Novosti

Intervju

Ante Perković: Stvaranjem protiv biznisa

Babilonska kula glazbenog biznisa urušava se sporo ali pouzdano, a taj nas proces dovodi do nove verzije basne o cvrčku i mravu. U njoj se dva lika ujedinjuju po načelu: šljakam kao mrav da bih mogao pjevati za svoj gušt. Ako se pjesma još nekom svidi, tim bolje

2avwutcct934vubkh6uq99wy67r

‘Sumnjam da će nam ovo što danas gledamo za 30 ili 40 godina donijeti novog Arsena Dedića’

Novinar, autor više publicističkih djela, rock kritičar, glazbenik… Ante Perković svojim je djelima često izazivao pažnju javnosti. Koliko namjerno toliko i spontano. Protekle dvije godine aktivno surađuje s Borutom Šeparovićem na predstavama Montažstroja. Krajem prošle godine napisao je knjigu o pjesmama Darka Rundeka, a posebno je ponosan na svoj rad na Trećem programu Hrvatskog radija. Paralelno uz sve nabrojano, predaje novinarstvo u edukacijskom programu udruge Kurziv, a njegov nemirni duh često ga odvede na pozornicu i kao kantautora.

Postali ste vrlo važan akter Montažstroja. Što vas je privuklo kazališnim idejama Boruta Šeparovića?

Našli smo se na temi propitivanja nasljeđa pop kulture i rock’n’rolla na ovim prostorima. Ti su razgovori polako evoluirali u konkretniji zajednički rad, sve je išlo vrlo prirodno, bez suvišnih zašto i mogu samo reći da mi je čast i zadovoljstvo biti dijelom Stroja u njegovoj slavljeničkoj godini.

Sve sam bliži ocjeni da se doživljaj slušanja i svi odjeci koje se pritom događaju u nama jednostavno ne daju opisati. Kad si mlad, to shvatiš kao izazov pa napadaš

Je li na neki način sudjelovanje u predstavama/akcijama Montažstroja svojevrsna zamjena za ulični aktivizam?

Nije, to su dvije različite stvari. Ali vjerujem da umjetnost treba provocirati, izazivati i poticati, postavljati prava pitanja i otvarati prostor za razmišljanje, dijalog, pa i konkretnu akciju. U predstavi ‘A gdje je revolucija, stoko?’ pitanje iz naslova najprije postavljamo sebi, jer sve uvijek kreće od male, osobne odluke pa se putem razvija i množi.

Vrhunac novinarstva

Istovremeno predajete novinarstvo u edukacijskom programu koji već nekoliko godina organizira udruga Kurziv. Koliko je tog aktivizma prisutno u vašim predavanjima budućim novinarima?

Živimo u vremenima u kojima je časno i pošteno bavljenje novinarskom profesijom već samo po sebi aktivizam. Ne vjerujem u ‘objektivnost’ jer ljudi nisu objekti, a svojim studentima govorim da se bore za ono što smatraju dobrim i progresivnim, ali da to čine isključivo činjenicama.

I sami ste dugi niz godina radili kao novinar i rock kritičar u tiskanim i elektroničkim medijima. S obzirom na stanje u hrvatskom medijskom prostoru i sve češće gašenje postojećih medija, kao i sve veći manjak kvalitetnog sadržaja, na koji način dajete vjetar u leđa budućim novinarima?

Novinarstvo je najgori posao na svijetu ako ga iskreno ne obožavaš. Tako je bilo uvijek, a ova grozna neimaština i srozavanje profesije samo su tu činjenicu učinile svima vidljivom. Tragično mi je kad se sjetim da sam usred crnih devedesetih imao daleko bolje mogućnosti za rad i napredak od današnjih studenata. A tad smo mislili da grebemo po dnu…

Par godina predstavljali ste se kao umirovljeni rock kritičar. Ima li rock kritika odnosno glazbena kritika svrhu u današnje vrijeme kada je gotovo sva muzika dostupna svima i svakoga trenutka?

Mislim da nema. Nekad je pozicija kritičara osiguravala pristup informacijama do kojih običan slušatelj nikako nije mogao doći. Sad se to, srećom, poravnalo i izjednačilo pa je time nestala i potreba za autoritetom koji će za druge procjenjivati što, kako i kada slušati. Osim toga, kritika je izrazito skučen i zatvoren žanr, o glazbi se može pisati na toliko drugih, poticajnijih načina koji nisu nimalo ugroženi ovakvim razvojem situacije.

