Crnogorski predsjednik Filip Vujanović u prošli se petak na proputovanju, na okupljanju regionalnih lidera na Brdu kod Kranja, zadržao u Zagrebu. Šef najnovije članice NATO-a viđen je u gradskom središtu kako u jednom od kafića pije kavu s prijateljima i poznanicima. Službeno se, međutim, u hrvatskoj prijestolnici nigdje nije ukazao. Za razliku od njega, kosovski predsjednik Hashim Thaci pohodio je Pantovčak, gdje mu je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović priredila sve državničke počasti prije no što su razgovarali o hrvatsko-kosovskim odnosima i stanju u regiji. Susreo se Thaci i s premijerom Andrejom Plenkovićem, a medijima se naglašeno provlačilo kako se njegov državnički hod Zagrebom dogodio samo dan nakon što je Aleksandar Vučić preuzeo dužnost predsjednika Srbije.
Thaci je boravak u Zagrebu iskoristio i za davanje intervjua u kojima je govorio o dobrim hrvatsko-kosovskim odnosima, zahvaljivao Hrvatskoj na priznanju Kosova i pomoći pri integriranju u međunarodne organizacije i institucije, pozivao hrvatske poduzetnike da više posluju i investiraju na Kosovu… No nije propustio priliku da i iz Zagreba pošalje poruke Beogradu i Srbiji, pa i Rusiji, a u suštini one se svode na zahtjev da se okane Kosova i priznaju njegovu neovisnost i suverenost. Razumljiva je njegova potreba da iskoristi svaku priliku da demonstrira kosovsku državnost jer je ona daleko od toga da se, poput crnogorske, zaokružila punim članstvom u svim najvažnijim i najmoćnijim međunarodnim organizacijama. Vujanović sada može boravak u Zagrebu iskoristiti samo za susrete s prijateljima, a Thaci još uvijek ima preča posla od ispijanja zagrebačkih kavica.
Službeni Zagreb je i do sada podržavao Kosovo i Thacija, slijedeći politiku američke i NATO-ove administracije te većine članica EU-a. Grabar Kitarović je i ovaj put obećala Thaciju da će Hrvatska svesrdno podržavati osnivanje kosovske vojske, što je jedno od krupnijih izbornih obećanja kojima Thacijevi koalicijski partneri mame kosovske birače uoči parlamentarnih izbora. Thaci je prije koji mjesec, doduše tek nakon američkog pritiska, odustao od svoje predsjedničke inicijative za formiranje kosovske vojske, ali je odmah sudjelovao u rušenju kosovske koalicijske vlade i raspisivanju izvanrednih parlamentarnih izbora, kako bi s novim koalicijskim partnerima, koje redom predvode bivši zapovjednici OVK-a, pokušao osvojiti parlamentarnu većinu s glavnim ciljem da formira kosovsku vojsku.
Unatoč nedavnim ratnim strahotama, zveckanje oružjem još je uvijek kurentan izborni mamac na balkanskim prostorima, pogotovo kad njime ne zveckaju samo u susjednim zemljama nego i globalne sile, ponajprije SAD i Rusija. I Thaci kosovsku vojsku ne nudi samo kao branu protiv eventualnog pokušaja Srbije da silom vrati Kosovo u svoj sastav, nego i kao suprotstavljanje širenju ruskog utjecaja na ove prostore. Toliko se zanio igrajući na antirusku kartu da je Rusiju optužio da stoji iza Vučićevog prijedloga o formiranju balkanske carinske unije u koju bi ušle BiH, Crna Gora, Albanija, Makedonija, Kosovo i Srbija dok čekaju da ispune kriterije za prijem u članstvo EU-a. Po Thaciju, Rusija bi ih u carinskoj uniji stavila na jednu hrpu kako bi ih uz pomoć Srbije nadzirala i upravljala njima.
