>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Bogomir Doringer: Gastarbajteri su prvi undergorund

Umjetnik i kustos bečke izložbe ‘Ajnhajtclub’, posvećene jugo-radnicima: Oni su nevidljiva infrastruktura Austrije. Pedeset godina nakon potpisa radnog ugovora sa SFRJ, vreme je da se Austrija u centru grada Beča zahvali jasno i glasno, pred publikom, migraciji koja je doprinela njenom razvoju

Navršilo se 50 godina od sklapanja Sporazuma o reguliranju zapošljavanja jugoslavenskih radnika između Republike Austrije i SFRJ, na temelju kojega je legalizirana ‘dobrovoljna migracija zbog rada’. Na taj događaj dalekosežnog značaja za tisuće obitelji s ovih prostora upozoravate u Muzejskoj četvrti u Beču izložbom ‘Ajnhajtclub’ (Klub Jedinstvo). Što vas je točno, koja emocija, detalj ili tek historijska činjenica, pokrenula da obilježite jugovićko gastarbajterstvo?

Ne znam za vas, ali ja sam odrastao slušajući kako su gastarbajteri izdajice svoje zemlje koji su otišli u inostranstvo zarad para i kapitala. A moji prijatelji iz Austrije, Nemačke, Holandije, Belgije, Francuske ili Engleske slušali su o tim nekim čudnim ljudima s drugačijim vrednostima i ponašanjem koji su opasnost za njihovo društvo. Gastarbajteri su uvek markirani kao ‘oni drugi’. Oni su nešto između, nepoznato, strano. A zapravo su u novoj zemlji bili vrsta subkulture tih 1960-ih godina. Istražujući gastarbajterstvo u Austriji, došao sam do informacija o radničkim klubovima. Uglavnom u podrumima i zapuštenim, neupotrebljenim prostorima, radnički klubovi gastarbajtera su prvi bečki underground koji je doprineo razvoju ekonomije u posleratnoj Austriji. Doprineo ekonomskom uzletu Austrije, zataškao ekonomske probleme Jugoslavije. Doprineo otvaranju stranih banaka i dolasku strane valute. Kako umetnik Josip Novosel kaže u svom radu na našoj izložbi, ‘Gastarbajteri su GIFT’ (dar), poklon maršala Tita. Žene i muškarci koji su, tek što su ujedinili i renovirali u radnim akcijama svoju srušenu zemlju, izvezeni vozovima u zemlje sa kojima su ratovali. Gastarbajteri su nevidljiva infrastruktura Austrije. Pedeset godina nakon potpisa radnog ugovora sa SFRJ, vreme je da se Austrija u centru grada Beča zahvali jasno i glasno, pred publikom, migraciji koja je doprinela njenom razvoju. Bitno mi je da se publika koja nažalost nije informisana ni obrazovana podseti zašto su ti ‘drugi’ ljudi među njima i šta je njihova funkcija.

Zbog svih problema u svetu, čini mi se da su ponovo aktuelni umetnici koji imaju teže životno iskustvo i nose neku urgentnost. Pravi je trenutak za ljude sa ex-Yu scene

Upozoravate na famozni članak 9. Sporazuma, koji je u bilateralnom ugovoru regulirao i promovirao ‘kulturni i socijalni oblik udruživanja’ migrantskih radnika, zbog čega je u Austriji od 1960-ih do 1990-ih osnovano više od sto gastarbajterskih klubova. Kako ta činjenica stoji u usporedbi s aktualnom situacijom?

Bilateralni ugovor je regulisao razmenu radne snage. Reč je bila o dobrovoljnom preseljavanju na određeno vreme. Radnici 1960-ih i 1970-ih godina bili su zaštićeni zakonom – pa iako ga mnogi dovode u pitanje, činjenica je da su tadašnji radnici imali dom u zemlji odakle su došli i da su planirali da se vrate. Imali su mogućnosti koje današnji migranti nemaju. Savremeni migranti su pre svega izbeglice, koje tek donekle mogu da se porede sa izbeglicama za vreme rata u Jugoslaviji. Za razliku od aktualnih migranata, Austrija je imala duži istorijski odnos sa Jugoslavijom na kojemu se radilo kroz politiku, ali i kroz kulturu i ekonomiju. Evropa se danas plaši migranata, boji se da će izgubiti vrednosti i udobnost koju ima. Kako kustos i istoričar umetnosti Marko Stamenković kaže, ‘Evropa se plaši penetracije’, pri čemu je Istok uvek predstavljen kao muškarac, a Evropa uvek kao žena.

Degradacija Jugoslavije

Gastarbajterski klubovi bili su i način da se jugovićka radna snaga na neki način getoizira?

