>

novosti logo

Kronika Kronika

Banijski mornar zatrpan pismima

Lidija Franović iz Boke Mirka Anđelića zove u goste. Bojan Zvonarević iz Slavonskog Broda poslao mu je mornarički kaput

Priča o Mirku Anđeliću iz Klasnića, banijskom mornaru koji je more vidio samo jednom, služeći vojni rok u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici davne 1952. objavljena nedavno u Novostima, dirnula je i potakla mnoge čitatelje. Oni su se, iz raznih krajeva zemlje i inozemstva, počeli javljati redakciji i autoru, želeći saznati adresu čovjeka kojemu more još i danas znači sve u životu, premda je od njegovog posljednjeg i jedinog boravka na Jadranu, prošlo više od 60 godina. Među prvima, Mirku se javila Lidija Franović iz Boke.

- Priča o banijskom mornaru dirnula me u srce. Odmah sam je proslijedila rodbini i prijateljima. Moj pokojni stric Tripo Franović, u isto vrijeme je kad i Mirko služio mornaricu u Boki, pa Vas molim da pitate da li ga je Mirko možda poznavao. Stric mi je pričao o ljepotama Jadrana, o ljepotama onog vremena, o drugarstvu i brojnim prijateljima koje je stekao služeći vojsku u mornarici. I on je, poput Mirka Anđelića, bio veliki zaljubljenik mora i živio je od uspomena na mornarske dane – poručila je Lidija Franović i poslala nekoliko stričevih fotografija s drugovima, ne bi li ga možda Mirko prepoznao.

No, Lidija Franović nije stala na ovome. Založit će se svim silama, da se o banijskom mornaru Mirku Anđeliću snimi dokumentarac, jer kako kaže, ta čudesna veza između Banije i Jadrana kroz lik čovjeka koji more nosi u srcu, toliko je intrigantna i zanimljiva, da zaslužuje da se o njoj snimi film.

Poručite Mirku da u našoj kući ima dovoljno mjesta za njega, bit će moj gost nekoliko dana. Kuća je od mora udaljena tridesetak metara, a ja obećavam Mirku da ću mu omogućiti da još jednom zakormilari brodom po Jadranu – Lidija Franović

- Mnogi koji su rođeni i žive na moru, ne vole toliko more kao Mirko Anđelić. Mislim da je to poezija i da zaslužuje dokumentarac. Pogotovo jer vidim na što se sve troše novci, a za ovakve priče blagajne u fondovima kulture i umjetnosti uglavnom su uvijek prazne. Ovdje, u Boki, neki portali prenijeli su priču iz Novosti o banijskom mornaru. Javlja nam Lidija Franović.

- Molim Vas, poručite Mirku da u našoj kući u Bogošićima ima dovoljno mjesta za njega, bit će moj gost nekoliko dana. Kuća je od mora udaljena tridesetak metara, a ja obećavam Mirku da ću mu omogućiti da još jednom, kao nekada u mladosti, zakormilari brodom po Jadranu – predlaže također Lidija Franović. Bojan Zvonarević iz Slavonskog Broda zatražio je adresu Mirka Anđelića, kako bi mu poslao poklon.

- I ja sam služio u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, dva desetljeća kasnije od banijskog mornara. Želim mu na dar poslati nešto što će ga zasigurno obradovati. Naime, nemojte me pitati kako, ali došao sam do originalnog mornarskog kaputa iz pedesetih godina. Potpuno je nov, nije nikad nošen i siguran sam da je Mirko u istom ovakvom kaputu, po buri i jugu, kormilario Jadranom. Sudbina je htjela da taj zimski mornarski kaput već 60 godina čeka pravog vlasnika, i evo, na kraju je bez sumnje otišao na pravo mjesto, pravom čovjeku, čovjeku i po! – poručuje Bojan Zvonarević, koji je svoju nakanu i ostvario.

Iz Beograda se javio čitatelj Novosti koji je pedesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici bio oficir, a premda se predstavio, zamolio je da mu ne objavljujemo ime.

- Uvijek me obuzme neka nostalgija kada nešto pročitam o mornarici iz tog vremena. Vrlo dobro razumijem Mirka Anđelića i njegovu ljubav prema Jadranu. Nije tu samo riječ o plavetnilu mora, o uvalama i žalovima. Tu je riječ o ukupnoj atmosferi u odnosima među mladim ljudima toga vremena. Sve je to nekako bilo drugačije, drugarstvo i zajedništvo nisu bili na papiru i u nekakvim programima i planovima. To je bilo u našim srcima. Pa sada, kad spojite ljepotu jadranske obale i drugarski život mornara, e, to je nešto posebno. Mirko Anđelić zna o čemu govorim. Mnogo ga pozdravite, a ja ću ovoga ljeta doći u Hrvatsku i potražit ću ga na Baniji. Tek toliko da provjerim da li je zaboravio orijentaciju po zvijezdama ili možda neki čvor koji sam ga, vrlo vjerovatno, upravo ja naučio – kaže čitatelj iz Beograda.

Stiglo je još i nekoliko pisama Mirku Anđeliću, iz Rijeke, Pleternice, Kruševca i Sarajeva, pa je sve to zajedno bio sasvim dovoljan razlog da još jednom posjetimo Mirka Anđelića u Klasniću. Dogodilo se, da je baš za naše posjete banijskom mornaru, stigao paket iz Slavonskog Broda. Polako je Mirko otvarao paket, na pola izvukao tamnoplavi mornarski kaput od čoje, dugo držao u ruci rever kaputa, u prvi mah ne razumijevajući i ne shvaćajući o čemu se radi. Tek nakon par minuta prepoznao svoj mornarički kaput i u nevjerici ga okretao na sve strane.

- Imao sam potpuno isti ovakav u mornarici. Pa tko se to samo sjetio da mi pošalje?

Ljepši dar nikada u životu nisam primio – rekao je. Kaput je baš bio njegov broj, kao šivan po mjeri. Ni suze nije mogao sakriti. Dirnula ga je ponuda Lidije Franović, da još jednom posjeti Jadran i bude njen gost.

- E, da je gospođa ovo ponudila prije par godina, ne bih časio ni časa. Već bih danas bio u autobusu. Ali, sada sam nekako boležljiv i ne ide mi se na daleki put. No, vrlo sam zahvalan. Ipak, tko zna, možda s proljeća se zdravstveno stanje popravi, pa bih mogao par dana kormilariti kao nekad. Što se tiče snimanja filma, mogu pričati o svojim mornarskim doživljajima i uspomenama tri dana. Neće oni imati dosta filma koliko ja mogu pričati. – poručuje Mirko.

Pročitali smo mu nekoliko pisama, koje je Mirko, nepročitane, zataknuo za vitrinu jer ga vid baš najbolje ne služi. Sve su to iskreni pozdravi i poruke iz raznih krajeva, uz zamolbe da pošalje točnu adresu kako bi mu mogli stići darovi ljudi koji su, potaknuti pričom u Novostima, odlučili na različite načine, usrećiti banijskog mornara.

1/2