>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Ankica Čakardić: Pitanje abortusa je i radničko pitanje

Problem nije samo u kontroli nad ženskim tijelima, prije se radi o kontroli nad našim životima i planiranom roditeljstvu: o tome hoćemo li i kada imati djecu, koliko djece, imamo li vremena da se brinemo o njima, imamo li javne škole i vrtiće. I što je najvažnije, imamo li pristojnu plaću da bismo mogli donositi odluke o svim navedenim pitanjima

Ankica Čakardić, docentica na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, godinama se bavi socijalnom i političkom filozofijom, s fokusom na filozofiju roda i feminističku kritiku političke ekonomije, ali i kroz marksističku kritiku društvenog ugovora. Predaje i u Centru za ženske studije.

Kako komentirate sve češće napade na ženska reproduktivna prava i činjenicu da je konferencija ‘Obitelj i škola: ključ odgoja za vrijednosti’, čiji su sudionici bili i neki ministri bivše Vlade, a organizirala ju je Željka Markić, održana pod pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

Najkraće rečeno, riječ je o konzervativnoj kontrarevoluciji koju u ovom trenutku provodi visoka politika u suradnji s desničarskim subpolitičkim subjektima: udrugama U ime obitelji i Vigilare, molitvenim grupama, braniteljskim udrugama i šatorašima. Mislim da je pored deskripcije problema koji se tiče napada na ženska prava važno insistirati na pitanju zašto je ovaj historijski trenutak toliko pogodan za moguće ustavno revidiranje tih prava i još snažniju afirmaciju desnice. Čini mi se da konzervativne procese na ovim prostorima moramo gledati u okviru tranzicije, dakle od 1990-ih naovamo, otkada se formalizira ideologija individualizma. Taj individualistički zaokret se u Hrvatskoj odigrava posve slično angloameričkoj historiji neoliberalizma 1980-ih, koji se možda i u najvećoj mjeri proveo preko kršenja stečenih socijalno-materijalnih prava žena.

Sažeto, današnje društvene vrijednosti u Hrvatskoj su one klasične Blut-und-Boden kategorije: obitelj, dom, domovina. I, dakako, poduzetništvo

Kada to tvrdim, imam na umu nekoliko pojava: uslijed krize reprodukcije, pogotovo od 2008., država je ‘autsorsala’ svoje socijalne uloge na žene: skrb o djeci, nemoćnima i starijima… Nauštrb izgradnje vrtića, domova za umirovljenike i sličnog, tada se dodatno formaliziraju atipični oblici rada, ponajprije fleksibilizacija, koja je ženama omogućila da djelomično rade a djelomično skrbe o obitelji. Država se povlači iz tih aktivnosti, izvršen je jaki napad na javno zdravstvo i obrazovanje, što se izrazito negativno odrazilo na žene i njihova prava na reproduktivno zdravlje. Crkva, dakako, svemu pomaže, ona će se ‘brinuti’ o djeci, otvarati svoje vrtiće, školovati ih vjeronaučno i nuditi molitvu kao rješenje za sve. Malo sam cinična, ali doista – klerikalizacija obrazovanja se pokušava uvesti na svim obrazovnim razinama. Zato nas suradnja Željke Markić i Kolinde Grabar-Kitarović ne bi trebala čuditi, ona je samo jedan primjer provođenja veoma vitalne i aktivne konzervativne ideologije.

Prigovaračima smanjiti plaću

O kakvim je vrijednostima tu zapravo riječ?

Ta individualistička ideologija u konzervativnom se ključu posve glatko oslanja na onaj poznati postulat Margaret Thatcher da ne postoji društvo, postoje samo pojedinke/pojedinci i njihove obitelji. Sažeto, današnje društvene vrijednosti u Hrvatskoj su one klasične, da malo zaoštrim retoriku, Blut-und-Boden kategorije: obitelj, dom, domovina. I, dakako, poduzetništvo.

Molitve protiv pobačaja ispred bolnica i protesti protiv individualnog prava na izbor žena sve su vidljiviji u javnosti. Znači li to da bismo uskoro mogli očekivati situaciju koja bi vodila zabrani pobačaja, kao što je to bilo u Poljskoj?

Spomenula sam već da mi se čini važnim današnji konzervativizam sagledavati i u sklopu neoliberalizacije angloameričkog društva 1980-ih. I domaća verzija molitelja/ica pred bolnicama podsjeća na američki religijski aktivizam. Mislim da je taj tip konzervativnog aktivizma uvezen, čemu u prilog ide i to što Vice Batarelo i njegova ‘američka škola’ jako puno rade u tom smjeru. Borba za pravo na pobačaj u ovom se trenutku mora voditi dvolinijski: tako da se taktički usmjeravamo na postojeće radikalne vjerske grupe, ali i da se već sada pripremamo za najgore, da na Ustavom sudu prođe predložena konzervativna revizija zakona iz 1978. Zato mislim da se naši zahtjevi i borba moraju već sada obračunati s notornom idejom ili, konkretnije, praksom doktora koji ulažu prigovor savjesti. Država bi morala provoditi rigoroznu inspekciju prigovarača i točno utvrditi ne prebacuju li dio svog rada na privatnu praksu. Nadalje, prigovaračima se mora smanjivati plaća, jer ne izvršavaju posao za koji dobivaju javni novac. Naš bi zahtjev danas morao biti i radikalniji, ne samo da se očuva zakon iz 1978. nego da se vrati stavka iz Ustava SFRJ iz 1974. kojom se ženama jamčilo pravo na pobačaj. U povijesti čovječanstva dvije su države na svijetu ustavom jamčile ženama to pravo: Jugoslavija i sovjetska Rusija.

