Kao što se i očekivalo, proces privatizacije medija u Srbiji, koji bi morao biti završen do kraja listopada, pretvorio se u samom startu u cirkus: iz svega su zasad izuzeti državna agencija Tanjug (nitko se nije javio) i državni listovi ‘Politika’ i ‘Večernje novosti’ – njih će vlast najteže ispustiti iz ruku. Početak privatizacije obilježio je (beo)gradski RTV Studio B koji je, kao jedini ponuđač, kupila kompanija ‘Maksim media za 530.000 eura, što je za 1.374 eura više od procenjene vrednosti’. Vlasnici kompanije Ružica i Miloš Krdžić u medijskom svijetu su poznati po tome što imaju i Radio JAT, Karolinu i HIT FM, prepoznatljive po puštanju lakih nota.
Grad se na prodaju odlučio usprkos zahtjevima dijela građana da RTV ostane javni servis, kakav je dosad bio: Studio B je, naime, obilježio jedan Duško Radović, kao i Đoka Vještica, ali i plejada vrsnih novinara od kojih su mnogi i danas na novinarskoj sceni, koji su se svih 25 turbulentnih godina borili protiv huškačkog novinarstva. U tome i leži problem. Godine 1991., prema tadašnjem tzv. zakonu Ante Markovića, 86 zaposlenih u toj kući krenulo je u privatizaciju i otkup dionica. Kako kaže Zoran Ostojić, jedan od dioničara, nekadašnji novinar, urednik i direktor Studija B, krajem 1992. isplatili su sve rate (120), jer se najavljivala promjena zakona. Ukupno oko 500 tisuća njemačkih maraka, ulog koji bi po sudskom vještačenju otprije dvije godine, kako nam kaže Ostojić, danas vrijedio oko 350 tisuća eura za dioničare koji su podnijeli tužbu, a ako se tome doda i vrijednost ostalih dionica (i oni koji nisu podnijeli tužbu imaju još vremena za to), procjena je oko 500 tisuća eura.
Početak privatizacije obilježio je (beo)gradski RTV Studio B koji je kupila kompanija ‘Maksim media za 530.000 eura, što je za 1.374 eura više od procenjene vrednosti’. Vlasnici kompanije Ružica i Miloš Krdžić poznati su po tome što imaju i Radio JAT, Karolinu i HIT FM, prepoznatljive po puštanju lakih nota
Uslijedile su zavrzlame, Grad Beograd je poništio privatizaciju, Upravni odbor Studija B je priznao status dioničara Studija B, ali novac im nije vraćen. Uslijedila je sudska borba, koja još uvijek traje povodom tužbe koju je podnio 51 dioničar i koja bi – ako, a po svoj prilici hoće, završi presudom da se dioničarima imaju vratiti njihovi ulozi – bila teška upravo za iznos za koji su Studio B kupili ljubitelji lakih nota. No nije sve u novcu, kako reče Lila Radonjić, nekadašnja urednica te stanice.
- Spadam među one deoničare koji smatraju da postoji način da se obnovi ceo postupak, jer je Studio B praktično nacionalizovan. Mi smo ga po zakonu koji je tada važio kupili, dali sopstveni novac, otkupili vlasništvo. Onaj ko je to poništio, neka brine o tome zašto i kako. Imovina je nacionalizovana i 1945., pa se evo danas vraća. Postoje sudovi, postoje papiri koji dokazuju da privatizacija nije smela da bude poništena - rekla je Lila Radonjić u jednom nedavnom intervjuu.
RTV Studio B, inače, nema nikakvu imovinu u svom vlasništvu. Sjedište im je u zgradi Beograđanke u središtu grada, u kojoj plaćaju zakup, a od imovine imaju tek opremu koja nije reprezentativna. Ispada da su novi vlasnici pola milijuna eura dali tek za brend koji su u najvećoj mjeri stvarali oni koji se još sude s državom i gradom i kojima bi, ako bude pravde, morali dati još toliki iznos. Jasno, nove vlasnike nitko, kao ni u drugim slučajevima privatizacija, nije pitao odakle im novac što su ga spremni uložiti u medij koji nema vlastite imovine.
Samo nekoliko dana potom javnost je bila potpuno zaprepaštena novom aukcijom: Radio Šid je prodan, nakon što je procijenjena vrijednost bila 6.928 eura, za cijelih 531 tisuću eura, dakle za tisuću više nego cijeli Studio B. Kupac je Kablovsko-distributivni sistem Kopernikus, vlasništvo Srđana Milovanovića. Kopernikus je od samog početka bio blizak radikalima, a danas naprednjacima i prije nekoliko godina je njegov Fokus radio dobio nacionalnu frekvenciju, a da nikakvog programa osim propagande, najprije radikalske (primitivne i uvredljive po sve koji radikalno nisu mislili), a potom pomalo umivene naprednjačke, nisu imali. Tu je netrpeljivost širio najprije Marko Janković (otpušten je kad je baš prekardašio), a potom i naprednjak, aktualni zastupnik u Skupštini Srbije Vladimir Đukanović Đuka, koji danas na Kopernikusu ima svoju emisiju ‘Na kafi sa Đukom’, u kojoj širi naprednjački pogled na svijet i propagira ono što pišu opskurni listovi poput ‘Informera’ ili ‘Skandala’.
