>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Biljana i Izet

Akcija malobrojne družine od četrnaestoro, izvježbane u zakulisnom jaranluku, uspjela je nadjačati mnogobrojnu družinu od preko četiri hiljade koja je tražila da se jedna ulica u Sarajevu nazove Izetovim imenom. Sarajevo, najvažnije mjesto Sarajlićeva življenja i pjevanja, ostalo je bez ulice Izeta Sarajlića

Pjesnik Izet Sarajlić je više puta bio gost moje kuće u ulici Dobriše Cesarića u zagrebačkom naselju Špansko. Bio je djetinje sretan što živim u Dobrišinoj ulici. Hvalio je Dobrišino prijateljstvo i bio očaran njegovim odnosom prema životu i svijetu. Mnogo puta je opričao kako je Dobriša, jedinstveno spor u pisanju, prilikom jedinog boravka u Sarajevu, sam u sobi za Izetovim radnim stolom, utrošio preko sat vremena da sastavi posvetu na svojoj knjizi: Dragom Izetu Dobriša. Moja su djeca tada bila mala, ali su sve to slušala i upijala, a začuđenost da se naša ulica zove po Izetovu prijatelju bila je nešto što je moju kćerkicu Alju dovelo da me jednom upita, je li Kiko (nadimak Izetov) dao našoj ulici Dobrišino ime. A Zeno, njen brat blizanac, pitao me je, a kako se to dobiva ulica.

Moj odgovor nije bio lišen nemuštosti. Kad neko važan u nekoj oblasti ljudskog učenja ili pjevanja umre, onda se njegovi živi prijatelji skupe i napišu pismo gradskoj upravi, i u tome pismu zamole da se jedna ulica nazove imenom toga koji je umro. Tatino objašnjenje je djecu zadovoljilo, možda više zbog toga što u njihovu ondašnjem uzrastu pojedinosti nisu bile važne koliko je važno dobiti neki odgovor. Kad danas o njihovim pitanjima razmišljam, uviđam da je moj ondašnji odgovor, unatoč neizostavnom spominjanju smrti, imao svrhu da djecu uspokoji, a da bi danas bio posve drukčiji. Jer sam po pitanju imenovanja ulica imenima ljudi koje sam znao, stekao iskustvo koje može i ospokojiti i onespokojiti. Primjera navodim dva, oba vezana za ljude koje sam znao, koji su poznavali jedno drugo, a te ljude su stigla da upamte i moja djeca.

Prvi je primjer Biljana Jovanović. Nju su moja djeca upamtila, kad su ona i Rastko Močnik bili s nama cijelo jedno popodne u Portorožu, a drugi put su je vidjela u ljubljanskoj bolnici, kad se dvojila s dušom. Šest godina nakon njene smrti, pjesnikinja Radmila Lazić je napisala predlog-molbu Komisiji za imenovanje ulica grada Beograda i zatražila da se onome trgu ‘između dva Dvora’, tj. Između zgrade skupštine Beograda i one predsjednika Republike dade ime Biljane Jovanović. Jer je ondje Biljana 1991.i 1992. predvodila demonstracije protiv rata i paljenje svijeća za poginule u ratnim sukobima. Taj je Radmilin predlog potpisalo dvadesetoro ljudi, abecedno: Nikola Barović, Budo Bukelić, Goran Cvetković, Ivan Čolović, Miroslav Filipović, Nadežda Gaće, Zdravko Gvero, Nataša Kandić, Dragan Lakićević, Sonja Liht, Veran Matić, Vasa Pavić, Borka Pavićević, Nebojša Popov, Obrad Savić, Vukan Simonović, Gordana Suša, Jelena Trpković, Lino Veljak i Staša Zajović. Komisija je podnosiocima odgovorila da nije nadležna za imenovanje trgova, te ponudila da se po Biljani Jovanović nazove onaj rukavac Vinogradske ulice, o kojem je u ovoj rubrici nedavno bilo riječi. Ostalo je svjedočenje da se književnik i slikar Mileta Prodanović, kao tadašnji član te komisije, založio da se taj dio ulice nazove Biljaninim imenom. To je sve bilo godine 2005, a ploče su u onom rukavcu Vinogradske postavljene o desetoj godišnjici Biljanine smrti, marta 2006.

Drugi je primjer Izet Sarajlić. On je umro 2. maja 2002. u Sarajevu, od srca. Dvije godine po smrti, nekoliko ljudi je odboru nadležnom za ulice Kantona Sarajevo uputilo zahtjev da se jedna ulica u Sarajevu nazove njegovim imenom. Taj je zahtjev potpisalo preko 4000 ljudi. Među njima su bila i dva gradonačelnika Sarajeva, jedan bivši, drugi tadašnji, obojica akademici i profesori, Juraj Martinović i Muhidin Hamamdžić. Društvo nezavisnih intelektualaca Krug 99 predložilo je da se imenom Izeta Sarajlića nazove zapadni krak ulice Kralja Tvrtka. Jer je u toj ulici pjesnik stanovao za vrijeme ratnih godina 1992-1995. Ulica Kralja Tvrtka na Marindvoru ima nenavadan oblik, sličan matematičkom operatoru Ⱶ, koji Unicode zove ‘pola latiničnog velikog H’. Taj zapadni krak je kraći, i ima dužinu od 55 metara. Onaj duži krak ulice dug je 215 metara. U zapadnom kraku ima samo sedam brojeva, svi neparni od 9 do 21.

