>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Albert Cañigueral: Od malih pivovara učimo kako dijeliti

S postojećom tehnologijom i sustavom za razmjenu vrijednosti možemo biti izuzetno efikasni na komunitarnom nivou. Primjer za to je proizvodnja piva. Od njegove proizvodnje u malim samostanskim pivovarama, s vremenom smo došli do masovne, industrijske proizvodnje. Danas ponovno svjedočimo povratku malih pivovara koje imaju veliki lokalni utjecaj

Albert Cañigueral, konektor međunarodne mreže OuiShare za Španjolsku i Latinsku Ameriku, multimedijski je inženjer iz Barcelone koji se godinama bavi poslovnim modelima koji propituju ustaljene mehanizme digitalne ekonomije. Istovremeno radi i kao konzultant za različite startupove, kompanije i javnu administraciju u gradovima koji su spremni prihvatiti neke od modela kolaborativne ekonomije, odnosno ekonomije dijeljenja. Ovaj vid ekonomije predstavlja zaobilaženje dosadašnjih tradicionalnih načina trgovine i svoju razmjenu bazira na online digitalnoj tehnologiji između zainteresiranih pojedinaca koji ovim pute najčešće bez posrednika komuniciraju i razmjenjuju, dijele ili prodaju robu i usluge. Suvremeni gradovi, u kojima će prema podacima UN-a do 2050. godine živjeti 70 posto svjetske populacije, sve češće preuzimaju integracijske modele ove vrste ekonomije. Cañigueral je gostovao na 4. konferenciji o dobroj ekonomiji u Zagrebu, gdje je govorio o različitim kolaborativnim praksama u svjetskim megalopolisima.

Šesnaest godina s istim gradonačelnikom ne predstavlja dijeljenje moći, već njenu akumulaciju. To je opasno

‘Kolaborativni grad vidim kao onaj koji prepoznaje potencijal svojih građana i ohrabruje ih da budu aktivni dio gradske uprave na različitim nivoima. Na taj način sami građani daju svoje usluge, vrijeme i znanje kako bi svome gradu pomogli da bude uspješno i dobro mjesto za život. Grad na ovaj način postaje mjesto u kojem se inače oskudni resursi dijele na učinkovit i odgovoran način. Iz političke perspektive, za mene je važno omogućiti da se prepozna i iskoristi potencijal građana u sustavnom upravljanju gradom’, rekao nam je Cañigueral.

Odnosi li se pojam ‘dobra ekonomija’ prvenstveno na kratkoročnu strategiju ili društveno-ekonomsku praksu? Je li riječ o ekonomiji koja je motivirana profitom ili sviješću o zajedničkom dobru?

Ekonomiju dijeljenja prije svega vidimo kao platformu i rješenje za razmjenu različitih vrijednosti. Riječ je o mehanizmu za koji smo otkrili da kroz kolaborativnu platformu može biti izuzetno efikasan. U usporedbi s industrijskim mehanizmom koji ima centralizirane resurse, otkrili smo da na taj način možemo primijeniti drugačiji vid razmjene. Riječ je o raznovrsnim opcijama, i da, neke od njih su stvorene zbog profita i u tom slučaju je riječ o tradicijskom tipu investitora, dok su neke druge zasnovane na kooperativnom i neprofitnom pristupu. Neke su monetizirane, a druge besplatne, kao što je to, recimo, Couch Surfing, platforma koja putnicima omogućuje pronalazak besplatnog smještaja.

Kada govorimo o Uberu, servisu za prijevoz, ili Airbnbu, servisu za iznajmljivanje i unajmljivanje smještaja, jasno je da je riječ o profitabilnim platformama koje snižavaju cijenu rada, povećavaju broj radnih sati i koriste tuđa sredstva za proizvodnju. Na koji način onda platforme kolaborativne ekonomije mogu pomoći samim građanima?

Bivši francuski ministar gospodarstva i aktualni predsjednik Emmanuela Macrona je jednom prilikom izjavio da je danas puno lakše naći zaposlenika, nego posao. Kada razgovaram s političarima, molim ih da prestanu proizvoditi zakone kojima se želi potaknuti otvaranje novih radnih mjesta i zapošljavanje na način iz vremena industrijske proizvodnje. Tvornica proizvodi šefa, zaposlenika, sindikate, plaće, a mi se kroz kolaborativnu ekonomiju, uvjetno govoreći, vraćamo u vrijeme srednjeg vijeka kada su ljudi radili zajedno i to na produktivan način i u malim kolektivima. Ako mehanizam koji koristimo za suradnju nije naš, već u vlasništvu kompanije koja propisuje pravila na koji način trebamo razmjenjivati vrijednosti, naravno da se možemo osjećati oslabljeno. No s druge strane nije uopće toliko komplicirano preslikati neka od njihovih pravila i primijeniti ih kroz osobnu platformu koja je prilagođena lokalnoj sredini i koja ima daleko veću kolaborativnu vrijednost. Ponovno moramo stvoriti socijalnu sigurnost, stabilnost primanja i dobro je da razgovaramo o ovim pitanjima.

U neoliberalnom društvu, koje potiče individualnost, pitanje solidarnosti i dijeljenja je izuzetno politično. Naime, ljudi su se navikli da posjeduju stan, automobil, kuću, novac. Kao uspijevate pridobiti građane?