Možemo li gubitak prava koja su žene stjecale desetljećima povezati s gubitkom radničkih prava? Na određeni se način od devedesetih do danas spremno odričemo stečenih prava, za koja su se izborile prijašnje generacije?

Apsolutno, to je sastavni dio već spomenute konzervativne kontrarevolucije. Za razumijevanje problematike koja se tiče prava na pobačaj važno je shvaćati kapitalistički način proizvodnje kao integrirani sustav, u kojem proizvodnja nastaje na plećima društvene reprodukcije. To je važno jer se tako podsjećamo koliko je značajna politička borba koja se paralelno odvija u obje sfere društva – u proizvodnoj, ‘javnoj’, i reproduktivnoj, ‘privatnoj’ – i potrebi da se one stalno ujedinjuju. Pitanje abortusa je i radničko, sindikalno, dakle klasno pitanje. Bitka za reproduktivna prava zasigurno je jedna od ključnih borbi našeg vremena. Reproduktivna prava nisu samo pitanje pobačaja i kontracepcije. Ovdje nije riječ samo o pravu žena da ‘nemaju’ djecu, dakle pravu na pobačaj, nego i o pravu da ih ‘imaju’. Problem nije samo u kontroli nad ženskim tijelima, prije se radi o kontroli nad našim životima i planiranom roditeljstvu: o tome hoćemo li i kada imati djecu, koliko djece, imamo li vremena da se brinemo o njima, imamo li javne škole i vrtiće u koje ih možemo slati. I što je najvažnije, imamo li pristojnu plaću da bismo mogli donositi odluke o svim navedenim pitanjima. Pitanje reprodukcije, rađanja i pobačaja vezano je uz temeljno pitanje našeg društva: tko radi, za koga i koliko dugo. Jedini stvarni ‘izbor’ žena da rađaju i budu majke može isključivo slijediti iz društveno-odgovornih mjera, uz puna rodiljno-roditeljska prava, osiguranu zaposlenost, socijalizaciju kućanskog rada, dostupnu kvalitetnu hranu, javno osigurano žensko reproduktivno zdravlje, javno osiguranu njegu djece i starijih itd. Upravo zato ukidanje radnih i socijalnih prava žena obično vodi ka ukidanju reproduktivnih.

Ništa nam ne znači imati žene u politici ako one nisu progresivno orijentirane. Štoviše, danas dominiraju konzervativke i desničarke poput Hillary Clinton, Angele Merkel, Therese May, Marine Le Pen ili Kolinde Grabar-Kitarović

Kada kažete da je riječ o konzervativizmu američkog tipa, pretpostavljamo da govorimo i o razdoblju fordizma, no evidentno je da ovdje nemamo konzervativnu industriju tog tipa, nego tu ulogu na određeni način preuzima Crkva. Možemo li reći da je Crkva platforma preko koje konzervativne institucije i organizacije dalje djeluju?

Možemo, itekako, riječ je o ideološkoj ‘nadgradnji’. Crkva je uvijek usko vezana uz elitu, bilo da je riječ o feudalističkoj ili kapitalističkoj. Crkveni konzervativizam se savršeno poklapa s ekonomskim konzervativizmom. Ali kada sam govorila o konzervativizmu američkog ili engleskog tipa, mislila sam na historijat koji se tiče 1980-ih godina. Na promjene u upravljačkim tehnikama u okviru političke ekonomije kapitalizma koja stupa na snagu već u posljednjoj dekadi Jugoslavije (i prije) i razvija se nakon njezina raspada, a koja je od 1990-ih omogućila procese privatizacije, poduzetničku klimu, gušenje stečenih materijalnih i socijalnih prava radničke klase – dakle deaktivaciju socijalnih uloga države, deindustrijalizaciju i jačanje financijalizacije tržišta. Socijalizam je na ovim prostorima bio jedna vrlo izuzetna i zanimljiva priča. Jugoslavenska politička ekonomija, koliko god nije do kraja emancipirala žene i radničku klasu, ipak je visoko postavila standard radničkih i socijalnih prava, koja se posljednjih decenija, posebice danas, guše do iznemoglosti.

Brak nije progresivna forma

Za organizacije koje zagovaraju zabranu pobačaja i promoviraju obitelj kao okosnicu društva brak predstavlja izuzetno važnu vrstu ugovora, za koju vi tvrdite da je samo još jedna u nizu onih kojima se legitimira nejednakost?

