>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Bijelo janje na Bentbaši

Izložio sam Josipu Ostiju kako ja razumijem prisustvo janjeta u pjesmi ‘Kad ja pojdoh na Bentbašu’ i kako već godinama ne mogu da se maknem s početka. A nije da se nisam trudio i tražio. No mi nisu pomogle ni simbologija, ni onirička literatura, ni kurbansko iskustvo iz djetinjstva

Prošlo je devet godina i dva mjeseca, a nisam se maknuo. Tamo sam gdje sam bio one sunčane subote, 15. septembra 2007. u gradu Reggio di Calabria, dolje na đonu talijanske čizme, kad smo o tome pričali. Ovako sam rekao Josipu Ostiju, oko podneva, u petak, 18. novembra 2016, na glavnom trgu u gradu Foligno, gdje ljudi strepe od zemljotresa.

A to gdje se nisam maknuo, jest odgovor na pitanje o tome otkud ono janje u sarajevskoj pjesmi ‘Kad ja pojdoh na Bentbašu’. U Kalabriji smo tada, prije devet jeseni, rečene subote, otišli u Arheološki muzej Velike Grčke, da vidimo Bronzi di Riace. Kad smo ih se nagledali, odšetali smo dugačkom ulicom uz more i sjeli u jedan restoran. I tu, za stolom u hladovini, upitao sam Josipa, e otkud ono janje u pjesmi o miloj dragoj na Bentbaši.

Josipa sam o najopjevanijem janjetu Jugoslavije pitao zato što je on kompetentan za odgovor. Rođeni je Sarajlija, zna silu sevdalinki i lijepo pjeva. Slušao sam ga i kako pjeva ‘Kad ja pojdoh na Bentbašu’. A djetinjstvo je proveo baš na Bentbaši, u ulici Samardžije, iza Vijećnice. A zna se da je Bentbaša uz Baš-čaršiju sami centar Sarajeva. Zna se i da je Sarajevo grad čiji je centar na kraju grada. Izložio sam Josipu kako ja razumijem prisustvo janjeta i kako već godinama ne mogu da se maknem s početka. A nije da se nisam trudio i tražio. No mi nisu pomogle ni simbologija, ni onirička literatura, ni kurbansko iskustvo iz djetinjstva. Očekivao sam da ću u alegorijskim spisima Filona iz Aleksandrije (o življenju u zajednici radi obrazovanja, o Izgonu, o žrtvovanjima Abela i Kaina) naći neki putokaz: tamo gdje, na primjer, piše kako grčka riječ za žrtveno janje προβάτον (probáton) dolazi od glagola προβαίνω (probáino) ‘ići naprijed’. Jasno, Filona sam se mašio zato što njegova tumačenja idu do u jevrejske običaje, a sarajevska se pjesma pjeva na melodiju barem dviju pjesama sarajevskih Jevreja, jedne vjerske, druge pučke, obje na ladino jeziku. Ni u jednoj od janjeta nema ni spomena. Prva strofa ove druge ide ovako:

Mi kerido, mi amado

Ke lo save onde sas

Mi kerido, mi amado

Kero verte i nada mas.

(Moj ljubljeni, željo moja,

Ko li znade gdje si ti

Moj ljubljeni, željo moja,

Da mi te je vidjeti.)

Dva osmerca, dva sedmerca, elizija verte-i. Prepoznatljivi tragovi prosodijski u pjesmi o janjetu. No dalje ništa, posao ostavljen neobavljen.

Ostijevo se objašnjenje više-manje podudaralo s mojim tumačenjem. Po početku pjesme ne sluti se kako će se sve završiti: pjesničko ja odlazi na vodu, i taj odlazak oneobičen je do nezaborava, jer sa sobom vodi bijelo janje. Simbolika bijeloga jaganjca trebalo bi da ukazuje na nevinost i dobrotu. Nakon uvodne strofe, o janjetu više nema spomena.

Kad ja pojdoh na Bentbašu

Na Bentbašu, na vodu,

Ja povedoh bijelo janje,

Bijelo janje sa sobom.

Dvaput ja, dvaput na Bentbašu, dvaput bijelo janje. Tri nerimovana osmerca, zatvorena spornim sedmercem. Sedmerac pokazuje metričku nesigurnost, što može ukazivati da mu je tvorac bio ili iz južnih krajeva, gdje je ije, u načelu, dvosložno, ili je, možda, bio kakav jezički još nesiguran Sefard iz druge ili koje već generacije.

