Nedavno je Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) održao petu po redu akciju Stup srama, odnosno izbor najseksističkije izjave političara.
Osnovna ideja za pokretanje Stupa srama bila je spoznaja da političke stranke koje ignoriraju postojanje rodnih kvota u široj javnosti prolaze više-manje bez ikakve osude. Govorenje isključivo o zakonskim regulativama većini ljudi je (nažalost) naprosto zamorno, a pogotovo kada govorimo o zakonskim regulativama koje bi neki stvaran utjecaj trebale ostvariti tek nakon dva ili tri izborna ciklusa. Iz tog se razloga važnost onog o čemu govorimo većini ljudi treba i približiti. Statistički podaci jasno govore o nevoljkosti političkih stranaka da uključe žene na izborne liste. Također, jasno pokazuju da je žena na listama značajno manje, a kada se na njima i nalaze, zauzimaju mjesta na donjem dijelu tih lista zbog čega nemaju nikakve šanse osvojiti mjesta za koja se bore. No, vjerujem da smo tim podacima pokazale samo finalni rezultat seksizma prisutnog u svijetu politike. Seksističke izjave koje izabiremo, koje prikupljamo i objavljujemo i na virtualnom Stupu srama na portalu Libela.org, služe za nužnu kontekstualizaciju. Njima prikazujemo proces koji u konačnici rezultira izuzetno malenim brojem žena na izbornim listama. Akcija Stup srama, uvijek pred izbore, stavlja naglasak na izjave koje su izgovorili političari i političarke kako bismo dale do znanja dvije stvari – najprije da slušamo i reagiramo na diskriminatorne izjave s ciljem podizanja svijesti o štetnosti takvih izjava posebno za žene, ali i na cjelokupno društvo te da postoje određeni standardi i vrijednosti upisane u Ustav koje vrijede za sve – one ljevije i one desnije.
Koliko je Stup srama doprinio podizanju vidljivosti slabe zastupljenosti žena na izbornim listama?
Imam dojam da je interes za ovu akciju svake godine sve veći. Nadam se da je to zato što i drugima kao i nama postaje sve teže shvatljivo kako godine odmiču da se takve stvari još uvijek misle, a kamoli naglas izgovaraju. No, sigurna sam da je lakše odmahnuti rukom kada čujete samo jednu od ovih izjava. Međutim, kada ih vidimo na hrpi svima postaje jasno da imamo velik i stvaran problem. Društvo u kojem živimo opterećeno je tradicijom, a jedna od rijetkih stvari za koje sa stopostotnom sigurnošću možemo tvrditi da na ovim prostorima opstaje od stoljeća sedmog jest seksizam. Stup srama sasvim sigurno doprinosi povećanju vidljivosti slabe zastupljenosti žena. Izuzetno nas žalosti odluka Ustavnog suda kojom je ukinuta sankcija nevaljalosti lista, budući da malena financijska sankcija naprosto ne predstavlja dovoljno veliku prijetnju političkim strankama koje se odluče ignorirati kvote.
Postoji li neka parlamentarna politička opcija koja se u proteklim izbornim ciklusima nije istaknula nekom seksističkom izjavom?
To su učinile gotovo sve parlamentarne političke stranke. To je duboko ukorijenjeno u našem društvu: kada se nekoga želi omalovažiti, to se odvija preko leđa žena. ‘Dečki ne plaču’, ‘ponašaš se kao curica’, ‘nemaš muda’, ‘budi muško’, sve su to izrazi prisutni u našem jeziku koji je odraz našeg stanja svijesti, onog na što smo naučeni i naučene. Patrijarhalno poimanje svijeta rezultira stereotipima i predrasudama i rodno uvjetovanom diskriminacijom. Ona je ponekad fizički nasilna, ponekad verbalna, a ponekad puno suptilnija, ali i dalje jednako ubojita. Jedan od oblika rodno uvjetovanog nasilja je i seksizam.
