Usred novog ciklusa ‘rata u kulturi’ koji je pokrenula vlast u Hrvatskoj dobro je ponoviti – a ponavljanje je postalo figurom našeg cjelokupnog života – da gadljive pojave u kulturi ovdje nisu od jučer. Jednako je dobro imati na umu kako ‘zgađenost’ nije produktivan stav u sučeljavanju s problemima suvremenosti. U paru s moralizmom, a tako obično nastupa, ona nas, u boljem slučaju, ‘samo’ sprečava da vidimo ‘širu sliku’. U gorem, može se čitati kao simptom malograđanske panike, što zahvaća one koji su do jučer ‘mislili’ da su, barem u svojim ‘osobnim’ egzistencijama, ‘nadmudrili sistem’.
Evropski poreci koji su koliko jučer od sociologa tražili da osmisle za njihove građane relativno ugodan život u ‘društvu rizika’, sada kao da zaboravljaju na svaki rizik za društvo koji će proizvesti svojim agresivnim i ratobornim politikama. Jer ne ratuje se više samo u kulturi, stvarni ratovi odvijaju se na rubovima, naročito istočnim, EU-a. A oni su, čak i ako mislimo da više nikoga ne pokreće ‘sukob civilizacija’, itekako povezani sa stanjem ‘kulturne svijesti’ današnjih ljudi. Koje je, na jedan perfidan način, zapušteno. Ova tvrdnja nije u suprotnosti s materijalističkim shvaćanjem povijesti, koje danas – u liberalizmu i lošem marksizmu – malo prebrzo sve svodi na pseudokonkretno (bilo naftu, sirovine, vodu ili proizvodnju novca pomoću novca, svejedno), tj. na ono ‘ekonomsko’.(1) Recimo ovdje samo to da je i ‘ekonomija’ sama, baš materijalistički shvaćena, kao privreda dio baze, ali već kao znanost i dio nadgradnje. A kao dio obrazovnog aparata, dakle najvažnijeg ideološkog aparata države, ona je i dio kulture. I to baš onaj dio koji na ‘književni kanon’ oslonjena kulturna produkcija ne smatra dovoljno relevantnim da bi primjerice na klasičnim tekstovima političke ekonomije, a ne samo ‘lijepe književnosti’, obrazovala učenike u školskom polju.
Evropski poreci koji su koliko jučer od sociologa tražili da osmisle za njihove građane relativno ugodan život u 'društvu rizika', sada kao da zaboravljaju na svaki rizik za društvo koji će proizvesti svojim agresivnim i ratobornim politikama. Jer ne ratuje se više samo u kulturi, stvarni ratovi odvijaju se na rubovima, naročito istočnim, EU-a. A oni su, čak i ako mislimo da više nikoga ne pokreće 'sukob civilizacija', itekako povezani sa stanjem 'kulturne svijesti' današnjih ljudi. Koje je, na jedan perfidan način, zapušteno
Baš takvo obrazovanje na književnim tekstovima iskušava se već dvjesto godina. Zapitamo li se što je to književni kanon, odgovor koji ćemo dobiti razlikovat će se konzultiramo li se s priručnicima znanosti o književnosti ili s onima jezikoslovne znanosti. Odmah upada u oči da ovi prvi, otkada živimo u ‘nacionalnoj situaciji’, naoko paradoksalno, uopće ne govore o ‘nacionalnoj književnosti’. Takva podjela rada vrijedila je i u prijašnjem socijalističkom sistemu, s tom razlikom da su tada teoretičari ipak govorili i o ‘narodnoj književnosti’(2), a taj govor završio bi na primjer na ‘partizanskoj narodnoj pjesmi’. Danas o ‘narodnom’ i ‘nacionalnom’ u književnosti govore uglavnom jezikoslovci i to bez ikakve teorije.
