Uoči predstojećih izbora ministar branitelja Predrag Matić nije propustio da se u ‘Večernjem listu’ pohvali nacrtom Zakona o civilnim žrtvama rata koji bi, kad i ako bude usvojen, trebao regulirati prava, obeštetiti i poboljšati kvalitetu života za oko 11.000 korisnika. Zakonom, za čije su se donošenje decenijama zalagale nevladine organizacije, među kojima i Documenta, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, predviđa se povećanje osobne invalidnine i smanjuje se životna dob za ostvarivanje prava. Propisuju se novčane naknade za obitelji nestalih civila, kao i doplatak za pomoć u kući, besplatne udžbenike, pa i besplatna mjesta u domovima hrvatskih veterana.
Zakon predviđa i nove rokove za prijavljivanje statusa, što pogoduje onima koji do 2004. nisu podnijeli zahtjeve. Prava na osnovu tog zakona trebali bi imati i Srbi iz Hrvatske, ali su, kao i kod Zakona o žrtvama seksualnog nasilja, izuzeti svi koji su aktivno ili na bilo koji način sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, što god to značilo. Takvim zakonskim rješenjima Hrvatska nastavlja s dvostrukim poimanjem prava zbog različitih aršina prema (nekim) Srbima. Žrtve oba spomenuta zakona bit će brojni nevini srpski civili – žene, vojni penzioneri ili neki drugi nacionalno nepoćudni koji su u svojim kućama hvatani u šlafrocima i kućnim papučama te ni krivi ni dužni lažno proglašavani neprijateljima i obavještajcima agresora. No da su to stvarno bili, sigurno ne bi čekali hrvatsku policiju u svojim stanovima. Takvih primjera bilo je na stotine, o čemu svjedoče iskazi mučenih u Lori, Kerestincu, Kulinama. Oni zbog toga ne bi mogli ostvariti pravo na odštetu, a da ne pričamo o svim civilima koji su nakon pada tzv. Krajine trpjeli nasilje. Možda je zato i pošteno da se Matić ogradio od nevladinih organizacija, jer se one za takvu diskriminaciju nisu zalagale. No bilo bi još poštenije da se založi da se revizijom postupaka ispravi nepravda učinjena prema mnogima.
