Da je svakom pravom poduzetniku, biznismenu i investitoru samo nebo granica, poznata je stvar. Odnedavno, međutim, znamo i što se s poduzetnicima događa nakon što se u nebo uspnu: oni se potom vraćaju natrag, istočno od poslovnog raja, u državu okovanu ledenom antipoduzetničkom klimom, ne bi li ondje sjemenim kapitalom bezgrešno oplodili brojne start-upove, mlade inovatore i njihove poslovne akceleratore. Zemljom, primijetili ste već, koračaju poslovni anđeli: u posljednje ih je vrijeme sve više, nadiru s raznih strana, šire radosnu vijest s duplerica i TV ekrana.
Jedan se primjerak poslovnog anđela tako nedavno ukazao u popularnom nedjeljnom talk-showu javne televizije da bi tamo napao javni sektor. Drugi je sletio na stranice uglednog poslovnog magazina, koji ga predstavlja kao ‘najmoćnijeg hrvatskog bankara’, pa udarnim naslovom otvara tešku teološku dilemu: ‘Može li bankar postati anđeo?’ Ostali se još od 2008. okupljaju u ‘mreži hrvatskih poslovnih anđela’ Crane i lebde iznad poduzetničkih inkubatora, gdje maštovite početničke ideje polako sazrijevaju u spektakularne poslovne uspjehe. Mreža je, doduše, do sada investirala tek u manji dvocifren broj projekata – otprilike dva do tri godišnje – a većina hrvatskih inkubatora zapravo je u vlasništvu lokalne uprave, financirana javnim novcem. Pravi poslovni anđeo, međutim, ne dozvoljava da mu skromne brojke podrežu krila: umjesto toga, on samouvjereno kruži medijskim prostorom, traži radikalna porezna rasterećenja, ukazuje na poželjne smjerove državne politike i zalaže se za nova smanjenja radničkih prava. Svjedočimo prizoru golemog metafizičkog naboja, biblijskoj najezdi serafina i kerubina, posljednjem činu dugogodišnje beatifikacije poduzetničkog duha: pušteni s lanca, gledaj – rekao bi pjesnik – nezajazni anđeli.
Pravi poslovni anđeo ne dozvoljava da mu skromne brojke o poduzetničkim uspjesima podrežu krila: umjesto toga, on traži radikalna porezna rasterećenja, ukazuje na poželjne smjerove državne politike i zalaže se za nova smanjenja radničkih prava
Manje upućen promatrač mogao bi, doduše, u ovakvim okolnostima postaviti poneko neumjesno pitanje: što je to, recimo, što jednog poslovnog anđela razlikuje od prosječnog investitora, poduzetnika od krvi i mesa? Odgovor ne treba tražiti daleko: poslovni anđeli, objasnit će nam sami, uspješni su i dobrostojeći poduzetnici koji ulažu vlastiti novac u poslovne ideje dok su one još u ranoj fazi razvoja, samostalno preuzimaju investicijski rizik a s njim i vlasnički udio, pa onda i eventualni profit, potičući tako inovacije i razvoj. Manje upućen promatrač mogao bi, doduše, potom priupitati nije li to što poslovni anđeli čine – naime ulaganje vlastitog novca, ubiranje profita i poticanje inovacija – nešto što bi investitori u kapitalizmu ionako trebali činiti, business as usual, redovno stanje stvari? I nije li utoliko možda malo preuzetno promovirati žive ljude u anđeoska stvorenja samo zato što se ponašaju onako kako bi se trebali ponašati? Ali njihovi su rizici neusporedivo veći, pojašnjavaju strpljivi anđeli, a osim novca ulažu i vlastito znanje, iskustvo i brojne kontakte. Manje upućen – a sada već i pomalo sumnjičav – promatrač zatim bi mogao ukazati na činjenicu da je rizik sastavni dio privatnog ulaganja i da on po definiciji znači kako poneka investicija mora, eto, nažalost i propasti, dok se ulaganje vlastitog znanja, veza i iskustava u poslovni projekt čini dosta logičnim izborom ukoliko ste u međuvremenu postali njegovim suvlasnikom. Mogao bi, tko zna, dodati još i kako mu cijela stvar izdaleka nalikuje na običnu retoričku pljačku: ne krije li dodir anđeoske investitorske milosti zapravo grubu činjenicu da u kapitalizmu dobra ideja ne znači ništa ako već unaprijed nemate novca da je realizirate, dok je početni kapital dovoljan za ostvarivanje profita čak i ako nemate nikakvih ideja? Odnosno: nije li na djelu neka vrsta opscene inverzije one ostapbenderovske maksime, sistemska perverzija sadržana u neizrečenoj ucjeni: ideje vaše, novac – a s njim i suvlasništvo i profit – naši? I ne promatramo li naposljetku – da pojednostavimo stvari do kraja – naprosto prizor prikrivenog parazitiranja na tuđim zamislima, pri čemu oni s viškom kapitala očekuju da se njihov ulagački rizik proglasi dobročinstvom, a potraga za profitom gestom nadnaravne milosti?
Čak i anđeosko strpljenje ima granice: pretpostavljeni bi krilati poduzetnik, sada već ozbiljno iziritiran time što neukim domorocima mora iznova objašnjavati samorazumljive postulate ozbiljnog biznisa, na ovom mjestu vjerojatno napustio raspravu, odlepršavši u neku novu emisiju ili na udarne stranice poslovne štampe, dok bi neupućenom promatraču preostalo tek da svoju blasfemičnu skepsu izvede do posljednje heretičke konzekvence.
Tamo, on bi ugledao neobično vjernu sliku današnjeg globalnog kapitalističkog sistema: hiperfinancijaliziranog, izgrađenog na moći golemih banaka i investicijskih fondova, utemeljenog na ambisu nepovratnih dugova. Figura poštenog poduzetnika dobrih namjera, koji ulaže vlastiti novac umjesto da riskira tuđim, samo je ideološka mašnica na vrhu tog paketa. Ako je, međutim, jedini način da sistem poprimi ljudsko lice taj da angažiramo anđele, onda je, očito, vrag odavno odnio šalu. Pa valjda zato nikome više nije smiješno kada se svakodnevno poduzetničko poslovanje prikazuje kao religijski misterij, zarađivanje promovira u darivanje, a jedna naslovnica izgleda kao početak lošeg vica. Znate onaj: mogu li bankari postati anđeli? Mogu, naravno, nema problema: prethodno samo treba dići banke u zrak.