Kanon je dakle pravilo i popis. On je označavao ‘institucionalno ovjereni korpus biblijskih spisa kojima Crkva pripisuje autentičnost podjednako u smislu (božanskog) porijekla i u smislu zakonodavne religijske vrijednosti’(3). To je i ‘književni’ izvor ‘kanonskog prava’, primjena kojega je izvor prijepora u aktualnom sukobu Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dakle i tu nam ‘književnost’ radi o glavi. Svi vjerski i svjetovni sporovi oko toga koji su biblijski spisi autentični, a koji apokrifni, ne dovode u pitanje ‘identitetsku’ pozadinu svih crkava, a ona je da je kanon samo jedan.
Sve se počinje komplicirati još u renesansi, kada se pojavljuju svjetovni jezici te počinje konkurencija između kulturnih i estetskih standarda. Kanonizacija ostaje do danas načinom ‘ulaska u besmrtnost’, ali nastankom povijesti književnosti i povezivanjem kanona s atribucijom djela pojedinom autoru, on se približava svom današnjem značenju. To se dogodilo ‘tek’ u 19. stoljeću, a s obzirom na naše kašnjenje u osnivanju nacionalnih akademija, za nas uglavnom početkom 20. stoljeća. Tada i nama kanon postaje ‘skupina književnih djela kojoj je (obično) akademska institucija pripisala središnju važnost za jednu kulturnu zajednicu’. Da će se tu miješati estetski i ideološki kriteriji od početka je svima (osim ‘zavedenim’ akademicima) jasno. Suvremena književna teorija podučava nas i da kanon može postati teorijskim problemom ako pojedine književnokritičke škole prestanu njime postavljati univerzalističke zahtjeve. Što bi u prijevodu na svakodnevnu pragmu značilo zahtjev da se postojeći kanon zamijeni novim, njihovim. Ta ‘pluralizacija’ kanona na djelu je, po nekima, tek od 1970-ih godina. To dovodi do ‘konkurencije alternativnih kanona’, koji otvoreno ističu svoju ‘grupnu’ specifičnost (kulturnu, klasnu, spolnu itd.), odričući se ambicije da budu jedni i jedinstveni. No baš to, tj. uvođenje ‘identitetskih’ politika prepoznavanja i priznavanja i u literaturu, može proizvesti i proizvodi ne ‘cvjetanje tisuću cvjetova’, već nove nasilne homogenizacije. U igri više nije samo kvaliteta određene skupine tekstova, već i predrasude i interes onih koji tu kvalitetu toj skupini pripisuju.(4) Tako je ispalo da je relativistički pristup kanonu pogibeljan kao i ortodoksni, ako ne i više. Problem ostaje njegova ‘kulturotvorna’ (ne zvuči slučajno kao ‘državotvorna’) uloga, jer djela koja mu pripadaju imaju ‘složene, iznutra podvojene odnose prema kontekstima’ svojeg stvaranja i upotrebe.(5) Trijezna suvremena književna teorija zato zaključuje ovako: ‘Uza svu njegovu problematičnost koju ne treba ni jednog trenutka zaboraviti, kanon je u sadašnjim okolnostima nužnost, dapače uporište književnog sistema baš kao što je npr. autor.’ Tako kaže ‘teorija’, no to bi bila prije zapažanja znanosti o književnosti, ‘stručnjaka’ bez puno teorije. One znanosti koja se čuva i od samog spominjanja ‘nacije’ i ‘naroda’, za koje zna da su sklizak teren na kojemu vlada jezikoslovlje, a ustvari veliko političko nasilje. Uglavnom, rekli smo, bez ikakve teorije.
