Nakon desetljeća političke i oružane borbe za teritorij Kosova, Vučićev poziv na unutarsrpski dijalog o njemu u srpskoj je javnosti na površinu izvukao i zagovornike političke borbe u čijem bi središtu trebalo biti kreiranje institucionalnih mehanizama za zaštitu ljudskih i manjinskih prava i sloboda Srba na Kosovu, a u tom okviru i traganje za rješenjem koje bi pomirilo etnička prava kosovskih Albanaca da upravljaju teritorijem na kojem su većinski narod i povijesnog prava Srba i srpske države da na istom tom teritoriju sačuvaju politička, kulturna, vjerska, ekonomska i druga prava koja su stoljećima na njemu konzumirali.

Vučićev poziv najprije je izazvao graju, u kojoj se uglavnom raspredalo o njegovom liku i djelu i razlozima zašto je baš sada inicirao raspravu o Kosovu, no dojam je da je rasprava krenula u drugom i sadržajno kvalitetnijem smjeru nakon javnih istupa akademika Tibora Varadija, ponajboljeg stručnjaka za međunarodno pravo u Srbiji i šire. Varadi je u suštini predložio srpskoj političkoj eliti i javnosti da se okrenu izvještaju Badinterove komisije kojim je s jedne strane proglašen raspad Jugoslavije, a s druge su preporučeni mehanizmi i modeli kojima se reguliraju odnosi između većinskih naroda i nacionalnih manjina u novonastalim državama te zaštita njihovih ljudskih i manjinskih prava i sloboda.

Varadi je srpsku javnost prethodno podsjetio kakve su međunarodne okolnosti i faktično stanje u okviru kojih se vodi unutarsrpska rasprava o Kosovu, ali i u kojima srpske i kosovske vlasti pregovaraju o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine: ‘Sa stanovišta struke kojom se bavim, proglašenje nezavisnosti Kosova bilo je protivno međunarodnom pravu, ali o tome je Međunarodni sud pravde izbjegao dati stvarno mišljenje. Dato je jedno savjetodavno, koje ne ide u prilog Srbiji. Umjesto da se kaže – da li je samo odvajanje u suglasnosti s međunarodnim pravom – rečeno je da izjava, odnosno deklaracija o nezavisnosti nije u nesuglasnosti s međunarodnim pravom. Tako je zapravo izbjegnut odgovor na pravo pitanje.’ No Varadi podsjeća i da su gotovo svi zapadni političari, koji su pozdravili odluku Međunarodnog suda pravde, rekli da proglašenje nezavisnosti Kosova nije presedan te konstatira da oni koji ‘vjeruju da su došli do jednog uzornog rješenja neće to mišljenje promijeniti’. Stoga profesor Varadi zaključuje: ‘Da se Kosovo ‘vrati ‘ i postane dio Srbije, mislim da u ovom času, mada to nije lako reći, nije realno. Ali, nisam sveznalica… A to da se srpske crkve, manastiri, kulturna i jezična prava zaštite putem personalne i teritorijalne autonomije, to je ostvarivo. To bi bilo pravedno i moguće. To je ostvariv cilj.’

Varadi precizira da teritorijalnu autonomiju zagovara sjeverno od Ibra, a personalnu na čitavom teritoriju Kosova te dodaje da bi prvi korak u tom pravcu bilo formiranje zajednice srpskih općina, koje je definirano Briselskim sporazumom koji su pod pokroviteljstvom EU-a sklopili Beograd i Priština. Vjerojatno i zbog toga on smatra di bi kreiranje pregovaračke politike o Kosovu na temelju izvještaja Badinterove komisije i za Europu bilo nesporno i zato se, po njegovu sudu, srpski pregovarači ‘moraju založiti za to da Srbi na Kosovu i Metohiji i ubuduće mogu živjeti kao Srbi – da sačuvaju jezik, kulturu i svoje srpstvo’. Varadiju je jasno da se i oko njegovog prijedloga u srpskoj javnosti vjerojatno neće postići konsenzus, no makar je raspravu pomjerio s jalovog natezanja oko dvojbe treba li Srbija priznati Kosovo radi članstva u Europskoj uniji ili unaprijed odbaciti svaku pomisao na to i po cijenu odustajanja od eurointegracija.

