>

novosti logo

Društvo Društvo

Bio jednom Tito. Bio?

Zabrana imenovanja novih ulica i trgova njegovim imenom, kao i nedvojbeno licemjerno i prigodničarsko pozivanje na njega, neće ništa promijeniti. Tito je bio, Tito – čovjek. Ali Tito – legenda dio je naše povijesti, ne samo onih koji ga pamte, nego i onih kojima nastoje uskratiti svaku spoznaju o njemu, čime potiču samo interes za nepoznatim

Možda se ponekad pitamo, pa zašto je potrebno prisjećati se i slaviti ono prošlo, zašto se s time upoznavati? Vjerujem da je dovoljan barem jedan razlog – ono što je za nas prošlost, nekome je bila njegova, njezina ili njihova sadašnjost – dakle čovjek je u središtu. Riječi su to rektora Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa mr. Anđelka Košćaka. On je također rekao, a sada malo, ali doista malo, modificiramo njegove riječi, da ‘život počiva i oslanja se na memoriju, na spomen-čin, na događaj života, muke i smrti za spas svega svijeta; a također se i život jednoga naroda oslanja na spomene, na događaje, na ljude koji su riječju i djelom, primjerom požrtvovnosti, te snagom intelektualnog, umjetničkog i svekolikog rada svoj život ugradili u temelje domovine’.

Da je Tito svoj rad i život ugradio u temelje domovine bilo je jasno u trenutku njegove smrti, kada je Jugoslavija bila ne samo visoko cijenjena članica međunarodne zajednice, nego i srednje razvijena zemlja sa zahuktalim gospodarstvom

Mogu li se zamisliti prigodnije i prikladnije riječi u vrijeme 37. obljetnice smrti jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita koji je, sada je to valjda i slijepcu očito, gotovo pola stoljeća svojim nespornim autoritetom (i karizmom) držao na okupu federalne jedinice Jugoslavije i narode okupljene u federaciji koji kao da su jedva dočekali da prođe desetljeće od njegove smrti, pa da uđu u krvavi klinč i razbiju državu koja je, rečeno je to mnogo puta, upravo zahvaljujući Titu uživala na svjetskoj sceni utjecaj koji je daleko nadilazio njezinu veličinu ili ekonomske i vojne kapacitete. Tito je pak svoj autoritet stekao u Drugome svjetskom ratu kao vođa najuspješnijeg pokreta otpora u okupiranoj Evropi, a nakon pobjede saveznika dodatno ga je ojačao ključnim vanjskopolitičkim potezima, kao što su bili raskid sa Staljinom i formiranje nesvrstanog pokreta što je u krajnje opasnom vremenu hladnoga rata i utrke u naoružanju uspješno djelovao kao toliko potreban tampon između suprotstavljenih blokova i njihovih vodećih sila, Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza.

Naravno, visoki prelat Katoličke crkve nije riječima što smo ih citirali mislio na Tita (mada su se u vrijeme njegove bolesti u katoličkim crkvama u Jugoslaviji služile mise za ozdravljenje predsjednika i mada je na, po broju pristiglih izaslanstava i njihov rang, zaista impozantan i još uvijek nenadmašen posljednji oproštaj došla i delegacija iz Vatikana). Ne, sve su to u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj zaboravili, baš kao što bi – nerijetko u bliskom savezu s političkom desnicom (neskriveno profašističkom) – najradije ne samo zaboravili, već izbrisali iz sjećanja i samoga Josipa Broza Tita.

