U najmanju je ruku čudno kako HDZ sada želi zatajiti ekonomski program koji je za njih radio IFO institut iz Münchena. Ne tako davno, sve do prvog i jedinog javnog nastupa predstavnika tog instituta u Zagrebu, angažman Nijemaca bio je možda i najjači argument HDZ-a da će, ako preuzme vlast, unijeti bitne, pozitivne promjene u hrvatsko gospodarstvo. Njemačka je jedna od ekonomski najuspješnijih zemalja svijeta, neosporni lider Europe, pa savjeti njenih ekonomista moraju biti od prvorazredne važnosti. Onda je odjednom sve to šutnja prekrila, a sada na direktno pitanje predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u ‘Jutarnjem listu’ odgovara: ‘IFO kao institut ima obavezu objaviti sve projekte u čijoj je izradi sudjelovao, tako da će i naš projekt objaviti krajem godine ili u siječnju. Mogli su to učiniti i ranije, ali smo ih zamolili da to učine tek nakon izbora.’
Zašto HDZ svoj prvorazredni predizborni adut sada krije kao zmija noge? Logičan je samo jedan odgovor. Suprotno očekivanju, pokazalo se da bi ono što predlaže IFO institut moglo biti štetno, posebno u predizborno vrijeme. Zna se i zašto. Nakon jedine prezentacije u Zagrebu, na institut i njegov program osulo se drvlje i kamenje. Oni predlažu devalvaciju, zgrozili su se dežurni čuvari prejake kune. Prepali su se i stranački lideri, pa su se odmah počeli odricati vlastite stručne akvizicije. Apage satanas, uzviknuo je HDZ-ov Ivan Šuker. Istog časa moralo je biti jasno da od toga brašna neće biti kolača.
Zapravo je već zamisao da se angažiraju Nijemci bila naivna i promašena. Hrvatska i Njemačka ekonomija funkcioniraju po potpuno različitim modelima. U Hrvatskoj su glavni uvoz i financije. U Njemačkoj, nasuprot tome, izvoz i proizvodnja. To je bio i jest čarobni štapić za njemačko privredno čudo, u prošlosti kao i u krizi koja posljednjih godina trese svijet. Teško je očekivati da će u takvim uvjetima stručnjaci, koji iole drže do svog intelektualnog poštenja, predlagati nešto drugo od onoga što se radi u njihovoj zemlji. Naravno, i Njemačka je dio koalicije koja grabi plijen nakon pobjede u hladnom ratu. Ona je pronašla način da bankarskim špekulacijama prebaci na druge i znatan dio golemog troška vlastitog ujedinjenja. Ali za tu igru ona ima druge alate, od MMF-a do tijela EU-a i eurozone. Njemačka znanost, po svemu sudeći, čuva svoj integritet.
Predlažući svojevrsni kopernikanski obrat od uvozne na izvoznu orijentaciju i od trgovine na proizvodnju, Nijemci su se, zapravo, založili za energično jačanje konkurentnosti preostale hrvatske proizvodnje i stvaranje uvjeta u kojima će biti isplative investicije u prerađivačku industriju. To se može, barem u teoriji, postići na dva načina, a oba se nazivaju devalvacijom. Jedno je tzv. unutrašnja devalvacija, koja pretpostavlja da se devalviraju, točnije smanje svi troškovi privrede, od plaća zaposlenih do poreza, kako bi ona proizvodila jeftinije. To rješenje, međutim, ruši potrošnju, a time i proizvodnju u zemlji i, što je najvažnije, nikad i nigdje u svijetu nije dalo željene rezultate. Drugi je način devalvacija domaćeg novca, koja zahtijeva niz istovremenih mjera kako bi se sačuvala stabilnost, u prvom redu stabilnost cijena. Što također nikad i nikom nije u potpunosti uspjelo. Ipak, to je jedini način za oživljavanje privrede i izvoza, pa mu povremeno pribjegavaju sve zemlje s monetarnim suverenitetom, uključujući Ameriku, Britaniju ili Švedsku. U vremenima krize dolazi i do pravih monetarnih ratova. I eurozona radi na slabljenju eura kako bi popravila europsku konkurentnost.
