Čudnu recepciju imao je film Kristijana Milića ‘Broj 55’ o pogibiji dvadeset hrvatskih vojnika u selu Kusonjama 1991. godine. Kao i njegov samostalni cjelovečernji prvijenac ‘Živi i mrtvi’, prvo je nagrađen s osam Zlatnih arena u Puli, potom odlično primljen na festivalu u Vukovaru, a branitelji su o njemu govorili kao najboljem hrvatskom filmu o Domovinskom ratu. No onda se dogodio sastanak predstavnika braniteljskih udruga s vodstvom HRT-a (koji je proizveo film), na kojem je ‘Broj 55’ napadnut kao projugoslavensko djelo u kojem se skrivaju agresorske zvijezde petokrake i braniteljske krunice, te u kojem se ne zna tko se protiv koga bori i zašto. Kristijan Milić, i sam branitelj, i to s nacionalno-katolički izrazito obilježenim obiteljskim backgroundom, bio je zatečen takvim primjedbama, ali je smireno komentirao da se zbog njih ne uzrujava jer su činjenično pogrešne i promašene.
Doista, snimajući film prema scenariju Ivana Pavličića, još jednog autora u čiji patriotizam nema razloga sumnjati, Milić je polučio ideološki pravovjerno ostvarenje u kojem ima i zvijezda petokraka na kapama pripadnika JNA i krunica oko vratova hrvatskih vojnika, u kojem su ‘naši dečki’ neprijeporni pozitivci, heroji i žrtve, a neprijatelji svedeni na slabo diferenciranu masu koja nadire i pogiba kao pljeva, ali kako je ta masa brojnošću neiscrpiva i bolje naoružana, naši su junaci osuđeni na poraz i smrt. Pritom su hrvatski vojnici uglavnom modno osviješteni, pa najčešće gaje američki military look, dok su neprijatelji kombinacija četničke ikonografije, JNA-ovske demodiranosti i ‘čobanskog’ civilnog looka. Izuzetak su tek mladi karizmatični negativac-koljač koji fascinira svojom pojavom usprkos ‘čobanskom’ dizajnu i specijalci JNA koji se pojavljuju pri kraju filma i koji se osim po dizajnu izdvajaju i maksimalnom profesionalnošću, no i ta se na samom kraju diskreditira kao moralno neosjetljiva. Da sve bude po PS-u, Pavličić i Milić preuzeli su iz partizanske mitologije i filmova žrtvovanje za ranjenike – naime dio branitelja zabarikadiran u kući pod neprijateljskom opsadom mogao bi se izvući iz okruženja uz pomoć pristiglog pojačanja, ali iako znaju da si time potpisuju smrtnu presudu, to odbijaju jer ne žele napustiti bespomoćne ranjene sudrugove. Zaista, tko nije shvatio o čemu je u filmu riječ ima problem s elementarnom inteligencijom, a tko nije zamijetio nijednu zvijezdu petokraku i krunicu (i jednih i drugih ima sasvim dovoljno da diskretno ispune svrhu) morao bi potražiti savjet okulista.
‘Broj 55’ dakle film je koji stvari vraća na ideološku logiku hrvatske kinematografije 1990-ih, ali čini to na daleko inteligentniji način nego tadašnji filmovi. Ideologiju isporučuje (relativno) neizravno, kroz sliku, modu i simbole, minimalizirajući verbalne eksplikacije tipične za devedesete. Oslanja se pritom na žanrovski model ultimativnog akcijskog filma s konkretnim uporištem u Scottovom ‘Padu Crnog jastreba’ (s dodatkom Carpenterovog ‘Napada na policijsku stanicu’), i taj oslonac koristi umješno. Uspijeva mu uz to i vrijedno postignuće – (gotovo) isključivo kroz akciju, s osloncem na fizički ekspresivne glumce, efektno profilira najmanje desetak likova. Inzistiranje na karikaturalnim četnicima u samoj završnici, međutim, kontraproduktivno je, ali zanimljivo je da su Milić i Pavličić itekako imali svijest o mogućoj tendencioznosti svog uratka. Naime, izbacili su strašna mučenja zarobljenih branitelja koja su u stvarnosti, prema Milićevim riječima, uglavnom provodile žene, osjećajući da bi takav prodor zbiljskog u film djelovao ideološki pretjerano. Čini se da, kao i obično, istina ima dva lica.