Čemu služi struka? Vidi se to i po reakcijama u civilno-društvene inicijative upregnutih 'kulturnjaka' na fašistoidne 'ekscese' vlasti. Struka pribavlja uvjete za svoj opstanak i nastavak svoga rada. Preko zaobilaznice - brige za ideološke aparate države kao svoje institucionalne podloge - ona služi sistemu, što je strukturna uloga ideoloških aparata
Prava teorija počinje tek kada se ne bojimo ‘povezati’ ta područja. A ustvari, točnije, istupiti iz njih. Tek tada možemo reći da je funkcija kanonskih tekstova u nacionalnoj književnosti u tome da ponude polje na kojemu se vode ideološke bitke u životu naroda. Istovremeno, tu djeluje pričin da su kanonski tekstovi uzdignuti ‘iznad’ političkih i ideoloških sukoba. A stvarno se konkretni ideološki i politički sukobi događaju i u načinima interpretacije kanonskih tekstova.(6) Pa zar tome upravo ne prisustvujemo u siledžijskom nametanju vlastite interpretacije svega što se u hrvatskom društvu može podvesti pod Bibliju, u ‘sukobu fakulteta’, KBF-a i FF-a, koji to nije (jer prva strana nije fakultet nego Crkva, koja ne trpi konkurenciju kanona)? Unutar nacije uvjet je da kanonski tekstovi djeluju estetski. A kao takvi oni izgledaju kao da su ideološki i politički neutralni (u tom smislu Crkva igra igru da je čas ‘unutar’, čas ‘izvan’ nacije, već kako joj odgovara). Estetski neutralizirani tekstovi su odlikovano polje u kojemu djeluje nacija kao nulta institucija. A to znači ona podloga na kojoj je ‘idejni pluralizam’ za društva u ‘nacionalnoj situaciji’ tek moguć. No tu je odmah i granica (nacija je prije svega to – zato ih i fizički ponovno podiže jer je sve manje sigurna u svoje postojanje): ideologije koje nisu ‘sposobne’ interpretirati kanonsku literaturu ispadaju iz uljuđenog dijaloga. Vrijedi i obrnuto: ideologije koje žele sudjelovati u uljuđenom narodnom dijalogu moraju dokazati svoju sposobnost interpretacije kanonske lijepe književnosti.(7) U 20. stoljeću u književnim raspravama i bitkama za interpretaciju sudjelovale su sve tri ideologije: klerikalna, liberalna i socijalistička. Danas je institucionalizirana samo jedna ideologija: ona neoliberalna (to se vidi i po tome što po njoj prema unutra funkcioniraju sve institucije, bile one popovske, tržišne ili ljevičarske).(8) Rasprava o književnom kanonu i umjetnostima uopće zato je skrajnuta na rub, pa se čini kako interes za nju imaju samo krajnji desničari. S druge strane školski kanon, koji se tiče gotovo svih članova društva, stvrdnut je i prenapregnut do pucanja, kao da živimo u doba herojskog nacionalizma 19. stoljeća (vidjeli smo na TV programu (!) zagriženu debatu o količini i kvaliteti zastupljenosti Marka Marulića u novom školskom curriculumu, što je notornom Slobodanu Prosperovu Novaku bio argument na kojemu ta reforma prolazi ili pada).
Važnost zašto krajnjim desničarima i fašistoidima ne smijemo prepustiti svu inicijativu na ovome polju (pa onda reagirati samo reaktivno) jest u činjenici što su autonomna estetska sfera i ‘relativno autonomna društvena sfera kulture’ (koliko autonomna vidi se po količini štete koju u kratkom roku može napraviti jedno ministarstvo, dakle tijelo puke izvršne vlasti), zajedno s nacijom, oblici klasne vladavine. A autonomizacija estetske sfere nije ‘samo’ povijesni doseg klasne borbe kapitalističkih klasa. Ona je i aktualni manevar, važna strategija u klasnoj borbi kapitalističke klase. Kanon je podloga za interpretacije, nudi polje za prostiranje različitih čitanja i ne trebaju ga svi ‘poštivati’ u njegovoj estetskoj nedodirljivosti. On je strpljiv i trpi sve interpretacije. Samo što ih, poput ministra Hasanbegovića, ‘ne čuje dobro’, sve dok ne zvuče poput njegove. ‘Autonomija’ ovdje znači da je zaborav društvenih i povijesnih uvjeta za nastanak sfere ‘kulture i umjetnosti’ i za proizvodnju estetskih i kulturnih dobara i usluga konstitutivni uvjet proizvodnje i reprodukcije u tom polju i tog polja samog.