Klubovi su, naravno, poslužili kako bi se gastarbajteri povukli sa austrijskih ulica i stanica. Zbog nepoznavanja nemačkog jezika, a znanje jezika se tih godina nije ni tražilo, klubovi su bili način participacije naših radnika u austrijskom društvu. Radnički klubovi na početku su bili različiti od zavičajnih, a standard Jugoslavije dosta je uticao i na standard klubova. Vidi se to i po grafičkom dizajnu, programu. Kako se Jugoslavija fragmentirala, tako su se klubovi iz multinacionalnih menjali u nacionalne, a onda i u zavičajne. Degradacija Jugoslavije se ogledala u strukturi klubova. Na izložbi pokazujemo arhiv bečkog filozofa Ljubomira Bratića, stručnjaka za migraciju i jednog od inicijatora projekta Arhiva migracije u Muzeju Grada Beča, čime je ovaj narativ i dokumentovan. Krajem 1990-ih godina, vidi se po toj arhivi, u gastarbajterskim novinama se posvuda vraća ikonografija crkve.

Oni ‘koji su otišli’ bili su za mene heroji ili buntovnici. Hrabri, ali uvek tragični junaci. Gastarbajteri su avanturisti. Kako je rat počeo, odlazak je i za mene bio najpametnija opcija. Sredina se drastično i agresivno menja, vreme je da se pali

U Ugovoru o radu iz 1966. stoji da se radnik iz SFRJ ‘zapošljava pod istim uslovima rada i zarade kao i austrijski radnik u pogledu primjene zakonskih propisa o zaštiti na radu, zdravstvenoj zaštiti i pravu udruživanja radnika’. Primjerak tog ugovora u svoj je rad na izložbi uklopio Vladimir Miladinović. Ironija imena ‘gost-radnik’ nekad je barem imala dokumentirano pokriće?

Svojevrstan paradoks je da se današnji migranti s područja bivše Jugoslavije često pozivaju na taj ugovor koji, dakako, više ne vredi. Odavno se ne primenjuje, ali naši ljudi i dalje dolaze u Austriju. Taj ugovor zapravo deluje kao filter, iluzorna magla za migracije koje su se desile posle 1980-ih godina: i to najpre zbog rata u Jugoslaviji, a onda zbog loše ekonomije na teoritoriju ex-Yu. Meni je posebno bio zanimljiv deo ugovora koji motiviše radnike da se organizuju u klubove koji odgovaraju njihovim umetničkim, kulturnim i zabavnim potrebama. Sa jedne strane, u to vreme u Austriji se na klupski način družilo, bilo je to u modi, može se reći da je ovakva motivacija u ugovoru ispravna. Isto tako, na klubove možemo gledati kao na tip iluzije u službi ideologije zemlje iz koje radnici dolaze, tako da u klubovima slave nacionalne praznike Jugoslavije uz folklor ili sportske igre. Ideal Jugoslavije je zato mnogo duže živio među gastarbajterima, nego za nas koji smo živeli unutar Jugoslavije.

Odrasli ste u Beogradu, emigrirali u Amsterdam radi umjetničkog studija i sada radite kao građanin svijeta, ‘nemate kuću’ i ne izgleda da vas ta situacija egzistencijalno opterećuje. U kojoj vas mjeri ‘izmještenost’ određuje? Kažete da ste kratko radili kao modni dizajner u Beogradu na kraju 1990-ih, da biste ‘pobjegli od narkomanije koja je vladala među vašom generacijom’. A baš je gastarbajterstvo specifičan (ex)jugoslavenski generacijski sindrom…

Kao mali sam često slušao o onima koji su otišli. Bilo ih je i među mojom širom porodicom: moj pradeda, poreklom Austrijanac, bio je gost-radnik 1920-ih i 1930-ih. Oni ‘koji su otišli’ bili su za mene heroji ili buntovnici. Hrabri, ali uvek tragični junaci. Gastarbajteri su avanturisti. Kako je rat počeo, odlazak je i za mene bio najpametnija opcija. Sredina se drastično i agresivno menja, ulicama grada dominira ruralno, vreme je da se pali. Možeš i da ostaneš i probaš da promeniš stvari, ali obično završiš promenjen. Sećam se da sam osetio da postajem nešto što kao dete ne bi definisao kao ‘dobar čovek’, sredina je toliko počela da se nameće. Jako volim što imam mogućnost da živim na više mesta u isto vreme. Toliko mi prija da me ne definišu granice nijedne zemlje. Jedva sam čekao da sa 18 godina uzmem pasoš, bilo mi je bitno da taj autoritativni tretman i pritisak koji sam osećao tokom detinstva zbog političke situacije transformišem. Da te razdaljine smanjim. Otišao sam da bih Beograd voleo duže: počeo je da mi se gadi, a ovako sam uspeo da ga očuvam u sećanjima i stvorim mesta za nova iskustva kada mu se vratim.

