Zanimljivu ideju predstavio je premijer Tihomir Orešković prije nekoliko dana, govoreći o podšišavanju razbarušenih budžetskih čuperaka: da se monetiziraju autoceste, i to pomoću zamjene s državnim obveznicama u posjedu bankovnih mirovinskih fondova. A najzanimljivije u toj ideji jest to što je stara koliko i ona nedavna referendumska kampanja kojom je nakana privatizacije te infrastrukture – pa zvali oni tobožnje koncesioniranje kako god im drago – jasno odbačena u narodu. Ova Vlada se dakle služi notornim propalim trikovima svojih prethodnika, nazivajući to svježim, originalnim, reformskim, spasonosnim planom; njihova će na kraju biti samo liberalno-ekonomska radikalizacija, a na to bi kroz dogledno vrijeme ionako, da nije ispala na krivini, došla i bivša vlast.
Ipak, jedan aspekt je Orešković formalno sasvim precizno locirao, spomenuvši mirovinske fondove u kontekstu fiskalnog deficita i potrebe njegova kroćenja – oni su zaista u centru tog problema. Samo što su oni dio problema, da kažemo to onako kao što odnose vole dijeliti poduzetnički gurui, a ne dio njegova rješenja. Ali novi hrvatski premijer nije im namijenio samo autoceste, nego i značajan dio imovine iz preostalog državnog portfelja, a nije tajna da su dotični fondovi zainteresirani oko preuzimanja dionica još ponekih infrastrukturnih poduzeća, zatim Hrvatske elektroprivrede, hotela i drugih turističkih subjekata, kao i određenih preživjelih perspektivnih materijalnih proizvođača. O tome se međutim do prije samo nekoliko tjedana govorilo na sasvim drugi način: navodni glavni strateg Mosta, Ivan Lovrinović, tražio je ukidanje drugog stupa mirovinskog osiguranja, na kojem se zasniva glavnina našeg udesa s tim dijelom privatne financijske industrije. No potom je Lovrinović, politički očito nezreo, jednostavno pacificiran, a da bi se u Saboru nastavio baviti pitanjima kao što su demografska i sl.
O mirovincima pisali smo ovdje posljednjih godina nebrojeno mnogo puta, nastojeći rasvijetliti zacijelo najmisteriozniju prevaru u poslovanju ove države s financijskim sektorom – gotovo apsolutno privatnim, što se tiče hrvatskog tržišta. Hrvatski mediji odreda su nezainteresirani za istinu o tome ili su u nju drastično neupućeni, ako nisu svjesno pristrani u korist banaka, kao što to neki medijski komentatori svakako jesu, a da ne govorimo o tzv. neovisnim analitičarima na honoraru pri bankama. Argumentacija kojom uzmahuju obično se sastoji od dvoga: Hrvatska stari i sve je više umirovljenika u odnosu na aktivne radnike, dok drugi stup znači mirovinsku štednju s tržišnim oplođivanjem pologa i, nota bene, privatno vlasništvo za koje državi ne smijemo dopustiti da ga preotme. Prvi dio načelno je točan, no perspektivu rastućeg manjka novca za isplatu penzija definitivno nije moguće poboljšati sadašnjim odvajanjem četvrtine mirovinskog doprinosa u drugi stup i kapitalizacijom te glavnice u izvedbi banaka. Naime, ona druga teza fatalno je kvarna jer se radi o alociranom budžetskom novcu, a ne privatnom (kao što je slučaj u trećem, dobrovoljnom stupu), nakon čega ostaje rupa u prvom stupu iz kojeg se isplaćuju penzije aktualnim umirovljenicima. Ta rupa danas iznosi preko pet i pol milijardi kuna godišnje i ujedno predstavlja trećinu ukupnog fiskalnog deficita, što znači da je država mora nadoknađivati kreditom od primjerice istih banaka čijim je fondovima prepustila četvrtinu novca iz prvog stupa.