Identitetsku zajednicu zajedno drži uvjerenje kako postoji skriveno zajedničko znanje, dostupno samo pripadnicima te skupine. Svaki pokušaj da se identitetska tajna izgovori, prikaže, bilo kako izvanjšti, doživljen je od pripadnika grupe kao žalosna profanacija. Zato u ime identiteta tako lako uspijevaju razne zabrane
Čemu onda služi struka? Vidi se to i po reakcijama u civilno-društvene inicijative upregnutih ‘kulturnjaka’ na fašistoidne ‘ekscese’ vlasti. Ona služi reprodukciji svoje institucionalne infrastrukture. Materijalistički (svojim tijelima, u raznim hepeninzima), ona interpretira refleksivnost teorije. Teorija se mora pitati o uvjetima za svoju mogućnost. Struka pribavlja uvjete za svoj opstanak i nastavak svoga rada. Preko te zaobilaznice – brige za ideološke aparate države kao svoje institucionalne podloge – struka služi sistemu, što je strukturna uloga ideoloških aparata. Služi dakle reprodukciji proizvodnih odnosa, a preko te zaobilaznice brine o sebi. U situaciji kada se sveučilište i akademija povezuju s vanjskim činiocima – školstvom, privredom, politikom (čak i Crkvom, vidjeli smo, ali i npr. s NATO savezom; školovanje njegovih kadrova na sveučilištu zbog ‘udaljenosti sfere’ ne izaziva u nas proteste ‘kulturnjaka’) – postaju oni tvornicama prerade strukovnih oruđa u ideološka oružja. Kada se strukovni ideološki aparati države povezuju s drugim društvenim djelatnicima, iz svog osobnog oružja izrađuju oružja za masovno djelovanje.(9)
Iako je mit kao izvor umjetničkog, a posebno književnog kanona, odstranjen zasnivanjem znanosti o književnosti, on kao da se danas – sto godina naknadno – ponovno vraća. Točnije, ono što se vraća je ‘otpravljanje mita’. Kao da su današnji znanstvenici zaboravili da njihovog diskursa, pa onda dakle ni njih samih, ne bi već sto godina ni moglo biti da se intelektualni preci nisu jednom već obračunali s mitom. Je li sama povijest zaboravila što je po pitanju demitifikacije već učinila, pa je samu sebe poslala u klupu za ponavljače? Obnovu demitifikacije kanonskih mitova nacionalne ideologije zato treba promatrati u vezi sa sadašnjom ovdašnjom državom, koja se ideološki utemeljila, odmah na svome početku, na reciklaži najkonzervativnijih ideologija 19. stoljeća. Tako na primjer ‘nužnost’ zamjene Trga Republike Trgom bana Jelačića treba shvatiti u kontekstu niza obnova: obnove liberalnog kapitalizma, nacionalističkih ideologija, predkapitalističkih oblika iskorištavanja, rješavanja konflikata vojnim nasiljem, predmodernih i predpolitičkih načina uređivanja javnih stvari, društvene uloge Katoličke crkve, religiozne artikulacije društvene kohezije.
Više nego što je reprodukcija realnosti književni diskurs dopušta osporavanje jezika. On više izobličuje nego što oponaša. Zato je i tako pogodan za 'primijenjenu upotrebu' u 'državotvornoj', ali vidimo i u 'postdržavotvornoj' situaciji
Svaka od tih obnova (‘duhovna’ na svoj način) i ponavljanja uništava neki od povijesnih dosega koje smo jednom već izborili. Liberalni kapitalizam uništava socijalnu državu, tekovine radničkih borbi i socijalnih revolucija, a druge obnove i ‘ponavljanja’ modernu državu, političku sferu, političko uređivanje društvenih konflikata. Sve do ‘obnove’ nacionalne države. Koja, naoko paradoksalno, uništava državu i naciju!(10) Što onda uništava ponavljanje demitifikacije i demistifikacije? Znači li to da je znanost degenerirala u ‘stručnost’ (čime se vlast, kao svojim idealom vladavine tehnokrata nad tehnokratima, hvali)? Da je nacionalnoj književnosti kraj? Da više nema ‘naroda’? Pa onda ni sadašnja država više nije nacionalna država?
