Osim što je Majka Domovina Svih Svjetskih Apsurda, Bosna i Hercegovina je i zemlja nepisanih pravila. Naravno, da nije ovog drugog, ni prvo bila ne bi. To što pravila nisu napisana, ne znači ništa za njihovo postojanje, baš kao što ona napisana uglavnom džaba zauzimaju papir. Uglavnom, jedno od onih nenapisanih kaže da se nakon svakih općih izbora u javni govor uvodi zalaganje za neki princip o kojem se onda govori na sve strane, a da, uglavnom, nitko pojma nema o čemu se radi.
Tako je recimo prije četiri godine u malu zemlju za velike probleme uvedena priča o matematičkim i drugim koalicijama: iz SDP-a kao stranke sa najviše glasova – no ne i pobjednice izbora, jer sustav u BiH pobjednika ne poznaje – poručili su da ih ne zanimaju nikakve matematičke, već samo programske koalicije. U prijevodu, nisu željeli sklapati vlast po principu etničke reprezentacije, već po programskim načelima. Naravno, da bi bilo kakva vlast u BiH bila sklopljena, ona prvo mora zadovoljiti takozvane matematičke principe. Dakle prvo Bošnjak plus Srbin plus Hrvat, pa sve ostalo. U SDP-u, rekosmo, baš to nisu htjeli, pa su od pobjede na izborima sve do nedavnog katastrofalnog poraza bili ili u centru krize vlasti ili su na nekom od nivoa vlasti – a u BiH ih ima za izvoz – imali malo mira, ali samo zato što su, recimo tako, matematički koalirali sa HDZ-om i SNSD-om Milorada Dodika!
E, ove godine nakon izbora je pitanje svih pitanja, pa tako jedno petnaest dana, bilo: Trebali li vlast slagati od nižih ka višim nivoima – dakle od županija pa do Vijeća ministara – ili obrnuto? No dok su se naivni hvatali za taj nepostojeći problem, stranke pobjednice na izborima – njih oko dvanaest, što po entitetima, što šire i uže – shvatile su koliko ih ima. Da, upravo tako, ma kako da zvuči. Ispostavilo se, da pokušamo pojasniti, kako su rijetki građani i silni konstitutivni narodi birali tako da niz partija ima razloga za zadovoljstvo brojem dobivenih glasova, a skoro niti jedna, osim HDZ-a, nema dovoljno glasova da može sama i bez suvišnih zašto ući u složene procese diobe funkcija. I onda je, kao i uvijek, krenulo ‘ludilo sastavljeno od’ – kako je, samo za nešto drugo, rekao beogradski gangster Kristijan Golubović – ‘bezbroj ludila na jednom mestu’.
Kako to izgleda u stvarnosti moglo se, bolje nego drugdje, vidjeti na konstituirajućoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske, održanoj u ponedjeljak, 24. studenoga. Jedino što se dogodilo bez suvišnih zašto bilo je usvajanje dnevnog reda, da bi zatim trajalo višesatno natezanje oko izbora članova Komisije za izbor i imenovanja. Zapravo, prije nego što će se ući u raspodjelu funkcija, Dodikov SNSD je odlučio provjeriti ima li tijesnu, vrlo tijesnu većinu. I pokazalo se da ima, samo što je zbog toga prekršen zakon, pa je ad hoc i mimo pravila povećan broj članova Komisije. Kako god, zakonodavna vlast je pripala SNSD-u, ali i njegovim koalicionim partnerima, te ponekom prebjegu, što u praksi znači da će se poslanici vladajućeg bloka za sve naredne sjednice spremati kao za finale Lige prvaka. Drugačije rečeno, uhvati li jednog deputata kronični umor, a drugog zategne zadnja loža, odluke će donositi opoziciona koalicija okupljena oko SDS-a, kojoj je i inače namjera Dodika kao predsjednika RS-a svesti na fikus sa protokolarnim zadaćama.