Privatizacija medija na scenu je izbacila još jednog respektabilnog kupca, izvjesnog Radoicu Milosavljevića Mašu, koji je nekad bio visoki funkcionar SPS-a u Kruševcu, a sada je vlasnik poduzeća za proizvodnju plastične ambalaže, privatnog doma zdravlja i suvlasnik jedne više škole. On je dosad kupio četiri televizije – RTV Pančevo, RTV Kragujevac, RTV Kruševac i RTV Požega – te Centar za informisanje Novi Kneževac (CINK). Za sve to je platio ukupno 225,5 tisuća eura, a na raspolaganju ima još. Jednom dnevnom listu je, naime, nedavno izjavio da je za ‘medijski šoping’ odvojio oko 300 tisuća, pri čemu rezolutno odbacuje navodnu povezanost s ministrom obrane Bratislavom Gašićem, u čijem je obiteljskom vlasništvu nekoliko lokalnih medija u Kruševcu.
Još se jedan skandal tek očekuje, prodaja tjednog lista ‘Pančevac’, najstarijeg tjednika na Balkanu (1869), čija je aukcija zakazana za četvrtak, 27. kolovoza. Slično beogradskom Studiju B, taj list je već jednom privatiziran 2008. godine. Novi vlasnici su isplatili samo dvije rate, ukupno 360 tisuća eura, ali su narednih godina temeljito uništili list, među ostalim i hipotekama i kreditima koje su dizali za ostala poduzeća. Kad su oni napokon otišli (nakon raskida ugovora), sami novinari su s mnogo muka i truda isplatili dugove i ponovno počeli profitabilno poslovati, bez da im je Općina Pančevo i jedan jedini dinar dala iz proračuna. Novi zakon o privatizaciji i njih je označio kao zlatnu koku, zato i nisu mogli sami otkupiti svoj list.
- U petogodišnjoj pravednoj borbi novinara, kojima su mnogo važniji profesionalnost i obraz od toga ko je prolazni glavni baja u gradu, DS ili SNS, cilj je bio da im država, na zadovoljstvo armije čitalaca, ukaže poverenje i prepusti akcije novina na ovaj ili onaj način. I država bi tu dobila, pa zar joj nije proklamovani cilj slobodno i nezavisno novinarstvo? - govori Siniša Trajković, glavni urednik ‘Pančevca’.
- Znajući da političari ne veruju u bajke, čak ni u one koje sami izmišljaju, govorili smo im o novcu – taj jezik, fakat, razumeju. Neoboriv argumenat nam je bio i jeste da je budžet Srbije 2008., prilikom prve prodaje lista, inkasirao 360.000 evra – šta više hoće od jednog lokalnog nedeljnika? Ali poređani u papagajsku formaciju, svi oni što su od promene vlasti 2012. do danas prodefilovali kroz Agenciju za privatizaciju, Ministarstvo privrede i Vladu, ponavljali su istu mantru: šta sada država ima od 360.000 evrića, aukcijom ćemo potražiti novog vlasnika, prodaćemo vas onome ko da najviše - nastavlja Trajković.
Dragana Kožan, novinarka i danas direktorica ‘Pančevca’, u Agenciji za privatizaciju imala je uvid u ponude. Za ‘Novosti’ kaže da su prihvaćene četiri, ali ne može o tome govoriti sve dok se 27. kolovoza ne provede javni postupak. Nakon svih godina borbe protiv lokalnih moćnika – bez razlike iz kojih stranaka dolazili – pita: Tko će kupiti poduzeće bez imovine, u kojem se ne smije smanjiti broj zaposlenih ni smanjiti plaće i mijenjati uređivačku politiku u narednih pet godina?
- Nas niko nije pitao da li bi možda zaposleni u ‘Pančevcu’ hteli besplatne akcije umesto da ih kupi neki tamo recikler otpada, automehaničar ili traktorista s viškom para i manjkom manira. O iskustvu u medijima da ne pričamo. A uz preduzeće ide i 18 zaposlenih koji su se već opekli, iskalili i ispekli zanat i koji novom vlasniku neće dozvoliti nijednu grešku i nijedan propust i koji neće kao 2008. ćutati i trpeti, već će lajati i tužakati na sve strane dok ne isteraju svoje. Jer oni više nemaju šta da izgube. I dosta im je svega - kaže Dragana Kožan.
Da je pravde, ‘Pančevac’ bi, dodaje naša sugovornica, ostao u vlasništvu ‘onih koji su ga digli iz pepela, sačuvali i unapredili’, a to su zaposleni.
- Bilo da im bude prodat ili poklonjen, svejedno. Ako ne bude tako, neka je budućem kupcu sa srećom s nama ovakvima, lajavima i borbenima, besnima na nepravdu i očeličenima godinama koje su za nama.
