Albert Serra jedan je od osebujnijih filmskih autora današnjice. Veliku pozornost zahtjevnije sinefilmske javnosti skrenuo je na sebe 2016. naslovom "Smrt Luja XIV", u kojem je podrobno pratio polagano umiranje naslovnog vladara, a 2019. probio se na festival u Cannesu, u njegov prestižni pobočni program Izvjestan pogled. Plasirao je tamo "Slobodu", kaotično-hipnotičko djelo ultrasporog ritma i izrazite artificijelnosti u prirodnom okruženju, kojim je nadasve interesantno prikazao dekadentni svijet libertinaca krajem 18. stoljeća.
Najveći uspjeh dosadašnje karijere ostvario je prošle godine "Pričom s Pacifika", uvrštenom u glavni program Cannesa, dočekanom panegiricima dijela kritike i ovjenčanom titulom filma godine u izboru znamenitog časopisa Cahiers du cinéma. Istovremeno, to je i njegov najkontroverzniji uradak, jer znatan dio kritike njime nije bio impresioniran, a veći dio filmofilske publike doživio ga je kao pretenciozno prodavanje magle. Treba odmah reći, i impresije potpisnika ovih redaka bliske su takvom viđenju.
U izvorniku obilježena zgodnom igrom riječi ("Pacifiction" – spoj Pacifika i fikcije, s asocijacijom na pacifikaciju, što sve ima itekako veze sa značenjima koja film nudi), "Priča s Pacifika" smještena je u Francusku Polineziju, preciznije na Tahiti, a u središtu joj je sredovječni predstavnik francuske vlasti, De Roller (Benoît Magimel).
On se suočava s glasinama da Francuska planira obnoviti nuklearne pokuse u Polineziji, zbog čega su politički predstavnici domaćeg stanovništva uznemireni. Glasine pojačava vijest o tome da je viđena podmornica te pojava mornara i kapetana na otoku. De Roller pokušava doznati više o tome, kontaktira lokalne predstavnike, često posjećuje noćni klub s obnaženim plesačima i plesačicama, rado se druži s transseksualnom osobom Shannah (Pahoa Mahagafanau), odlazi na svojevrsni brodski izlet u "razgledavanje" velikih valova sa surferima i pratećim brodicama, uglavnom stalno je u nekom gibanju, no njegovo spoznaje vrlo su "statične".
Ne doznaje ništa o navodnim nuklearnim planovima vlade, ali uglavnom ni o čemu drugom. Na primjer, ukraden je pasoš portugalskog turista za kojeg nije sigurno tko je, a neće se ni saznati ništa bitno s njim i krađom u vezi, nego će taj lik i misterija oko njega naprosto nestati iz filma. I to je recept koji Serra ovdje primjenjuje, nimalo originalan – sve je u sugestijama koje se nikad ne realiziraju, ali stvara se ugođaj trilernosti i mistifikacija koja je, kako će se pokazati, sama sebi svrhom.
Serra kao da je želio uskočiti u cipele Antonionija iz vremena "Povećanja" i "Profesije: reporter", no nije se snabdio pratećim alatima, što bi u ovom slučaju značilo malo više konkretnosti i puno manje proizvoljnosti. Punih dva sata i 45 minuta "Priča s Pacifika", odvijajući se u silno sporom ritmu, zavodi gledatelja umješno gradeći odgovarajući atmosferu, ali iole iskusnijem recipijentu relativno brzo postat će jasno da se do kraja filma ništa neće razriješiti i da ono što gledamo primarno treba shvatiti kao proonirično utjelovljenje protagonistove svijesti.
Drugim riječima, davno oprobana poetika i prosede koje Serra, ali i podosta drugih aktualnih filmaša, otkrivaju kao da otkrivaju nove svjetove, što je za povijesnoumjetnički upućenije gledatelje poprilično deplasirano. Očito, želi se biti drugačiji pod svaku cijenu, računajući na neobrazovanost današnje kritike i publike kojoj se svašta može prodati, pogotovo ako se u smjesu umijese progresivni začini poput antikolonijalizma i simpatije za trans žene. "Priča s Pacifika" vizualno je i tonalno suviše impresivna da bi joj se zanijekala svaka vrijednost, ali ponajprije je riječ o obmani za nedovoljno upućene i snobove.