Sudeći, međutim, po prijedlozima kojima je vicepremijer i ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić ovih dana bombardirao srpsku javnost i u središtu vlasti stvari su se počele pomjerati prema Varadijevim prijedlozima. Premda je Dačićevo zagovaranje ‘razgraničenja onoga što je srpsko, a što albansko’ dočekano ponajprije kao prijedlog za podjelu Kosova, pa i razmjenu teritorija kojom bi bila obuhvaćena i Preševska dolina, u naknadnom pojašnjenju u autorskom tekstu u dnevniku ‘Blic’ Dačić poručuje da ne zagovara podjelu Kosova, nego srpsko-albansko razgraničenje, odnosno definiranje što je srpsko, a što albansko na Kosovu. Drugim riječima, i on u suštini predlaže da se spor raspetlja uspostavljanjem srpske teritorijalne i personalne autonomije, jer ako nema podjele Kosova, onda se Dačićevo ‘srpsko-albansko razgraničenje’ na Kosovu može realizirati samo političkom, kulturnom i teritorijalnom autonomijom, upravo po modelima koje je prije četvrt stoljeća definirala Badinterova komisija na početku raspada Jugoslavije i uspostavljanja novih država na njezinu teritoriju.

Dačić očito izbjegava biti precizan kao profesor Varadi, pa nudi dvosmislena rješenja. Jer kad primjerice kaže ‘pokušavam da predložim trajno rješenje jer se bazira na kompromisu povijesnog i etničkog prava koje podrazumijeva razgraničenje onoga što je srpsko, a što albansko’, zapravo uz pozivanje na srpsko povijesno pravo priznaje i albansko etničko pravo na Kosovu, a ako ga priznaje, mora uvažiti i njegovu primjenu. Ili kad navodi da albanski političari uporno tvrde da se pregovori između Beograda i Prištine vode pod pokroviteljstvom EU-a samo zato da bi Srbija priznala Kosovo, pa potom odgovara ‘mi nikad nećemo priznati jednostranu nezavisnost Kosova’, nije teško uočiti da govori o ‘jednostranoj nezavisnosti’, a ne općenito o kosovskoj nezavisnosti, a pogotovo ne o onoj koja bi uvažila ‘povijesno pravo Srba i Srbije na Kosovu i Metohiji’.

No i takvo uvijeno i zakulisno preusmjeravanje službene srpske politike s borbe za kosovski teritorij na borbu za ljudska i manjinska prava i slobode Srba te povijesna prava srpske države na Kosovu izaziva otpore ne samo u Srbiji, nego još i žešće među albanskim političarima i pripadnicima elita. Ulje na vatru dolijeva i postizborna blokada kosovskih institucija koja je nastala zbog nemogućnosti vodećih albanskih stranaka i koalicija da formiraju parlamentarnu većinu i izaberu vladu, pa njihovi lideri svoje pozicije nastoje učvrstiti po svaku cijenu, između ostalog i pokazujući mišiće beogradskim vlastima tako što ustraju na zahtjevu da bezuvjetno priznaju Kosovo, a njima prepuste da samostalno i suvereno rješavaju srpsko pitanje na Kosovu. No indikativna je reakcija albanskog premijera Edija Rame koji, hvaleći Vučićevo otvaranje unutarsrpske rasprave o Kosovu, konstatira da je rješenje za kosovsko pitanje ‘puno priznavanje Republike Kosovo’, no dodaje da ako se stavi u Vučićevu poziciju, ‘svjestan je da je to mnogo lakše reći nego učiniti’. Stoga Rama pomirljivo poručuje: ‘Zasad je važno da svi zajedno rade kako bi se došlo do rješenja – strpljivo, izravno i nekonvencionalno.’