Smatram da brak historijski nikada nije bio progresivna institucija, pa nije ni danas. Engelsova knjiga ‘Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države’ nudi pionirsku materijalističku analizu porodice i pokazuje zašto je nuklearna obitelj, a s njome i brak, historijski primarno strukturirana kao ekonomska jedinica. Dakle nuklearna obitelj je nastala kako bi jednostavnije i efikasnije reproducirala društvo i radničku klasu. I dalje sam sklona takvom materijalističkom određenju obitelji i braka. Ne mislim da je brak romantična institucija koja postoji zato da bi dodatno oplemenila prijateljski ili ljubavni odnos.

Zanimljivo je da je historijski pojam familia rimskog podrijetla i primarno je značio ‘vlast nad robovima’, lat. famulus znači ‘domaći rob’. Tradicionalno, obiteljska prava i bračni ugovor svoje korijene vuku upravo iz rimskog prava. Iz njega je uslijedilo shvaćanje porodice kao vlasništva nad robovima, ženom i djecom. Manje-više sva pravna filozofija društvenog ugovora ponavljala je taj tip patrijarhalnog određenja obitelji. Ne vidim bitne pomake u tom konceptu ni danas, pa i u kontekstu tzv. istospolnih partnerstava. S jedne strane, mislim da je nužno ostvariti načela egalitarnosti među različitim društvenim skupinama, rodnim, LGBTIQ, rasnim, klasnim.., ali ne preko konzervativnih institucija. Brak nije i ne može biti progresivna forma, kao što to nije ni radni ugovor ili bilo koji drugi pravni akt ‘ugovornog’ tipa.

Koja bi mu onda bila alternativa?

To je jako teško pitanje, posebno u kapitalističkim vremenima! No ako bismo htjeli govoriti o nekoj stvarnoj strukturnoj promjeni, potrebno je pričati o socijalističkom ili komunističkom organiziranju društva, gdje glavnu reproduktivnu ulogu više ne nosi obitelj nego društvo. Tada govorimo o reprodukciji koja se podruštvljuje: ono što je inače generalno vezano uz obitelj širi se na društvenu bazu. Budući da u obitelji postoji specifična rodna podjela rada, jedan od osnovnih feminističkih ciljeva je rušenje patrijarhalne forme obitelji i braka.

Kakvo je stanje na Filozofskom fakultetu nakon odlaska dekana Vlatka Previšića? Nastavljaju li se politike koje su zastupali i on i rektor Damir Boras kroz politiku novog ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića?

I dalje je sve vrlo nestabilno, uprava Fakulteta je u svojoj krnjoj formi već mjesecima u krizi. Inicijativa Vijeća FFZG-a uspjela je po drugi put srušiti kvorum radi izbacivanja studenata iz Vijeća, što govori u prilog činjenici da je uprava nelegitimna, štetna i da u sadašnjem sastavu postoji isključivo oktroirano, bez pravnog temelja; kada bi se proveli legalni postupci, evidentno je da bi istog časa pala. Inicijativa Vijeća, zajedno sa studentima, neće odustati od borbe za demokratizaciju i borbe protiv klerikalizacije obrazovanja, unatoč nedemokratskim postupcima dekanata, Senata i Rektorata. Mislim da ste u pravu kada implicirate kontinuitet politike FFZG-a i u liku ministra Barišića. Da ilustriram nečim što su mediji nedavno otkrili: svi ključni akteri spomenutih institucija Sveučilišta u Zagrebu uključeni su u Hrvatsku paneuropsku uniju, izrazito konzervativnu udrugu koja djeluje po principima rimskog prava (o kojem sam maločas isključivo kritički govorila) i kršćanske vjere. Javnosti su ti podaci dostupni, članstvo i predsjedništvo toga konzervativnog kluba čine ministar Barišić, premijer Andrej Plenković, rektor Boras, akademik Mislav Ježić

U predizbornoj se kampanji opet govorilo o ženskim kvotama, odnosno liberalnoj verziji feminizma koja zastupa pravnu i brojčanu jednakost žena i muškaraca. Može li to uopće biti garant ravnopravnosti žena u hrvatskom društvu?

Kvote su jedan vrlo koristan izborni mehanizam, ali samo ako čine dio nekoga šireg feminističkoga političko-izbornog paketa. Primjerice, kada je u sklopu njemačkog SPD-a Clara Zetkin insistirala na ženskim kvotama, to je uvijek išlo u paketu s drugim socijalističko-organizacijskim zahtjevima: ustrajavanju na materijalnim sredstvima koja bi omogućila ženama da se nalaze i diskutiraju, da se samoobrazuju, pišu te artikuliraju i druge, specifično ženske zahtjeve. Stoga je politički besmisleno govoriti o kvotama isključivo kao o nominalnom mehanizmu. Ništa nam ne znači imati žene u politici ako one nisu progresivno orijentirane. Štoviše, danas dominiraju konzervativke i desničarke poput Hillary Clinton, Angele Merkel, Therese May, Marine Le Pen ili Kolinde Grabar-Kitarović. Dakle kvote nemaju smisla ako je riječ o reduciranom, liberalističkom, identitarnom mehanizmu koji svoje napore ne spaja s ostalim materijalno-organizacijskim pitanjima ženske radničke klase, odnosno žena uopće.

1/1