Nas niko nije pitao da li bi možda zaposleni u ‘Pančevcu’ hteli besplatne akcije umesto da ih kupi neki tamo recikler otpada, automehaničar ili traktorista s viškom para i manjkom manira. A uz preduzeće ide i 18 zaposlenih koji novom vlasniku neće dozvoliti nijednu grešku - govori Dragana Kožan, direktorica ‘Pančevca’
Kako kažu kuloari, za ‘Pančevac’ su zainteresirani netko blizak SPS-u Ivice Dačića, firma koja se bavi reciklažom otpada, vlasnik autosalona i, tako se barem priča, Nenad Živković, nekadašnji urednik tog lista, politički otjeran profesionalac u jednom od okršaja u kojem je nanesena šteta redakciji, iza kojega (opet navodno) stoji Milan Popović, poznat kao kralj bakra i bivši partner Severine Vučković.
Dragana Kožan je i dalje idealist, kaže da novinari neće šutjeti i trpjeti (valja i njoj i ostalim kolegama poželjeti sreću!), no stvari u većini drugih medija govore suprotno. Na primjer, na RTV Pančevu: kako je izjavila direktorica te kuće Tatjana Jelisić, od 63 radnika čak se njih 59 izjasnilo da žele uzeti otpremninu od 200 eura po godini staža. U ‘Pančevcu’, usporedbe radi, samo dvoje od 18 zaposlenih.
Sličan je trend i u ostalim radio i TV kućama, a najdrastičniji je primjer Niške televizije, u kojoj su – iako je njena prodaja propala u prvom krugu – isplaćene otpremnine iz socijalnog programa za 75 zaposlenih, koji su potpisali rješenje o prestanku radnog odnosa. Građani koji već mjesecima ratuju s niškom toplanom zbog astronomskih računa za grijanje i nedozvoljavanja da se isključe iz sistema centralnog grijanja, najavili su prosvjede sa zahtjevom da se privatizacija te televizije obustavi i da ona postane regionalni javni servis. U posljednjem jutarnjem programu te televizije telefoni su neprestano zvonili, jedan gledatelj je zatražio od voditelja da zašute na deset sekundi, drugi je novinarima poslao ‘crni šampanjac’, a sve je kulminiralo upadom gradskog vijećnika, i to naprednjaka, u studio koji je blatio novinare koji su uzeli otpremnine, usput vičući da ‘Vučić s time nema nikakve veze’.
RTV Kragujevac je kupio već spominjani Radoica za 85 tisuća eura. Od 96 zaposlenih, prije mjesec i pol dana njih 26 potpisalo je otkaz i uzelo otpremnine za odlazak iz ove medijske kuće, među njima 16 novinara.
- Niko od njih nije radio manje od pet godina u ovoj medijskoj kući, a neki su ovom radiju i televiziji bili odani četiri decenije - kaže nam jedna od otišlih, dodajući da su svi bili pod presijom hoće li socijalnog programa uopće biti.
Prije toga su prošli kroz kaos višemjesečnog neprimanja plaća, kašnjenja naknada za prijevoz, neplaćanja zdravstvenog osiguranja…, da bi uslijedile prijetnje novog, naprednjacima bliskog rukovodstva. Nezvanični razlog za ovakvo ponašanje: za otpremnine su se prijavili ljudi s najviše iskustva i najimpresivnijim radnim biografijama, pa je postavljeno pitanje tko će raditi ako do privatizacije dođe. ‘Kragujevačke novine’ objavile su potom veliki specijal o novinarima koji su otišli.
- U njihovim ispovestima provlačila se jedna zajednička stvar: godine i decenije proveli su na RTK-u, preživeli brojne, ponekad turbulentne promene lokalnih vlasti, bivali degradirani ili unapređivani po volji lokalnih moćnika, ali se nikada do ove mere nisu osećali onemogućenima da rade svoj posao. Nisu, kažu, više mogli da izdrže pogled na ulice svog raspadnutog grada, dok se na ekranu njihove medijske kuće pojavljuju neke sasvim drugačije, ružičaste slike tog istog grada, u kom navodno teku med i mleko - kaže naša sugovornica iz Kragujevca, novinarka ‘Vremena’ Jovana Gligorijević.
Na pitanje tko je ostao na RTV-u Kragujevac odgovara:
- U manjem broju, ljudi lojalni vladajućem SNS-u. U nešto većem, oni koji nisu imali petlju da prelome i odu. U najvećem, mladi, bez dovoljno staža za otpremninu, mnogi od njih izuzetno talentovani novinari. Danas sede tamo, degradirani kao navodne vedete prethodnog rukovodstva, vode jutarnji program na radiju, pa trče na teren da snimaju priloge za TV ili pravo sa terena utrčavaju u studio da vode centralnu informativnu emisiju. ‘Bili ste na vrhu, a sad ćete da vidite kako je na dnu’, rekla im je jedna novopečena urednica, na šta joj je najmlađa novinarka u redakciji odgovorila: ‘Baš lepo što misliš da je raditi sa tobom dno.’