Apsurd zajedničke traume

Vaš zapažen rad ‘Gostoprimstvo’ (2013.), nastao je na temelju petogodišnjeg dokumentarno-istraživačkog projekta o fenomenu ‘zaljevskog sindroma’, odnosno ‘balkanskog sindroma’, gdje ste se bavili sudbinama vojnika, ali i članova njihovih obitelji. Što ste htjeli pokazati, a što ste iz toga naučili?

Hteo sam da ispitam u šta verujem. Koliko je moj život medijski fabrikovan. Kada sam se preselio u Amsterdam često sam bio u sukobu sa sobom i svojim verovanjima. Šta je istina za mene? Da li je povećan broj karcinoma nakon bombardovanja Beograda zaista povezan sa naoružanjem, osiromašenim uraniumom koji je korišćen u NATO napadima? Do koje mere je rat koji se dešavao u ex-Yu manipulacija medija zarad određenih političkih agendi? Naučio sam da postoji velik broj obolelih stranih vojnika iz EU, ali i iz Amerike, koji imaju iste simptome, a bili su u različitim ratnim misijama i intervencijama. Došao sam u kontakt sa njima, intervjuisao ih, dao im šansu da ih se čuje. Uspeo sam da dođem do Evropskog parlamenta i ljudi koji su se zalagali za zabranu upotrebe osiromašenog uraniuma u vojnim akcijama. Na projektu sam radio sedam godina, završio sam s velikim stresom i osećanjem odgovornosti da ispovesti ljudi koje sam sreo donesem pred publiku. Pregoreo sam od količine negativnosti i informacija koje su najčešće zvučale kao naučna fantastika. Shvatio sam da je fikcija nešto što pre ili kasnije postane istina, da je to ‘pravo’ stanje. Shvatio sam, također, da sam zagrizao nešto užasno gorko, a previše mlad.

Tokom istraživanja sam došao u kontakt s Antonietom Gatti koja je objavila knjigu o nanopatologiji. Njena teorija je u Italiji prihvaćena na sudu, a tvrdi da osiromašeni uranium pri eksploziji menja sredinu na nano-nivou zbog čega se bombardovani objekat ‘topi’ na nano-nivo. Te čestice u slobodnom stanju oralnim putem ili putem disanja prodiru u naš organizam i dovode do patologije, bolesti. Najzanimljivija ispovest je priča o Fabiu Maniscalcu, arheologu koji je radio za NATO na očuvanju kulturne baštine. Po povratku sa misije iz Bosne u roku od godinu dana umro je od karcinoma pankreasa. Njegovu je biopsiju ispitala dr. Gatti, a u njoj je otkrivena zlatna nano-čestica. Biopsija je zato dokaz da je Fabio zapravo umro od nano-zagađenosti u sredini gde je kulturna baština, bombardovana osiromašenim uraniumom, otopljena na nano-nivo. Ja sam, tako, najpre želeo da skupim uniforme preminulih i obolelih vojnika i izložim ih, a završio sam sam ‘zumiranjem’ u telo čoveka koji je žrtva ‘balkanskog sindroma’. Ta tačka povlači narativ modernih ratova u prošlih 26 godina. Objedinjuje sve sindrome, koji su obično nazvani po lokacijama na kojima se rat dešavao, a uzročnik je moderna ratna industrija.

Na ovoj ste izložbi okupili više od 20 umjetnika s prostora bivše Jugoslavije, ali i Austrije, Argentine, SAD-a, Grčke, Slovačke. Imate li osjećaj ili uvjerenje da su ljudi s ovog podeblja, generacijski, povezani jednakim spleenom?

Pošto ne postoji kulturna politika u zemljama s prostora bivše Jugoslavije koja bi se zalagala za umetnike i njihovo pozicioniranje kako u inostranstvu tako i u zemlji, mislim da je važno da mi koji smo se negde nametnuli svojim radom – povučemo ostale. Tema izložbe ‘Ajnhajtclub’ je poznata svim našim umetnicima. Bilo je bitno pronaći umetnike čiji su roditelji gastarbajteri. Nedavna stravična istorija je neke od nas više spojila nego rastavila. Mislim da nosimo kompleksnost i traumu koju možemo najbolje podeliti među sobom: a to je tek teški apsurd. Zbog svih problema u svetu, čini mi se da su ponovo aktuelni umetnici koji imaju teže životno iskustvo i nose neku urgentnost. Pravi je trenutak za ljude sa ex-Yu scene.

1/1