S vremena na vrijeme radiš i na Trećem programu Hrvatskog radija. O čemu se radi?

Dio sam ekipe koju je okupila Ljubica Letinić, radimo radijske dokumentarce i audio radove u kojima novinarstvo susreće književnost, povijest, poeziju zvuka, glazbu… Možete nas slušati srijedom u 14 sati. To smatram vrhuncem svoje novinarske karijere i osjećam se privilegiranim i počašćenim što mi se pružila prilika da se time bavim. Naravno, taj moj osjećaj je u potpunoj suprotnosti sa statusom koji takva vrsta rada zauzima u hijerarhiji HRT-a.

Nemali broj publicističkih djela je iza vas. Prošle godine objavili ste ‘Rundek, između – knjiga o pjesmama’. Je li bilo teško uroniti u svijet Rundekove poezije i toka njegove svijesti?

Nije, to je bio čisti luksuz, brčkanje u jacuzziju s čašom šampanjca. Pisanje je bilo teško, s njim se sve više mučim, pogotovo kad pišem o glazbi. Sve sam bliži ocjeni da se doživljaj slušanja i svi odjeci koje se pritom događaju u nama jednostavno ne daju opisati. Kad si mlad, to shvatiš kao izazov pa napadaš. Potrošio sam puno rečenica u tim pokušajima, a nisam se ni približio efektu koji bez puno truda ostvari obični E-dur odsviran na električnoj gitari.

Vođa orkestra

Nakon ‘karijere’ s grupom Djeca, nastavili ste kao kantautor. Mnogi su vas zbog specifičnih tekstova i autorskog izraza smjestili na sam vrh domaće kantautorske scene. Gdje je danas kantautor Ante Perković i sprema li taj dugo očekivani novi album?

Prije svega, hvala na ovome ‘dugo očekivani’. Svoj zadnji album ‘Duplo dno’ objavio sam na vinilu 2009., time ostvario dječački san i valjda simbolično okončao djetinjstvo u 36., što mi se godinu potom i plastično objasnilo jer sam postao otac. I onda sam počeo puno više svirati u kazalištu i baviti se nekim drugim aspektima bivanja na sceni. U međuvremenu sam prestao biti kantautor i postao vođa orkestra. Sviramo jazz i slow jive. Čujemo se 2015.

Svrha diskografskih kuća postala je dosta upitna posljednjih par godina. I svoja izdanja objavili ste u vlastitom aranžmanu. Kakva nas budućnost glazbenog izdavaštva i promocije glazbe očekuje, s obzirom da se situacija mijenja gotovo iz tjedna u tjedan?

Ljudi zaboravljaju da je u kompletnoj povijesti glazbe samo u jednom dijelu 20. stoljeća bilo moguće da nekoliko više ili manje talentiranih ništarija u relativno kratkom roku postanu poznati, obogate se i učine svoje menadžere i izdavače tako oholo potkoženima da pomisle kako će rijeka zlata vječno teći u njihove džepove. Babilonska kula glazbenog biznisa urušava se dugo, sporo, ali pouzdano, a taj nas proces dovodi do nove verzije basne o cvrčku i mravu. U njoj se dva lika ujedinjuju po načelu: šljakam kao mrav da bih mogao pjevati za svoj gušt. Ako se pjesma još nekom svidi, tim bolje.

Nedavno ste sudjelovali kao glazbeni stručnjak u showu na RTL-u ‘Hrvatski broj jedan’. Kompletan show bio je posvećen domaćoj popularnoj glazbi što je na neki način presedan u posljednjih 25 godina kada govorimo o televizijskom programu. Kako komentirate sve manju prisutnost domaće glazbe u redovnom programu nacionalne televizije i privatnih televizija?

Drago mi je da sam bio dio tog projekta, prvenstveno zato što smo njime neke od vrijednih i važnih pjesama naše glazbe vratili na televiziju nakon godina, pa čak i cijelih desetljeća ignoriranja. Kao i u puno drugih područja, tranzicija je potisnula struku, ustoličila koncept ‘koga briga’, a glazbenici su se navikli da pristaju na sve što im se ponudi. Tako smo došli do perverzne situacije u kojoj domaće glazbe prividno ima, ali kakve i u kojem kontekstu se ona pojavljuje? To je ključno pitanje, jer dignitet javne profesije kakva je glazbenička se stvara u javnosti, dakle u medijima. A sumnjam da će nam ovo što danas gledamo za 30 ili 40 godina donijeti novog Arsena Dedića.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više