Malo tko je zamjerio tročlanom žiriju, u kojem su većinu imali Srđan Dragojević i Olinka Vištica, ‘domaćinsku’ pristranost zahvaljujući kojoj je novi film Stevana Filipovića ‘Pored mene’ osvojio Zlatnu arenu za najbolji uradak Međunarodnog programa ovogodišnjeg Pulskog festivala. Naime, taj program nije sadržavao ostvarenja koja bi kvalitetom izrazito odskakala od ostalih (nije to bio ni kanski pobjednik, ‘Dheepan’ Jacquesa Audiarda), stoga u nizu (izrazito) solidnih radova (među kojima su se potpisniku ovih redaka najviše svidjeli ‘Koza’ Slovaka Ivana Ostrohovskog i ‘Ned Rifle’ kultnog američkog nezavisnjaka Hala Hartleyja) nije bio grijeh izabrati za najbolji film naslov iz susjedne Srbije.
Stevan Filipović pročuo se u ‘regiji’ 2006., kad je u oskudnoj nezavisnoj produkciji debitirao humornim pseudopovijesnim teen fanta-hororom ‘Šejtanov ratnik’, koji je gotovo cjelokupna srpska kritika označila prekretničkom točkom tamošnje kinematografije. Hvalospjevi filmu nastalom izvan uobičajenih tokova, zadojenom ultraentuzijastičnim (žanrovskim) filmofilstvom, posve su zagušili rijetke glasove koji su upozoravali da je zapravo riječ o diletantskom djelcu što samo zahvaljujući odmaku od dominantnog konteksta razgaljuje publiku i kritiku. Četiri godine kasnije Filipović snima ‘ozbiljan’ društveno-kritički rad na temu omladinskog nacionalizma-šovinizma-rasizma, nazvan ‘Šišanje’, a upamćen je kao jedan od (naj)gorih filmova nastalih ikad na tlu eks Jugoslavije – doslovno prenošenje ‘američke priče’, autoru očito poznate isključivo iz američkih filmova, u kontekst Srbije i Beograda nije bilo samo drastično neuvjerljivo nego, mora se nažalost reći, i priglupo, što nije bila zasluga tek apsurdne amerikanizacije nego i elementarne dramaturško-karakterizacijske nekompetentnosti. I kad smo ga već otpisali, Filipović se, eto, upravo na Puli, uspio dokazati kao relevantan sineast.
‘Pored mene’ bavi se omiljenom autorovom temom – tinejdžerima, snažno je društveno-kritički intoniran kao i prethodni rad, u njemu se iznova manifestira Filipovićevo filmofilstvo (orijentiri se kreću od ‘Psiha’ do svojedobnog kanskog pobjednika, Cantetova ‘Razreda’), ali ovaj put sve je drugačije. U suradnji s Minjom Bogovac režiser je napisao interesantan i elaboriran scenarij, u čijem prvom dijelu kao protagonistica funkcionira srednjoškolska profesorica (Hristina Popović), da bi onda iz filma nestala nastavljajući neizravno djelovati na radnju i likove, zapravo na svojevrstan kolektivni lik razrednog odjeljenja koje ostaje zaključano u školi. Prilika je to da se predstavi niz društveno reprezentativnih karaktera (poluautani liberalni homoseksualac i onaj skriveni, inače omiljeni sportaš, potom razredni siledžije zakačeni na desničarsku matricu, pa ‘intelektualni’ nacionalist, dječaci geekovi, djevojka alternativka i mondene, stvarno ili naizgled praznoglave cure, tradicionalistička djevojka štreberica itd.), pri čemu imponira Filipovićevo umijeće da u skučenom prostoru, više ili manje ekspresivno, gotovo altmanovski profilira desetak likova, inzistirajući na njihovoj složenosti, odnosno odbijajući da ih svede na jednodimenzionalne tipove.
Uz to, film je i ritmički uzorno napravljen, (mladi) glumci redom su dobri ili vrlo dobri (sjajan je do ove godine neznani Slaven Došlo kao šeretski gej, a glavnu je ulogu odigrao i u Cannesu predstavljenom debiju Pavla Vučkovića ‘Panorama’), ideološka angažiranost je jasna, ali uglavnom nenametljiva, a pokoji idejno ili psihološki patetičan trenutak ne treba uzeti za zlo. Doista, ‘Pored mene’ ogroman je korak naprijed za svog autora, ali i važan, međunarodno potentan film suvremene srpske kinematografije.