Koliko je seksizam prisutan u nastupima kandidata koji se pojavljuju u izbornim kampanjama?
Ideja da ženama imate pravo oduzimati pravo na izbor, primjerice u slučaju abortusa, u svojoj je osnovi izrazito šovinistička. Mnoštvo je problema specifičnih za žene u Hrvatskoj, a njihova se iskustva ne uzimaju u obzir kada se donose odluke. Nema boljeg primjera od sastava kandidacijskih lista po izbornim jedinicama. Dvije najveće koalicije na ovim izborima u potpunosti su podbacile. Hrvatska raste može govoriti koliko hoće kako se bori za ravnopravnost spolova, no zašto onda u svim izbornim jedinicama imaju samo jednu nositeljicu liste, zašto imaju samo jednu ženu mlađu od 30 godina, zašto im se 76 posto od svih kandidiranih žena nalazi na dnu liste? I tzv. Domoljubna koalicija ni na jednoj listi nije ostvarila zakonski propisanu kvotu, na listama od I. do X. izborne jedinice nemaju nijednu ženu mlađu od 30 godina, nijednu nositeljicu liste, a predsjednica njihove zajednice žena ‘Katarina Zrinski’, Sanja Putica izjavljuje kako je ‘poprilično zadovoljna’. Nema boljeg primjera od onoga kada ste u poziciji moći, nešto možete učiniti i onda to propustite. Tada je sve jasno.
Pobjedu za ‘najseksističkiji biser’ odnio je ministar zdravlja Siniša Varga s izjavom ‘volimo kada su sestre u pripijenom’.
Izjava ministra Varge može se opisati kao ‘svakodnevni seksizam’. Takva izjava spada pod nešto što se u Hrvatskoj vrlo često čuje, a onda biva pravdano humorom ili čak nevjericom ‘jer ne znaš primiti kompliment’. Kada smo nakon izbora razgovarale o tome zašto je baš ta izjava pobijedila, zaključile smo da je glavni razlog bio to što je zbog svoje učestalosti prepoznata i bila nešto s čime se veliki broj žena mogao poistovjetiti. Uzmemo li u obzir da je ta izjava izgovorena na dodjeli zahvalnica ‘najsestrama’, koju je organizirala Udruga hrvatskih pacijenata, postaje jasno kako se lako trud i rad žena može omalovažiti pretvaranjem tih istih žena, praktički, u seksualne objekte koji tu stoje da bi muškarcu bilo ugodnije obavljati ‘važne poslove’.
U kojoj mjeri žene doprinose šovinizmu?
Kada odrastate u društvu koje vas uči da niste sposobne raditi jednake stvari, da ne zaslužujete jednako, da niste jednako, teško se iz toga možete istrgnuti. Za mnoge žene u Hrvatskoj borba za vlastita prava, borba za jednakost šansi i mogućnosti, znači direktno sukobljavanje ne samo s nekim dalekim ljudima negdje, već i s onima koji su nam bliski. Vrlo često to znači sukobljavanje sa samom sobom. Jasno je da na vaše pitanje ne mogu odgovoriti u potpunosti negativno – da, naravno, da postoje žene koje nanose štetu feminističkom pokretu. No, mislim da u većini slučajeva nije riječ o borbi za moć, već o tome da, riječima Rose Luxemburg, ‘oni koji se ne kreću ne primjećuju svoje lance’. Sasvim sigurno, jednom kada ih primijetite, gotovo da ne možete povjerovati koliko ih je, a to nije lako. Zato je jedna od temeljnih vrijednosti feminizma solidarnost, ideja da budemo ovdje, da budemo prisutne jedne za druge kada nam je pomoć potrebna i kada ju možemo pružiti. Kada se na taj korak odluče, imat će se na koga osloniti. Zato bi mi bilo drago da je više onih političarki koje zastupaju te interese.