Da u prethodnim stoljećima neko ide na Bentbašu na vodu i da onamo dogoni ili dovodi ovce i janjad, to je bilo više obično nego neobično. Jer su na Bentbaši bila pojila za stoku. Bentbaša je turski naziv za glavnu branu na vodi Miljacki, a Josip Pepi Osti je dječakom u virove te vode skakao na noge. Sa njime je mnogo puta skakao i Abdulah Sidran, na glavu. Legendarni skakač njihova dječaštva bio je nešto stariji Kemica, koji je sa ograda ponad stijena i pregrada u duboke a površinom male virove činio lastu, no takvu da bi mu nakon skoka leđa ostajala suha. Oko njih se tada, na livadama uz Alifakovac još mogla vidjeti pokoja koza i ovca, a i bijele i crne janjadi i jaradi. Ako je do šezdesetih godina bilo tako, onda se može stvoriti neka predstava o tome kako je bilo dvije stotine godina ili ranije, kad je nastala pjesma o kojoj smo se zabavili. Taman što smo se složili da je janje u pjesmi maska zaljubljenom mladiću – bilo da je ono samo, bilo da je upotrebljeno pars pro toto za cijelo stado – naš je razgovor prekinuo jedan susret koji zahtijeva posebnu priču, i nas dvojica se na pitanje janjeta sa Bentbaše više nismo vratili.

Devet godina kasnije, u kafeu u samom centru grada Foligna, rekao sam Pepiju da se moja potraga za odgovorom odonda nije prekinula, ali da nikakav važniji dobitak nisam uknjižio. A u tih devet godina sam za mišljenje pitao i Sidrana i Marka Vešovića i Nina Verbera, i još ponekoga. Nijedan od njih nije predložio ništa što bi pitanju o jagnjetu sa Bentbaše dalo presudna odgovora. To što sve djevojke Bentbašanke na kapijama stoje, a samo mila draga našega junaka stoji na prozoru sa gvozdenim rešetkama nagovještava da posla nisu najjasnija. Je li djevojka već nekom obećana, već nekom dana? Dijalog koji draga i dragi vode ne ide među najljepše u sevdalinkama. Bilo da mladić, ‘maskiran’ janjetom ili stadom, pozdravlja svoju dragu sa ‘selam alejk’, bilo sa ‘dobro veče’, njezin odgovor ‘dojd’ doveče, dilberče’ neuvjerljiv je. Da je uvjerljiv, ne bi ona već prekosutra s večeri ‘za drugog se udala’. Od nekoga sam, a žao mi je što ne znam više od koga, čuo kako je nekad bilo, danas bi se reklo, ušlo u modu, da mladić sokakom provede janje na uzici, nešto kao što se danas vodi psa. Meni je ta stvar neuvjerljiva, jer još od djetinjstva znam koliko je teško voditi jagnje na uzici.

U Folignu smo, nakon što smo se podsjetili razgovora u Kalabriji, igrom tvari od koje su sastavljeni snovi, upoznali Fadila Alilija, Makedonca koji ondje živi već četvrt stoljeća. Fadil je iz Tetova, žena mu Elvira, djevojačko Nuredinoska, rodom je iz Debra, imaju sina Admira, studenta završne godine medicine u Perugi. I svoga brata Nejdima doveo je Fadil u Umbriju. Nejdim je u Skopju bio prvi violončelista Filharmonije. Fadil je imao petoricu braće, sad su mu živa dvojica. Braća Alili su u Makedoniji, a i u Jugoslaviji bili poznati muzičari. Često su sva šestorica zajedno svirala na svadbama i drugim veseljima. U Folignu svoj hljeb braća Alili i njihov sinovac Sebastijan zarađuju kao moleri. Zanat su svi izučili u Umbriji, a Fadil je radio na zaštiti i uljepšavanju vanjskih i unutrašnjih zidova najčuvenijih i najstarijih građevina. Sa svoga rada se obogatio, kupio je u Folignu dva stana, i u Tetovu dva. Izdašno pomaže i svojim rođacima. A zasvira i zapjeva.

- Fadile, jeste li vi, braća Alili, pjevali ‘Kad ja pojdo’ na Bentbašu’?

- Jesmo, kako nismo, to je bila najpoznatija pesma u Jugoslaviji. Bila je, kako da ti kažem, kao neka himna u senci.

- A šta misliš, otkud ono janje u pjesmi?

- Vidiš, nikad o tome nisam razmišljao. Mislim da ni drugi koji su svirali i pevali tu pesmu nisu o tome mislili.

- A kako to da niste?

- Znaš kako, ima pesama koje imaju takvu melodiju da je ona jača od teksta. Kod tih pesama skoro da nisu važne reči, muzika i pevačke sposobnosti mogu i slab tekst da podignu. Mislim da je kod ove pesme melodija ono što je čini dobrom. Melodija je nju proslavila.

Uveče je Fadil na pozornicu, nakon našeg čitanja stihova, izveo svoj orkestar, u kojem su bili njegov brat Nejdim, pa sin drugoga brata Sebastijan, te dva Amerikanca, Dan Kienzelman i Joe Rehmer, pa je, uz druge pjesme, virtuozno udarajući u darbuku, otpjevao i ‘Kad ja pojdo’ na Bentbašu’. Talijanska publika je vatreno plesala, a Pepi Osti je pjevao uz Fadila Alilija.

1/1