I to nije sve, nažalost, uzmemo li u obzir da su oko 70 posto prikupljenog novca – 60 milijardi kuna kroz 15 godina drugog stupa – fondovi u vlasništvu banaka uložili u obveznice ove države. Drugim riječima, svi mi u svojstvu državljana Hrvatske i poreznih obveznika dugujemo novac koji će se jednom isplatiti na te obveznice, a uplatit će se fondovima koji plode našu mirovinsku štednju. Ako takva petlja od poslovanja još uvijek nije dovoljno zapetljana, tu je i spomenuta mogućnost da se u portfelj fondova unesu i autoceste koje također već pripadaju svima nama, baš kao i dug na njih, te druga poduzeća; neka od njih više i ne vrijede baš mnogo, ali bankama je, kao i tehnokratskim vladama, bitno da se vrijednost obrće po svaku cijenu i da se što više državnog vlasništva privatizira. A onom tko još nije izgubio svijest od tolikog prelijevanja iz šupljeg u prazno ostaje pitanje tko zapravo u svemu dobiva, ako je jasno da državna blagajna gubi i da kumulativ rupe uzrokovane drugim stupom iznosi četvrtinu javnog duga Hrvatske.
Dobitnici su isključivo banke, odnosno financijska industrija u segmentu osiguravateljskom, i menadžeri koji njime upravljaju, a čija se izravna korist mjeri godišnje u stotinama milijuna kuna, mada su neizravni dobici – o kojima smo također pisali više puta – još važniji i teži po javne financije. No pogledajmo još i što se pritom događa s razvikanom našom štednjom, našim privatnim mirovinskim ulozima, kojima bauk od države prijeti nacionalizacijom, iako smo već ustvrdili da je to ionako bio državni novac. Ništa se ne događa, jer se minimalni zajamčeni prinos na štednju određuje onako kako banke to požele i nema ustvari nikakve garancije da će nam penzije zbog drugog stupa biti jednom veće, štoviše, sva je prilika da će biti manje.
A osim što u međuvremenu nemamo priliku utjecati na poslove fondova s tim novcem, mi ga povrh svega nemamo mogućnost po odlasku u mirovinu i preuzeti, nego nam se isplaćuju obroci čiju visinu određuje osiguravajuće društvo. Taj novac dakle uopće nije osiguranikov, on je prvenstveno bankovni, a sam će štediša do smrti dobivati tek bijednu naknadu za uzurpiranje njegova rada i doprinosa u mirovinski sistem, uz nemogućnost da se njegova štednja nakon smrti isplati nasljednicima. No ta epohalna obmana ipak djeluje i javnost u velikoj mjeri podržava uvjerenje da bi nacionalizacija drugog stupa značila suštu otimačinu, a ne spas od bankovne pljačke koja za sobom povlači – sasvim izravno – i dugotrajne strukturne efekte tzv. bolnih rezova zbog procedure prekomjernog deficita.
Stoga, kad čujemo da se Tihomir Orešković sastao s vodećim ljudima mirovinskih fondova i kad čujemo da se oni uz pomoć navedenih analitičara zalažu da povećamo izdvajanja u drugi stup, znajmo da se priprema dodatno učvršćivanje već izrazite financijaške diktature nad kompletnim društvom. Postupno sva naša relevantna zajednička imovina prelazi u ruke banaka i osiguravajućih kuća, što je nadomak gotovom neokolonijalnom dužničkom ropstvu čitavog naroda, i tu nije posrijedi nikakvo ekscentrično pretjerivanje nego realna slika ukupnog stanja. A bilo bi za početak uistinu mnogo i da barem imobiliziramo drugi stup, kao što su učinile gotovo sve posttranzicijske zemlje EU-a, i da njegovu novčanu imovinu ili potraživanja naprosto vratimo u prvi stup međugeneracijske solidarnosti.
