Ne jenjavaju pritisci na pravosuđe u Srbiji: advokati su u štrajku već gotovo tri mjeseca, suđenja se odgađaju, nema dana da netko od nadležnih ne govori o ‘sprezi advokata i tajkuna’ ili ne ospe drvlje i kamenje na neku sudsku odluku… Sve dosad, činilo se, Tužilaštvo za ratne zločine Srbije i Specijalni sud bili su izvan dometa političara. No prije nekoliko dana zastupnik Srpske napredne stranke i predsjednik skupštinskog Odbora za Kosovo i Metohiju Milovan Drecun optužio je zamjenika tužitelja za ratne zločine Brunu Vekarića da je nezakonito izabran na tu funkciju, jer njegov izbor nije potvrdila Skupština Srbije. Tužilaštvo je odgovorilo na to priopćenjem, u kojem je navelo da Drecun iznosi neistine u Skupštini Srbije zato što je Vekarićev izbor zakonit i proveden po propisima koji su važili u vrijeme izbora, kad je o tome odlučivalo Državno vijeće tužilaca a ne Skupština.
Odmah nakon toga Vekariću su počele stizati ozbiljne prijetnje klanjem i nasiljem, što je on obznanio; ne samo njemu, već i njegovoj obitelji, maloljetnoj djeci. Dosad je, kaže nam u razgovoru, već bilo prijetnji, ali barem djeca nisu spominjana. Vekarić pozadinu najnovijeg napada vidi u činjenici što je Drecun jedan od onih koji su osumnjičeni u predmetu ‘Mediji i govor mržnje’, koji Tužilaštvo za ratne zločine vodi već nekoliko godina. Taj je predmet još uvijek u predistražnoj fazi, tzv. živi predmet koji je prije nekoliko godina kaznenom prijavom iniciralo Nezavisno društvo novinara Srbije (NUNS). Tad su u Tužilaštvu počeli s prikupljanjem podataka, a 2011. godine objavljena je i publikacija ‘Reči i nedela’, u kojoj se na više od 400 stranica spominju brojna imena novinara koji su za vrijeme ratova 1990-ih grubo kršili novinarska pravila, bili ustvari propagandisti i huškali na rat i zločine, a koju je Tužilaštvo postavilo na svoju internetsku stranicu. Među tim imenima je i ono Milovana Drecuna i, po Vekariću, upravo ta činjenica Drecuna svrbi jer – suprotno njegovim tvrdnjama da je Tužilaštvo odustalo od daljnjeg predistražnog postupka i slučaj stavilo ad acta – na predmetu se i dalje radi, dosad je saslušano više od 50 osoba, a adekvatnu tužiteljsku odluku donijet će kad se prikupe svi potrebni podaci.
Drecun je optužio Vekarića da je nezakonito izabran na funkciju, jer njegov izbor nije potvrdila Skupština Srbije. No za Vekarićev izbor u to vrijeme skupštinska potvrda nije ni trebala. Nakon toga, Vekariću i obitelji počele su stizati ozbiljne prijetnje
Biografija Milovana Drecuna počinje od rada u listu ‘Narodna armija’, glasilu tadašnje JNA, koji je nakon raspada SFRJ 1992. preimenovan u ‘Vojska’. Na Radio-televiziju Srbije (RTS) prešao je 1993. i kao vojno-politički komentator uglavnom pratio zbivanja na Kosovu. U vrijeme bombardiranja NATO-a 1999. bio je izvjestitelj RTS-a s Kosova. Odlikovan je Ordenom za hrabrost.
Bio je član Socijalističke partije Srbije (SPS), u koju se učlanio 1996. godine. Početkom 2000. osniva partiju Preporod Srbije, čiji je bio predsjednik i kandidat na predsjedničkim izborima 2004. Sedam godina kasnije učlanio se u SNS, da bi na parlamentarnim izborima 2012. bio izabran za narodnog poslanika.
Autor je i nekoliko knjiga, uglavnom o ratu na Kosovu i međunarodnim odnosima. Iz kratkog opisa njegove knjige ‘Drugi kosovski boj’ (Miba Books 2013.) jasni su autorovi stavovi: ‘Drugi kosovski boj je jedinstveno, dragoceno, autentično svedočanstvo o junačkoj borbi, viteštvu ispoljenom u nametnutom nam ratu, izuzetnoj vojničkoj sposobnosti pripadnika vojske i policije. Knjiga je svedočanstvo o zlodelima i genocidu koji su sprovodili šiptarski teroristi i NATO agresor nad civilnim stanovništvom na Kosmetu. (…) Naši heroji koji živote ostaviše na svetoj srpskoj zemlji braneći Srbiju svojim žrtvovanjem su nas zakleli na večitu borbu za slobodu otadžbine.’
Jednako kao što je grmio u svojim izvještajima s ratišta bivše Jugoslavije i u svojim knjigama, Drecun zamjenjuje teze i danas grmi u Skupštini Srbije, pa tako tvrdi da je ‘izložen brutalnoj kampanji pritisaka i pretnji Tužilaštva za ratne zločine otkada je pitao da li je zamenik tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić na tu funkciju izabran na zakonit način’, da mu Tužilaštvo prijeti predistražnim postupkom (pa tako već pet godina…) iako je zaštićen zastupničkim imunitetom, pokušava ga kompromitirati i povezati s prijetnjama koje stižu u Tužilaštvo. I kaže, tražeći zaštitu od Skupštine Srbije, da u ‘atmosferi pretnji, kleveta i laži ne može da obavlja mandat’. Usput optužuje Tužilaštvo za ratne zločine da je podložno utjecaju stranih ambasada, maše nekakvim papirima koji svjedoče o komunikaciji s američkom ambasadom i pita ‘čije je Tužilaštvo, američko ili srpsko’ i sve u već poznatom stilu i rječniku 1990-ih. Predsjednica Skupštine Srbije Maja Gojković, bivša radikalka, zatražila je da joj o svemu dostavi dokumentaciju, pa će mu odgovoriti u roku od 15 dana – živi bili, pa vidjeli!
Priča, dakako, ima i širu dimenziju: kad je NUNS prije nekoliko godina pokrenuo pitanje odgovornosti ratnih huškača, to je naišlo na otpor mnogih, čak i u medijima, vjerojatno zato što su se neki prepoznali u toj inicijativi, a kasnije i našli u publikaciji ‘Reči i nedela’ (čiju je izradu financirao OESS), a čije autore oni koji su i tad dizali glas protiv inicijative posprdno nazivaju ‘ekspertima NUNS-a’. U međuvremenu je sve prekriveno ‘snjegovima i šašom’, pa su se mnogi obuhvaćeni inicijativom uhljebili u također ‘nelustriranim’ medijima i blizu vlasti. Milovan Drecun je tu, u javnosti već posve skrajnutu priču, ponovno podgrijao prozivajući Vekarića za nezakonit izbor za zamjenika tužioca i oglušujući se na objašnjenje Tužilaštva da je sve napravljeno po slovu zakona.
Upućeni pak tvrde da je riječ o pritisku na Tužilaštvo za ratne zločine, čiji prvi čovjek, tužilac Vladimir Vukčević, početkom 2015. navršava godine života za odlazak u mirovinu. Očito ga neće premlatiti kao nedavno dekana Fakulteta političkih nauka Iliju Vujačića, kojega i batinama pritišću na ostavku, ali je nađen način. Jedini je problem što je izvođač radova itekako kompromitirani propagandist iz plejade onih na koje se odnosi formulacija ‘pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji’.
