Nekako s proljeća, dok sav život buja i nadire, pa taman i eliotovski nesmiljeno, čvrsta točka inercije na Sveučilištu u Zagrebu ostaje njegov rektor Damir Boras. On tako poručuje s posljednje sjednice univerzitetskog Senata da ‘nema žurbe’ s rješavanjem teške krize upravljanja Filozofskim fakultetom, a vjerojatno i drugih kritičnih momenata u njegovoj domeni. No primjećuje se da sukob, razvijen oko konkretnih pitanja demokracije i upravnog prava na sveučilištu, već duboko ulazi u područje elementarnog odlučivanja o radu tamo zaposlenih, kao i njegovoj – obustavi. A to će značiti da se primičemo temeljnim društvenim relacijama, bez obzira na što Borasu itekako odgovara aktualna žabokrečina od statusa quo.
Prvo, Županijski sud u Zagrebu dao mu je za pravo u vezi sa štrajkom dijela nastavnika Hrvatskih studija u organizaciji Nezavisnog sindikata znanosti i obrazovanja. Štrajk je stavljen izvan zakona, mada je budalasto vjerovati da će ta mjera imalo razblažiti probleme zbog kojih je uopće poduzet. Na stranu sad zalaganje sindikata da vlastima i javnosti rastumači kako se obustava rada na sveučilišnoj autonomnoj instituciji ne može tretirati kao slična situacija u nekom dioničkom društvu s radničkim pravima ispod vlasničkog đona.
Prijedlogom za drastično razgraničenje stručnih od sveučilišnih diploma mladim se ljudima, koji su pred samim krajem pohađanja nekog veleučilišta, izmiče prethodno zagarantiran stupanj obrazovanja
Probleme neće neutralizirati ni stanovito taktičko uzmicanje Rektorata oko studija filozofije HS-a. Određujući tom studiju upisnu kvotu za ovu godinu, naime, sveučilišno vodstvo je najprije sasvim poništilo HS-ovu inače renomiranu filozofiju. Demonstrativno i arbitrarno, nimalo se ne obazirući na pozitivnu preporuku službenog povjerenstva. Zatim se suočilo s gnjevom studenata i nastavnika te šire javnosti, donekle reterirajući, više kozmetički. Ipak, ostala je na snazi ključna odluka o ukupnoj institucionalnoj degradaciji HS-a, namjesto obećavanog im promaknuća u status fakulteta.
Takve manire Damira Borasa i ostatka dvorske svite koja odlučuje o životu i smrti sveučilišnih ustanova i programa u Zagrebu i najvećem dijelu Hrvatske obilježile su još jedan sličan noviji slučaj. Počeo je bio također pravosudno, kad je Ustavni sud lani, a na Borasov poticaj, nevaljalim proglasio jedan delikatan dio Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru (HKO). Ukratko kazano, tim Zakonom su na istu ravan bili postavljeni specijalistički diplomski stručni studiji i sveučilišni diplomski studiji. U Rektoratu i sveučilišnom Senatu prevladao je u međuvremenu interes ovih drugih, pa je zauzeto tvrdo stajalište o nužnoj diferencijaciji na štetu prvih. Jedni se tiču diploma stečenih na fakultetima, drugi onih koje produciraju i potpisuju veleučilišta. Tim povodom, s nekoliko adresa kao što je Tehničko veleučilište u Zagrebu doprli su ovih dana glasovi uznemirenosti i protesta – ljudi se naprosto osjećaju izigranima.
Borasu nije bilo dovoljno manje statusno razdvajanje dviju vrsta studija prema mišljenju predlagača nove verzije zakona. U proceduru tako ulazi i zaokružen njegov prijedlog za drastično razgraničenje stručnih od sveučilišnih diploma. Naravno, mladi ljudi koji su pred samim krajem pohađanja takvog nekog veleučilišta, kao i njihovi nastavnici, zbog toga su praktički na rubu silaska s uma. Njima se retroaktivno izmiče prethodno zagarantiran stupanj obrazovanja, a radi se o približno 55 tisuća studenata širom Hrvatske. Povrh toga, svi koji su već završili stručne studije najednom će biti označeni manjim stupnjem kvalifikacije, sa svim popratnim efektima na tržištu rada.