U Hrvatskoj, uoči izbora, oba su rješenja tempirane bombe. Sada se na sva usta obećava povećanje a ne smanjenje potrošnje, što znači da unutrašnja devalvacija ne dolazi u obzir. Istovremeno bi eurizirana zemlja s prezaduženim narodom mogla prihvatiti devalvaciju novca samo uz prethodno obnavljanje monetarnog suvereniteta. Dakle uz ukidanje devizne klauzule i preračunavanje svih kredita u kune. To se nitko ne usuđuje ni spomenuti, pa jaki bankarski i uvoznički lobi uspješno plaši sve dužnike da bi uz devalvaciju doživjeli sudbinu svojih plačidrugova u švicarcima. Tko da onda glasa za stranku tako ‘opasnih namjera’?
Rezultat je status quo, a poruka IFO instituta bit će, samo zahvaljujući njemačkim propisima, objavljena tek u siječnju sljedeće godine, znatno nakon izbora. Tako su Nijemci doživjeli sudbinu znatnog dijela hrvatskih ekonomista koji misle isto što i oni, ali se, čast iznimkama, ne usuđuje javno govoriti. Snažni bankarski i uvoznički lobi, koji se bogati dok hrvatska proizvodnja tone, stvorio je klimu straha u kojoj se tako nešto ne smije ni spomenuti. U suprotnom, na glavu krivca sručit će se sve moguće optužbe za protunarodnu rabotu i veleizdaju, a na projekte na kojima radi ili bi želio raditi može zaboraviti. Nije čudo da je autocenzura vrlo jaka.
Ipak, biračima se moralo ponuditi nešto krupno, moralo se reći da će im pod našom vlašću zamirisati ruže, pa se pribjeglo starom triku. Najavili su se ciljevi, ali ne i način kako će se oni ostvariti. A ustvari je samo to važno. Nema stranke koja ne želi i ne najavljuje brzi privredni rast, a razlikuju se samo po tome kako to žele postići. Zato HDZ baja o pet posto rasta, a mogao je s istom uvjerljivošću obećati i sedam. Pogotovo zato što Karamarko za svaki slučaj dodaje ‘ali tek u zadnjoj godini mandata’.
Strah od poteza koji bi doveli do prave promjene i rizika koji oni nose naveo je i druge da se slično ponašaju. Većina slijedi SDP-ovu taktiku sređivanja društva, pa se može čuti mnogo pametnih, ali marginalnih prijedloga, kojima je zajednički nazivnik da se bave štednjom, a ne stvaranjem. Dakle potrošnjom, a ne proizvodnjom. Njihova je glavna meta javna uprava, a metoda radikalizam. Oni bi odmah rezali, a vjerojatno mjerili tek poslije. Zapravo, što uopće treba mjeriti, kad svi znamo da to treba napraviti. Ponavljaju se i stare zablude iz davnih samoupravnih dana, pa bi neki uvodili nagrađivanje po radu. Ali sve je to još u granicama očekivanog i normalnog. Pogotovo kad se ekonomijom bave liječnici ili povjesničari umjetnosti s političkim ambicijama. Pravi cinizam i bezočno podcjenjivanje birača nastupa tek s majstorima seoskih sajmova. Tu je najdalje otišao Milan Bandić.
On je obećao svakom umirovljeniku po tisuću kuna za godišnji odmor, svim rodiljama radno vrijeme od samo dva do četiri sata tokom tri godine i tko zna što još. Kakvi instituti, kakve devalvacije i kakvi bakrači. Ruka na ruku i posao je gotov. Zna on kako se dobivaju (kupuju) glasovi. Na istom su tragu, iako mnogo skromnije, i dva velika rivala. Zoran Milanović daje umirovljenicima šaku kuna kao božićnicu, a Tomislav Karamarko nudi svakoj rodilji po tisuću eura, zaboravljajući da Hrvatska ima kunu, odnosno da je vlastiti novac još uvijek dio hrvatskog suvereniteta. Ali da mu je do suvereniteta zasnovanog na ekonomskoj snazi zaista stalo, ne bi tako brzo otpisao njemačke savjete.