Vidimo kako masovni ideološki refleks reciklira vladajuću ideologiju (tako npr. u sportu, kao važnom dijelu suvremene ‘niske’ kulture, huligani nepogrešivo čine što vlast misli, no tu ima i iznimaka), iako ona reproducira klasnu vladavinu, tzv. vlast ‘elita’. Podjarmljeni narod progovara dakle sluganskim jezikom. Mitologiju je nekada trebala književna znanost, ali ‘samo’ zato da bi je mogla kritizirati. Preko ‘školske književnosti’ producira se i reproducira društvena struktura. A općinstvu danas kao da je dovoljan svetac, književni i izvanknjiževni, makar i mumificirani, da ga časti. Mit je nekada, pričama o autoru, otvarao estetsku dimenziju teksta. Jezikoslovlje je pomagalo uvođenju mehanizama društvene kohezije, svojstvenih modernim nacijama. Bilo je normalno da postoji mnoštvo interpretacija, mnoštvo estetskih razumijevanja istih književnih djela.(11) Sve to doprinosilo je uspostavljanju i obnavljanju modernog naroda.
Ako interpretacija književnog djela nije matematički dokaz, onda nauka ne može davati kalupe za interpretaciju, nego samo upute i savjete. Svaki bi kalup uništio interpretaciju, jer je glavni - i najteži - preduvjet za nju ličnost onoga koji interpretira. O stručnoj obrazovanosti interpretovoj, o njegovoj prirodnoj inteligenciji, o njegovoj umjetničkoj osjećajnosti i snazi njegove pojmovne analize i sinteze ovisit će uvjerljivost i naučna vrijednost interpretacije
Kada se samo sjetim svih pravaca u proučavanju književnosti, od formalizma, preko strukturalizma, pozitivizma i marksizma, prisutnih još u doba moga studija komparativne književnosti (Zagrebačka stilistička škola, koju su utemeljili Zdenko Škreb, Ivo Frangeš, Aleksandar Flaker i Viktor Žmegač, bila je međunarodno priznata)(12), ne mogu se ne zapitati: otkud sadašnja depresija? Otkud regresija na osjetljivost samo na književne ‘likove’ i njihovu nedodirljivost? Pa ako je primjerice Krleža bio nedodirljiv kanonski pisac u socijalizmu (što možda vrijedi za ‘školski kanon’, ali ne i za pluralizam teorijskih i izvedbenih interpretacija koji je postojao), koliko je (naravno, uz preradu iz hrvatskog i jugoslavenskog pisca i ljevičara u ‘nacionalnog barda’)(13) tek sada postao masi nedodirljivim?(14) Odgovor je samo jedan, a on zahtijeva posebnu obradu. Ovdje ga navedimo samo kao tvrdnju za kraj: velik dio ovdašnjeg društva sve više gubi svojstva naroda i mijenja se u identitetsku skupinu. A u njoj su kohezivni mehanizmi drugačiji, pa je drugačija i struktura vjerovanja. Identitetsku zajednicu zajedno drži uvjerenje kako postoji skriveno zajedničko znanje, dostupno samo pripadnicima te skupine. Svaki pokušaj da se identitetska tajna izgovori, prikaže, bilo kako izvanjšti, doživljen je od pripadnika grupe kao žalosna profanacija. Zato u ime identiteta tako lako uspijevaju razne zabrane, jer za vjernike te vjere sve je blasfemično, dok se ne dokaže suprotno. Uvijek postoji pitanje: što se skriva iza napada na naše svetinje? Popularne odgovore dana objavljuju nam sredstva javnog priopćavanja. A oni su u pravilu odgovori ideološkim nasiljem i svakovrsnim terorom.
Narod se, naravno, empirijski ne pravi iz lektire, ali ona je postojani i vrlo realni topos, proizvod masovnog rada, prečesto nesvjesnog, oko kojega se prede zazivanje svakovrsnih sablasti. Kao da narod, ostavši bez materijalnih uvjeta za svoju samostalnu reprodukciju, dulje preživljava na području ‘literature’.(15) Otuda i tolika borba za ‘nacionalni’ književni kanon.