Uz kršenje uobičajenih propisa o univerzalnosti ECTS-bodova na svim razinama, novi bi HKO mogao odjednom dospjeti u koliziju i s obvezujućim Europskim kvalifikacijskim okvirom kao pravnom stečevinom u koju su se domaći uglednici do jučer kleli. Ali što je još važnije, sve to više nego sluti na ordinarno (među)klasno podmetanje, jer je spomenuto radno-tržišno pitanje zapravo najkonkretniji trag političkog uloga u ovoj priči.
Nije to nipošto prva pojava te motivacije i žanra; sjećamo se novodobnoga višestrukog i podosta uspješnog naguravanja gladnih crkvenih visokoškolskih kuća uza svjetovno-sveučilišne jasle. Ovom prilikom, fakultetski kadar sklon je dodatnom samoelitiziranju naspram veleučilišnog, premda tamo često zarađuje svoj ekstraprihod u fušu. Štoviše, pojedini fakulteti – Ekonomski u Zagrebu, recimo – imaju i sveučilišne i stručne studije, pa se čini da jadni ni sami ne znaju kako bi ih točno razlikovali. No očito su načisto s tim da se za osnovnu dobrobit iznevjerenih studenata nemaju namjeru posebno zalagati.
I bit će da izvjesna razlika u kvaliteti doista postoji, iako je teško uzimati te razlike uopćeno, bez profiliranja na primjer boljih među veleučilištima i lošijih među fakultetima. Također, bit će da ni rudimentarno hrvatsko tržište rada ne usvaja posve tankoćutno sve te kvalifikacijske finese. Ali ovdje imamo posla s novim štetnim, silničkim prebijanjem čitavog jednog kompleksa relevantnih pitanja preko koljena.
Vratimo se desetak godina unatrag, u vrijeme uvođenja Bolonjske reforme u visoko obrazovanje, kao i projekta razvoja društva znanja u Hrvatskoj. Još odjekuje itekako razumljiv smijeh na račun nadobudnog tadašnjeg ministra Dragana Primorca, zanesenog instant-prosvjetiteljstvom u funkciji ekonomskog rasta i kulturnog prosperiteta nacije kroz sustav binarnog višeg i visokog obrazovanja. Ali upadljiva je – i neizbježna, u krajnjoj liniji – materijalna te institucionalna činjenica da je iza Primorca u ovoj zemlji ostao niz novootvorenih veleučilišta i visokih škola. S kojima valjda treba konačno činiti nešto društveno korisno, što je u najmanju ruku još uvijek nekako moguće, a ne ih naknadno dezavuirati, nakon dugih godina ustrajne šutnje.
Damir Boras ponaša se kao da takve studije, sada politički vidno slabije, prokazuje samo zato što to može, no već nas je podučio da u njemu prepoznamo suštog pragmatika. HKO se ipak koristi radi daljnje podjele utjecaja i demonstracije utvrđenih pozicija, a potonje se pritom već kronično ljuljaju zbog konfrontacije zagrebačkog sveučilišnog vodstva s Filozofskim fakultetom i Hrvatskim studijima. A kad iznova spominjemo HS, lako je uočiti da su se Rektorat i Senat suštinski jednako vjerolomno – a javno i oficijelno – ponijeli prema toj ustanovi, kao i prema zlosretnim veleučilištima.
Borasovu vjernom kolaboracionistu Mislavu Ježiću smiješi se novo radno mjesto. Nakon što je izvisio na FF-u, pojavio se na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove natječaj skrojen baš po Ježićevoj mjeri
Uostalom, pogledajmo što se još novoga zbiva u ostatku trusne Borasove imperije. Filozofski fakultet, rektorova ishodišna kuća, ali i žarište otpora nedemokratskoj samovolji upravnih struktura sveučilišta, nastavlja s emancipatorskim akcijama. Nakon dovršenog legalističkog sravnjivanja dotad zaglavljenih procedura, međutim, Damir se Boras i dalje pravi nevještim, oglušujući se na legitimne i sasvim egzaktne nedavne poteze Vijeća FF-a. Predloženica Vijeća za dekanicu tog fakulteta, pa i njegovi kandidati za nove članove Senata, još nisu ozbiljno uzeti u obzir, s izlikom u bizarnim protokolarnim detaljima.
