Ako u svijetu scenskog glamura postoji danas nešto što bi se moglo nazvati planetarnim hitom, onda je to bez sumnje mjuzikl ‘Mamma Mia’. Autorica komada britanska je spisateljica Catherine Johnson, muziku je aranžirao muški dvojac iz grupe ABBA, Benny Andersson i Björn Ulvaeus, a nakon prvog izvođenja u Londonu 1999. mjuzikl se neprestano igra pred oduševljenom publikom u teatrima širom svijeta. Istoimeni film iz 2008. sa zvijezdama kao što su Meryl Streep, Pierce Brosnan, Colin Firth i drugi konačno je zapečatio megauspjeh projekta i vinuo ga u zvijezde komercijalnog spektakla. Za prostore nekadašnje Jugoslavije licencu za prikazivanje otkupio je bivši skijaški as i današnji scenski producent Jure Franko, pa se u posljednjih godinu dana ‘Mamma Mia’ igra u nekoj SHS varijanti, u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu. U sva tri grada publika hrli na ovu predstavu, zagrebačka Komedija oborila je s njom sve rekorde, a slično je i s Pozorištem na Terazijama u Beogradu.
U čemu je tajna ovog uspjeha i kod nas i u svijetu? Prvo, to je muzika slavne švedske grupe, s tim zimzelenim hitovima koji predstavljaju dobitnu kombinaciju pop-ritma, ljubavne romantike i životnog optimizma. Drugo, svaki dobar mjuzikl mora imati priču koja je, ako baš i ne obara s nogu, dovoljno uzbudljiva da zajedno s ostalim elementima – zapaljivom glazbom, zgodnim glumicama i mišićavim plesačima – stvara eksploziju pozitivne energije. U ovom slučaju priča govori o djevojci koja se na grčkom otoku iz snova želi udati, ali ne zna tko joj je otac, jer je njezina majka prije 21 godinu u ludim ljetnim noćima na istom otoku imala u kratko vrijeme posla s tri mlada, zgodna tipa… Priča na nostalgičan način evocira vrijeme kada je sve bilo dopušteno bez težih posljedica, onda kada smo bili mladi, kada su svi ispod dvadesete nazivani ‘hipicima’ i kada je mnogo toga bilo drugačije nego danas. U tom smislu ‘Mamma Mia’ poput lake droge iz mladosti sladunjavo sugerira da je maleni grčki otok spas od današnje neljudske civilizacije i mjesto gdje se u ljubavi mogu susresti očevi (koliko god da ih ima) sa svojom kćeri, ljudi različitih kultura i generacija i gdje je sve dobro, jer nam osim zabave i opaljenih tijela ništa više ne treba. Grubo rečeno, ‘Mamma Mia’ je sentimentalna laž koju svi vole.
Kako su prošle izvedbe ove predstave koju smo gledali i u Zagrebu i Beogradu? Pravilo kupovine licence za mjuzikl je da se izvedba ni za jotu ne smije mijenjati, što znači da s originalnim tekstom, muzikom, scenografijom i kostimima ne smije biti nikakvih eksperimentiranja. Zato zagrebačka i beogradska izvedba izgledaju slično kao jaje jajetu, a ono što ipak jest ponešto različito tehnički je nivo izvedbe. Mora se reći da je zagrebačka Komedija, za razliku od ranijih bljedunjavih naslova (‘Monty Python’s Spamalot’, ‘Cabaret’, ‘Skidajte se do kraja’) ovog puta napravila punokrvnu predstavu po svim pravilima mjuzikla: svi dobro pjevaju i plešu i publiku osvajaju šarmom i zavodljivim izgledom. Ta visoka dotjeranost pokreta i uvjerljivost izvedbe ono je što je, nažalost, nedostajalo beogradskoj izvedbi, pa osim starih ABBA-inih muzičkih brojeva u kojima je publika uživala, ostalo i nije bilo za naročitu pohvalu.
S druge pak strane, beogradsko Pozorište na Terazijama (koje također ima svoje hitove, ‘Grka Zorbu’, ‘Zonu Zamfirovu’ i druge) posjeduje tehnički daleko bolje opremljenu scenu i moderniju dvoranu od zagrebačke, pa ako Komedija želi ustrajati na ovakvim globalnim megahitovima, njezino kazalište koje već dugo izgleda kao iz doba Augusta Šenoe – hitno bi trebalo renovirati.