Ali je posmrtna sudbina (vergilijevska post fatum fortuna) Sarajlićeva bila podrukča od one Biljane Jovanović. Protiv toga zahtjeva se pobunilo četrnaestoro ljudi, i svoju je pobunu dovelo do izraza, te je kao peticiju objavilo u sarajevskom listu ‘Dani’ od 5. novembra 2004. Potpisalo ju je ovih četrnaestoro, redom i onako kako su im imena objavljena: Nermina Kurspahić, Ivan Lovrenović, Mile Stojić, prof. dr. Mustafa Imamović, prof. dr. Muhamed Filipović, prof. dr. Esad Duraković, prof. dr. Dubravko Lovrenović, prof. dr. Adnan Silajdžić, mr. Amina Šiljak-Jesenković, mr. Nerzuk Ćurak, Sabiha Hadžimuratović, Amer Filipović, Tarik Jesenković i Zorica Beus. Obrazloženje koje je ta družina potpisala dobar je primjer za slogu u podlaštvu i zavisti. Lični animozitet prema umrlom pjesniku poturen je kao zaštita imena i djela bosanskoga kralja Tvrtka Kotromanića. Tu se i priprosto i razulareno drobi o patriotizmu bosanskom, o zlatnim slovima bosanske povijesti. Družini se dobro i presudno namjestilo i što prvopotpisana, književnica Nermina Kurspahić, stanuje upravo u onom kraku ulice čije je preimenovanje predloženo. List ‘Dani’ je njoj dao dovoljno prostora za neukusno i razulareno srozavanje umrlog pjesnika Sarajlića i onih živih koji u njemu i njegovu djelu vide išta drugo do onoga što ona u njemu kaže da vidi. Dvojica iza nje potpisanih pod peticiju su tada bili članovi redakcije lista ‘Dani’, u kojem se, u najmanje četiri broja, blatio pjesnik Sarajlić. Uzimam slobodu da znatiželjnog čitaoca uputim na podrobniju obradu problema ulice Izeta Sarajlića u Sarajevu, u prilogu koji sam napisao za skup posvećen pjesniku, u Sarajevu 2013. i objavljenom ovdje.

Akcija malobrojne družine od četrnaestoro, izvježbane u zakulisnom jaranluku, uspjela je nadjačati mnogobrojnu družinu od preko četiri hiljade. Detalji su zanimljivi, ali nisu za ovdje. Sarajevo, najvažnije mjesto Sarajlićeva življenja i pjevanja, ostalo je bez ulice Izeta Sarajlića.

Izet Sarajlić nije za života tražio da se njegovim imenom nazove onaj kratki krak Tvrtkove ulice, to su predložili ljudi koji su bili njegovi prijatelji i tumači, i to je potpisalo preko četiri hiljade drugih poštovalaca. Da je taj krak prozvan Sarajlićevom ulicom, Sarajevo ne bi ostalo bez ulice srednjovjekovnoga bosanskog kralja Tvrtka. A četrnaest jarana i jaranica su baš bili u strepnji od toga. Tobož, đoja, kobajagi, demek. Sam Sarajlić je bio pjesnik ulice i pjesnički bio dosta opčinjen mogućnošću i stvarnošću da ulice bivaju nazivane imenima pjesnika. Još 1968. je sastavio pjesmu ‘Tražim ulicu za svoje ime’:

Šetam gradom naše mladosti

i tražim ulicu za svoje ime.

Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanima istorije.

Dok je istorija trajala šta sam ja radio?

Prosto volio tebe.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,

kojom se, neopaženi od svijeta,

možemo prošetati i poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,

čak ni svoje ptice.

Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,

uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana,

ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to

da u ulici s mojim imenom

nikad nikog ne zadesi nesreća.

No je naivan bio Izet Sarajlić, onaj koga danas njegovi mrzitelji u svojoj podlosti napismeno zovu onako kako se on nikad nije potpisivao, kako su ga usmeno zvali samo rijetki i najbliži: Kiko. A sentimentalan je bio, svakako. I sentimentalan i naivan, moglo bi se reći čak i sa Schillerom. A i sa Goetheom bi se, svakako, moglo reći:

Priznajte! pjesnici Orijenta

Veći su od nas Okcidenta.

A gdje smo barabar uz njih,

To je u mržnji spram jednakih.

1/1