U isto vrijeme, baš ta koalicija oko SDS-a, službeno nazvana Savez za promjene, dijelit će vlast na nivou BiH sa strankama iz Federacije. Tako će dakle opozicija iz manjeg entiteta biti vlast u državi, pod kojom su i institucije od kojih ovisi dobar dio entitetskih financija. ‘Ko je u vlasti na BiH nivou, taj je na izvoru novca koji hrani svu silu birokratije u ovoj zemlji, pa time i u Republici Srpskoj. Ta, nisu ubudale tolike državne institucije od Centralne banke do Uprave za indirektno oporezivanje smještene u Banjaluci. I mogao je Dodik, kao nekadašnji participant vlasti na BiH nivou srbovati do besvijesti, sve dok je znao kako mu pristižu novci za hranjenje administracije i kompletne političke garniture isturenog SNSD-ovog odjeljenja na privremenom radu u Sarajevu. Srbovanje jeste bilo skup hobi, ali su tu uvijek do sada iza svega stajale BiH institucije da ispoštuju Dodikove hirove’, piše Dragan Bursać na banjalučkom portalu '6yka'.
Nije, naravno, dosadašnje slaganje nove državne vlasti prošlo bez komplikacija i sporazuma što su do prekjučer bili manje izvjesni od pripajanja Goražda Ukrajini. Prvo su predsjednici SDA-a i HDZ-a, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, dogovorili kako će njihove stranke biti kičma federalne i, posljedično, državne vlasti, dok su, kako se to kaže, vrata ostalima otvorena. No onda je Bakir Izetbegović počeo koalirati i sa Demokratskom frontom Željka Komšića, dok je Čović obećao Dodiku kako će pričekati da ovaj formira entitetsku, pa da zajedno idu u bosanskohercegovačku vlast. Prije nego se to dogodilo, SDA i DF su potpisali sporazum o suradnji sa Savezom za promjene i Čovića doveli pred izbor: ili vlast ili srdačno prijateljstvo sa Dodikom koji, da ponovimo, kontrolira slabašnu skupštinsku većinu u Banjaluci, ali u Sarajevu više nema ni člana Predsjedništva, s obzirom na to da je njegovu Željku Cvijanović porazio Mladen Ivanić.
Tako je, u najkraćem, završila priča o formiranju vlasti u kojoj će opet, samo na različitim nivoima i u nevjerojatnim shemama, biti svi. Kako će to funkcionirati, nije teško reći: funkcionirat će jedva, kilavo, sa stotinu muka, dakle uobičajeno za BiH i, u ovom slučaju, oba njena entiteta. U manjem, vidjeli smo, zakonodavna vlast ovisi o manjim strankama i zastupničkim prebjezima motiviranim interesima, dakle onima koji su pokazali da imaju cijenu, a one se, te cijene, znamo iz svakodnevnog života, mogu povećavati dok ima spremnih na plaćanje.
U Federaciji republičkosrpskih problema neće biti, ali bi moglo svih drugih. Komšić je, naime, svoj DF uveo u partnerstvo upravo sa onim strankama sa kojima je do neki dan bio na granici oružanog sukoba, dakle sa SDA-om i HDZ-om. Uostalom, zbog suradnje sa njima je i napustio Lagumdžiju i SDP, da bi sada, pokušavajući ostati principijelan nakon sklapanja neprincipijelnog saveza, najavio da njegova stranka neće tražiti ni bošnjačke, ni hrvatske pozicije, već će zastupati Srbe i takozvane ostale! Nije, upravo zbog toga, nemoguće da DF nastavi funkcionirati kao opoziciona stranka na poziciji, što, naravno, može imati razne posljedice: od učvršćivanja partnerstva SDA-a i HDZ-a, do njegovog slabljenja u mjeri dovoljnoj da suradnja na nivou BiH kolabira. A to bi značilo… Ma ništa novo i neuobičajeno. Samo krizu vlasti, osamsto dvadeset i četvrtu od kraja rata i, naravno, reaktualizaciju pitanja o tome je li trebalo vlast slagati odozdo ili odozgo ili sa neke treće strane.