Iako Vučić nije detaljnije javno objasnio svoj prijedlog, jasno je da je ideju crpio iz Berlinskog procesa koji su 2014. inicirali Angela Merkel i Njemačka kako bi se revitalizirale i osnažile europske perspektive šest balkanskih zemalja koje već dugo čuče u čekaonici za prijem u EU, pogotovo otkako su kriteriji za članstvo drastično pooštreni i otkako se Unija muči sama sa sobom i politikom proširenja. Vučić je priču o balkanskoj carinskoj uniji počeo pričati paralelno s porukama koje su iz Berlina počele stizati kao odgovor na porast napetosti u regiji i sve češće zazivanje novih ratnih sukoba, ali i na sve očitije naznake da bi se na Balkanu moglo obnoviti i intenzivirati rusko-američko odmjeravanje mišića.
Sve se to dalo iščitati proteklih mjeseci iz izjava povjerenika EU-a za proširenje Johannesa Hahna, vodećih njemačkih, austrijskih i drugih europskih političara, a pogotovo u istupima njemačkog ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela, koji se prometnuo u glavnog promotora europske politike na zapadnom Balkanu. Gabrijel ne dvoji da je članstvo u Uniji najbolja alternativa za sve balkanske zemlje, ali je svjestan činjenice da je europska perspektiva u svima njima na silaznoj putanji, ponajprije zbog unutarnjih slabosti i nesposobnosti da se reformama riješe nagomilani problemi koji se prikrivaju izazivanjem novih unutarnjih i vanjskih sukoba, ali i zbog sve agresivnijeg uplitanja sa strane i defanzivne europske politike proširenja. No Njemačka i Gabriel, čini se, nisu na tome stali, nego su ovih dana najavili nastavak Berlinskog procesa, odnosno ‘Berlin plus proces’. I dok Kolinda Grabar Kitarović obećava Thaciju pomoć Hrvatske u formiranju kosovske vojske, njemački inoministar Sigmar Gabriel Kosovu, ali i svim zemljama zapadnog Balkana, poručuje sljedeće: ‘Potrebno nam je novo punjenje Berlinskog procesa. Proces mora donijeti vidljivo unaprjeđenje lokalnom stanovništvu. Zato trebamo dati prioritet ideji da od regije napravimo atraktivan ekonomski prostor.’
Stoga je predložio osnivanje posebnih fondova za infrastrukturu i tehnologiju, čiji bi donatori bile članice EU-a, Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA) i Europskog ekonomskog prostora (EEA). Osim što bi se sredstva iz tih fondova koristila za start-upove, dualno obrazovanje i razvoj IT infrastrukture, upotrijebila bi se i za simbolične infrastrukturne projekte kojima će se bolje povezati pojedine regionalne zemlje (poput autoceste Niš – Priština – Tirana ili Beograd – Sarajevo). Predstavljajući proteklih dana ‘Berlin plus’, Gabriel nije propuštao konstatirati da to ‘sve puno košta, ali ako sada ne uložimo novac, posljedice će biti još mnogo skuplje’.
Nije teško uočiti da je i kao premijer i u svojim prvim predsjedničkim istupima Vučić u prvi plan gurao gotovo identične poruke, ali i projekte koji se sada objelodanjuju kao dio ‘Berlin plus procesa’. Čak je izgleda uvažio i Gabrielovu kritiku upućenu svim regionalnim liderima da se nisu baš pretrgli da obilnu pomoć EU-a njihovim zemljama učine vidljivom većini svojih građana, slikovito pojasnivši: ‘Ne može biti da, na primjer u Srbiji, velika većina stanovništva još uvijek vjeruje da je Rusija ta koja pruža najveću financijsku pomoć. Ne razumijem na primjer zašto nekoga na putu od aerodroma do centra Beograda pozdravlja veliki bilbord posvećen rusko-srpskom prijateljstvu, dok su žuta i plava boja Europske unije potpuno nevidljive.’
Naime, među prvim potezima koje je povukao kao predsjednik države Vučić je vratio zastavu EU-a u zgradu Predsjedništva Srbije, iz koje ju je iselio njegov prethodnik Tomislav Nikolić, a u nju je bila unesena kad je Srbija 2012. dobila status kandidata za članstvo u EU-u. I taj detalj sugerira odgovor na pitanje zašto Nikolić više nije predsjednik Srbije, ali i zašto je to postao Aleksandar Vučić, iako pripadaju istom naprednjačkom političkom jatu. Vrijeme je da to shvate i Hashim Thaci, ali i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