Boras ide i korak dalje, falsificirajući povijest Sveučilišta u Zagrebu, i to nedavnu – otkako je rektor. Očitujući se o smjeni predstavnika FF-a u Senatu prije redovnih izbora za ta mjesta, on tvrdi: ‘Nesporno je da se radi o situaciji (…) koja nije zabilježena u dosadašnjoj praksi rada senata’ itd. Ali ustvari jest zabilježena, i to dvaput samo od posljednjih standardnih izbora u lipnju 2013. godine, i to baš na FF-u.
Razlog je to aktualnom razmatranju mogućnosti za štrajk i na FF-u, što bi i rektoru i širem sistemu bio zalogaj kudikamo žilaviji od onog na HS-u. No bila bi to i prigoda za empirijsko utvrđivanje i redefiniranje mjere istinske autonomije znanstvene i nastavničke zajednice u visokom školstvu – kao i studentske, u istom loncu – dakle autonomije koja je predugo već umrtvljena pojedinačnim interesnim silama.
Nadalje, rektor vrijedno mulja i oko Studentskog zbora, hvatajući bolje pozicije za naredne izbore predstavnika u tom tijelu sveučilišta. Ivan Bota, mladi njegov stari suradnik i sadašnji predstavnik zbora u Senatu, ali i zaposlenik u sveučilišnom Uredu za studije, upravo je imenovan na funkciju koordinatora za studentske izbore. No bitan problem jest, kao što ističe studentska inicijativa Sveučilišna platforma, činjenica da je ta funkcija u kontekstu zbora – nezakonita. Preciznije rečeno, nigdje se ne spominje kao mogućnost, pa je naočigled posrijedi još jedna Borasova izmišljotina. Ipak, ne treba vjerovati da će on od toga samo tako odustati, znajući za njegov običaj iscrpljujuće dugotrajnog izmotavanja.
Od ostalih vijesti s dvora ovom zgodom možemo dodati, ne bez svečarskog tona, da se, po mnogočemu sudeći, Borasovu vjernom kolaboracionistu Mislavu Ježiću smiješi novo radno mjesto. Nakon što je potonji izvisio s pokušajem ostanka na FF-u nakon zakonskog roka za umirovljenje, a to je iz njegova tabora prikazano otprilike kao egzekucija obitelji Romanov, naime, pojavio se na internetskoj stranici Filozofskog fakulteta Družbe Isusove javni natječaj za posao redovitog profesora indologije-filologija. Skrojen po Ježićevoj mjeri toliko koliko su po zadanom ishodu bili krojeni i slavni primjeri javne nabave službenih vozila s pozamašnom kubikažom, raritetnim osovinskim rasponom i grijanim kožnim sjedalima.
Borasovu kliku valja tim povodom pohvaliti makar zato što ne napušta ranjenike, barem ne one s višim činovima. Uz ponovljenu konstataciju da joj se ionako sve vrti oko partikularnog interesa, pa tako i navedena umnožavanja kriznih točaka sveučilišta i šireg obrazovnog arhipelaga. Sve te ujdurme oko FF-a i nametane suradnje s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, oko primanja Družbe Isusove na zagrebačko sveučilište i uništavanja HS-a radi smanjivanja konkurencije za popovski studij filozofije, oko degradiranja veleučilišta i drugih usporedivih poteza, sve je to u biti definirano krajnjim horizontom klasičnih i alternativnih, reklo bi se, beriva i prinadležnosti. A ima neke poetske pravde u tome da igrači ove sorte, koji se visokoparno pozivaju na svoju znanstvenu izvrsnost dok razgrađuju samu društvenu supstancu akademske zajednice, na koncu priče skončaju među nadriučenjacima.