Kroz praksu, jer kada jednom počnu dijeliti, počinju i razumjeti što je zajedništvo i suradnja. Onda shvate da je takva vrsta suradnje puno efikasnija u ekonomskom smislu, da je društveno ugodnija i da ima manji utjecaj na okoliš. U prošlosti smo posjedovali stvari jer smo na taj način imali jednostavniji pristup određenim dobrima, dok danas, za oko 45 eura godišnje, u Barceloni imam pristup jednome od 6000 gradskih bicikala pa više nemam nikakvu potrebu posjedovati vlastiti. Ljudi ne trebaju gledati na dijeljenje kao na prisilu. Trebaju dijeliti ono za što misle da ima smisla dijeliti, a posjedovati ono za što misle da ima smisla posjedovati. Ipak, posjedovanje više nije jedina opcija i trebamo razviti kritičko mišljenje o našim potrebama. Mi ne slavimo pojedince, već male grupe ljudi koje rade za vlastito, ali i zajedničko dobro. I tu dolazi do promjene.

U većini država EU-a dolazi do privatizacije javnih usluga. Kako suprotstaviti kolaborativno funkcioniranje kapitalističkom načinu razmišljanja lokalnih uprava? U Zagrebu su, recimo, neke usluge već privatizirane.

Čuo sam o zagrebačkoj situaciji i mislim da šesnaest godina s istim gradonačelnikom ne predstavlja dijeljenje moći, već njenu akumulaciju, a to je opasno. Neke od stvari o kojima govorim često su izvan naše kontrole, a ponekad je pokušaj da ih promijenimo ‘plivanje uzvodno’ zbog čega se osjećamo dodatno iscrpljeno i neuspješno. Zato je bolje fokusirati se na alternative i pokazati da su one realne. U Španjolskoj su javne energetske kompanije privatizirane, uključujući i brane, njihovu infrastrukturu te sve što je bilo u njihovom vlasništvu, pa danas na tržištu ne postoji prava kompeticija i struja je postala izuzetno skupa. Imamo čak i ‘porez na sunce’, jer se zakonski oporezuje korištenje sunčeve energije. Usprkos tome građani i dalje razvijaju svoje sustave održive proizvodnje i distribucije struje, a razvili su i kolaborativni ekonomski model unutar kojeg je moguće razmjenjivati energiju. Dakle, s postojećom tehnologijom i sustavom za razmjenu vrijednosti možemo biti izuzetno efikasni na komunitarnom nivou. Primjer za to je proizvodnja piva. Od njegove proizvodnje u malim samostanskim pivovarama, s vremenom smo došli do masovne, industrijske proizvodnje i svjetske distribucije, da bi danas ponovno svjedočili povratku malih pivovara koje imaju značajan lokalni utjecaj.

Sve veći broj ljudi se seli u gradove, gdje dobar dio njih živi u siromašnim zajednicama, slamovima i favelama. Na koji način bi im mogla pomoći kolaborativna ekonomija?

Mnogi projekti s kojima se bavimo mogu imati veliki utjecaj na takvim homogenim teritorijima budući da je kompaktnost dobra preduvjet za realizaciju ideje dijeljenja. Te zajednice imaju loše servise, jer je na djelu primjena koncepta ‘kazna za siromaštvo’, odnosno da siromašni plaćaju skuplju cijenu za lošiju uslugu. Znam koja je dijagnoza, ali ne znam koje je rješenje.

Kakva su vaša iskustva u radu s gradskim upravama? Što bi ste sugerirali onima koji pokušavaju djelovati u gradu i pronaći načine za implementaciju dobrih društvenih praksi?

Unutar administracije trebaju pronaći konkretnu osobu ili malu grupu ljudi koja će ih razumjeti i s kojom mogu izgraditi odnos na obostranu korist. Ukoliko se pokušate obratiti administraciji u cjelini, sustav će vas odgurnuti, a vi ćete se nastaviti zabijati u njega kao glavom o zid. Svaka situacija je drugačija i treba razumjeti lokalni kontekst te njegove prioritete. Kada prezentiramo sustav kolaborativnog grada i kolaborativne ekonomije, objašnjavamo da ti koncepti ne trebaju biti cilj samima sebi, jer je riječ o apstraktnom entitetu koji je samo alat za realizaciju određenih planova. U razgovoru s predstavnicima administracije je potrebno iznijeti dobre strane zamišljenih ideja, ali i određene probleme. Administracija se ne smije osjećati ugroženo, jer će onda početi braniti svoje pozicije.

Možete li izdvojite nekoliko projekata koji prakticiraju kolaborativnu ekonomiju, a za koje smatrate da dobro funkcioniraju u praksi?

Jako mi se sviđa Goteo crowdfunding kompanija koja prikuplja novac za isključivo Creative Commons projekte, odnosno one koji predstavljaju zajedničko kreativno dobro. Izuzetno su mi zanimljiva dva primjera. Jedan je Bla Bla Car koji je imao veliki utjecaj na prijevoz i podjelu troškova transporta. Amerikanci, recimo, ne razumiju uspjeh Bla Bla Cara jer on nije zasnovan na profitu. U Barceloni je izuzetno prihvaćen Wallapop, jednostavna aplikacija za rabljena dobra koja građanima omogućava da provjere tko u njihovom susjedstvu prodaje stvari koje su im potrebne. Masovni uspjeh ove aplikacije mijenja način trgovine u tome gradu. Sama kompanija osnovana je s rizičnim kapitalom, tako da je se može kritizirati, ali je utjecaj ove platforme izuzetan. Sličan je slučaj i s platformom The Food Assembly koja omogućava kupovinu hrane od lokalnih proizvođača. Članovi platforme odlučuju koje će proizvođače prihvatiti, a potom jedanput tjedno organiziraju prodaju i distribuciju hrane diljem grada. Proizvođači dobivaju cjelokupni iznos, od kojeg 8,35 posto odlazi samoj platformi te isti toliki iznos osobi koja je koordinirala aktivnosti.

1/1