No nije li riječ o čovjeku koji je nekome bio ‘njegova, njezina ili njihova sadašnjost’? O da, mnogima je on bio sadašnjost, uključujući one koji ga danas časte najgorim pridjevima. U njegovo su se vrijeme besplatno školovali, imali besplatnu zdravstvenu zaštitu, živjeli u stanovima što su ih njihovi roditelji dobili od tvornica i poduzeća u kojima su radili i koja su nerijetko bila uspješni izvoznici na strana tržišta. I nije li taj čovjek, ne svetac, ne ikona, nego baš to – čovjek, netko tko je ‘riječju i djelom, primjerom požrtvovnosti, te snagom intelektualnog, umjetničkog i svekolikog rada svoj život ugradio u temelje domovine’? Jest, jer Titova je politika bila njegova riječ i njegovo djelo, snaga njegovog intelekta (mada nije imao ni formalno visoko obrazovanje, ni kupljenu diplomu, što je danas uvelike u modi) ogledala se u smjelosti, ponekad i hazarderskoj, kojom je znao prkositi mnogo većima i jačima od zemlje kojoj je bio na čelu (rušenje američkih vojnih aviona koji su bez najave i dozvole prelijetali Sloveniju i raskid sa Staljinom, što je tadašnju Jugoslaviju oslobodilo sudbine ostalih zemalja Istočnog bloka, čiji su građani u ‘Titovu državu’ gledali kao u obećanu zemlju). Umjetnik nije bio, mada je – dokazano i dokumentirano – znao svirati klavir, no nije propisivao umjetničke forme koje su dozvoljene i nije postavljao zapreke slobodi umjetničkog izražavanja (izuzmemo li nekoliko knjiga i filmova koji su završili u bunkeru). A da je svoj rad i život ugradio u temelje domovine (Jugoslavije, ali i svake od republika što su je tvorile) bilo je jasno u trenutku njegove smrti, kada je ta Jugoslavija bila ne samo visoko cijenjena članica međunarodne zajednice, nego i srednje razvijena zemlja sa zahuktalim gospodarstvom (koje, doduše, nije bilo lišeno problema), na pragu ulaska u klub razvijenih i vrlo blizu ulasku u tadašnje Evropsko zajedničko tržište.

U novim državama, nastalim na ruševinama Jugoslavije, uništene u krvavim ratovima koje neki uporno održavaju živima u svijesti naroda, mrtvoga Tita sustavno ‘ubijaju’

Priča o tome kako su jugoslavenski standard i razvoj rezultat ‘života na kredit’ ruši se kao kula od karata kada se usporedi podatak o vanjskoj zaduženosti Jugoslavije (ne samo Hrvatske, nego cijele federacije) i današnje samostalne Hrvatske, kada se usporedi broj enormno bogatih tada i broj sve siromašnijih danas, kada se – da ne idemo dalje od toga – zaustavimo na slici ljudi koji kopaju po kontejnerima s otpacima ne bi li našli (i) hranu. Možda današnji mladi kojima se četvrt stoljeća uspješno ispiru mozgovi neće vjerovati, ali činjenica je da se takve prizore u Jugoslaviji nije moglo vidjeti. Kao ni hrpe prosjaka koje salijeću čovjeka praktički na svakom koraku u središtima velikih gradova, pa i automobiliste na križanjima dok stoje pred semaforom koji ima upaljeno crveno svjetlo. Toga nije bilo. Ne zato što bi policija (koja se tada zvala ‘milicija’) takve bijednike odvodila u zatvore (živjeli smo u diktaturi, zar ne?), nego zato što – mada se u odnosu na zapadne zemlje živjelo skromno i mada se često putovalo u Austriju ili Italiju da bi se kupilo ono u čemu je domaće tržište oskudijevalo – takvoga siromaštva s kakvim smo danas suočeni nije bilo. Naprosto nije! Uz ostalo, zahvaljujući i otvorenim granicama što su svakome omogućavale da potraži posao (ili naprosto bolji posao) u inozemstvu, a što je bila jedna od ključnih razlika između Jugoslavije i zemalja lagera.

I zašto je potrebno sve to govoriti, sve to ponavljati, upravo u vrijeme obljetnice Titove smrti? Zato što se Tito, na užas onih koji bi ga najradije ne samo zaboravili, nego prognali u vječni i kolektivni zaborav, pretvara u svojevrsni fenomen. Fenomen koji živi. Pretvara se u nekoga kojeg njegovi poraženi neprijatelji bezuspješno, ali ne i manje uporno ‘ubijaju’ i gotovo četiri desetljeća nakon njegove fizičke smrti. No na internetskim portalima sve se češće mogu pronaći komentari tipa ‘bravar (aluzija na pogrdno tituliranje kojom aktualne vlasti nastoje reći kako je bio nitko i ništa) je bio bolji’, ili ‘Tito vrati se i sredi ove što su Ti uništili državu’, ili pak ‘Tito je stvarno bio genije kada nas je, ovakve kakvi jesmo, uspijevao držati na okupu’. U novim državama, nastalim na ruševinama Jugoslavije, uništene u krvavim ratovima koje neki uporno održavaju živima u svijesti naroda ne bi li produljili antagonizme i mržnju izrasle u tim ratovima i pretvorili ih u osnove svoje dugoročne politike, mrtvoga Tita dakle sustavno ‘ubijaju’. Ponašaju se poput nekih egipatskih faraona koji su naređivali uništavanje svih spomena na svoje prethodnike. Samo – nijedna od malih državica jugoistoka Evrope nije stari Egipat i nijedan vlastodržac u njima (ma koliko da bi se to ne jednome itekako svidjelo) nije faraon. Pa je i zato zatiranje uspomene na Tita jalov posao. U onoj mjeri u kojoj nam je sve lošije, a samo vlade i ministri misle da je bolje (tajkuni to znaju), u toj mjeri postajat će prisutnija i uspomena na Tita, u toj će mjeri biti sve življa legenda o čovjeku koji je u ratu porazio nadmoćnijeg neprijatelja, koji je u miru imao kičme suprotstaviti se velikima svojega vremena i zahvaljujući kojemu je država pod njegovim vodstvom igrala na svjetskoj sceni (naravno, u ondašnjim uvjetima!) ulogu kakvu nijedna od njezinih država sljednica nikada neće igrati. I zato kada govorimo o poimanju Tita u svijesti običnih, a normalnih ljudi današnjice, ne može se samo reći: ‘Bio jednom Tito.’ Ne, točna formulacija glasi: ‘Bio jednom Tito. Bio?’ Upitnik je posve na mjestu, jer on jest bio, ali je i ostao u sjećanju ne samo svojih suvremenika.

Zabrana imenovanja novih ulica i trgova njegovim imenom (Slovenija), ili predstojeće ukidanje ne samo Trga maršala Tita u Zagrebu, nego i svih ulica i trgova što nose njegovo ime (Hrvatska), kao i nedvojbeno licemjerno i prigodničarsko pozivanje na njega (Srbija), neće na tome ništa promijeniti. Tito je bio, Tito – čovjek. Ali Tito – legenda dio je naše povijesti, ne samo onih koji ga pamte, nego i onih kojima nastoje uskratiti svaku spoznaju o njemu, čime potiču samo interes za nepoznatim (i zabranjenim). Pa zato, ponovno: bio jednom Tito. Bio? Upravo onako kako je to, naravno ne misleći na Tita, formulirao visoki prelat Katoličke crkve u Hrvatskoj: ‘Možda se ponekad pitamo, pa zašto je potrebno prisjećati se i slaviti ono prošlo, zašto se s time upoznavati? Vjerujem da je dovoljan barem jedan razlog – ono što je za nas prošlost, nekome je bila njegova, njezina ili njihova sadašnjost – dakle čovjek je u središtu.’

Josip Broz Tito nije bio spomenik. Bio je čovjek s vrlinama i manama, ali čovjek u čijoj životnoj bilanci uvjerljivo preteže ono pozitivno (osim, naravno, kod onih koji u njemu vide zatiratelja bilo Hrvata, bilo Srba, ovisno o tome odakle se javljaju). Josip Broz Tito bio je vojskovođa, političar i državnik, jedan od najvećih u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. To su činjenice i te se dvije činjenice ne mogu ni poreći, niti im treba bilo što dodavati.

1/2