>

novosti logo

Kronika Kronika

Buđenje humanitaraca

U Crvenom križu obećavaju da će ipak ubuduće do Gline prevoziti 80-godišnju Evicu Lončar iz napuštenog sela Borovita na Baniji, kako bi kupila namirnice i posjetila doktora

Posljednji primjer lošeg života na povratničkim područjima s kojim smo se susreli dolazi iz Borovite, gotovo napuštenog sela jugozapadno od Gline. Evica Lončar, starica koja je prevalila osamdesetu, živi sama i deset godina je čekala da ostvari mirovinu koja sada iznosi nešto preko 900 kuna. Prima i 300 kuna naknade za kućnu njegu, jer je od djetinjstva invalid i već se godinama jedva kreće i to uz pomoć štaka.

Nemam struju pa tjedno moram kupovati hranu, jer je nemam gdje čuvati. Taj put u Glinu košta 200 kuna, što je mjesečno 800

- Taj novac koji primam bio bi dosta za moje potrebe, da nije jednog troška koji mi ne da živjeti. Naime, nekoliko puta mjesečno moram u Glinu po namirnice. Nemam struju pa češće moram kupovati hranu, jer je nemam gdje čuvati. Taj put u Glinu košta me svaki put 200 kuna. Ako odem svakog tjedna, a moram, to je onda samo za prijevoz 800 kuna. Za sve ostalo ostane mi onda 400 kuna, pa vi računajte - objašnjava baka Evica.

Baka Lončar ne samo da nema struju, već nema ni pitke vode, pa joj svakog tjedna glinski Crveni križ dovozi plastično bure s pitkom vodom. U Centru za socijalnu skrb u Glini saznajemo da se problem izdataka za Evičine odlaske po namirnice može riješiti.

- Ovih dana zaposlit će se nekolicina djelatnika za javne radove. Na slučaj Evice Lončar upozorit ćemo Crveni križ, premda vjerujem da za njega već znaju i da će pronaći način da Evica namirnice nabavlja tako da je naši djelatnici odvezu u Glinu, da je češće posjećuju i da je po potrebi odvezu i kod liječnika. Vjerujem da neće trebati skupo plaćati različite prijevoznike - rekla nam je Branka Kosić, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Glina.

Alberta Cestarić, ravnateljica gradskog Društva Crvenog križa u Glini, obećala je da će se pobrinuti za Evicu koliko god je to moguće. Riješi li se ovaj, itekako važan problem za Evicu Lončar, život će joj biti mnogo lakši, iako se od Oluje i događaja koji su uslijedili, nikada neće oporaviti. Te dane, početkom kolovoza 1995. godine, Evica će pamtiti mnogo više od ostalih sumještana.

- Kad smo vidjeli i čuli da se puca, nas nekoliko iz sela odlučilo je ostati i predati se Hrvatskoj vojsci. Nažalost, moj muž Milan nije izdržao pritisak. Izvršio je samoubojstvo, iako nikada nije niti mrava zgazio, niti je sudjelovao u ratu na bilo koji način. Njegova smrt teško nas je pogodila, ostali smo kod kuće, ali još nisam skinula crninu, a već me zadesila još veća nevolja. Sin Pero otišao je 2002. godine. A već iduće godine stigla mi je vijest da je tamo, u tuđini, negdje u Baranji, i on sebi oduzeo život. Tad sam i ja umrla, šta da vam kažem - rezignirana je Evica Lončar, starica koja niti ne zna da postoje paragrafi po kojima ona ima pravo da joj netko drugi doveze namirnice i odveze je liječniku.

Područja od posebne državne skrbi ili ono što je od njih ostalo nakon promjena Zakona, posebna su jedino po totalnoj zanemarenosti, ne samo kuća, zemljišta i puteva, već i po ono malo vremešnih stanovnika, uglavnom povratnika, koji jedva preživljavaju teško ostvarujući svoja prava. Od 1. siječnja 2015. godine ukinut je Zakon područjima od posebne državne skrbi i donesen je Zakon o potpomognutim područjima. Značajnijih izmjena nema, a Banija i Kordun, po novom Zakonu, spadaju u drugu skupinu potpomognutih područja RH.

Kroz hiljade paragrafa zakonskih rješenja, od Ustava RH, pa sve do gradskih i općinskih zakona, pravilnika i dokumenata, stvari po povratnike i nisu tako loše uređene, ali do stanovnika zabačenih banijskih, kordunskih sela i zaselaka, spoznaja o njihovim pravima se vrlo se teško, gotovo nikako, probija i uglavnom sve ostaje mrtvo slovo na papiru.

Tim istim papirima, svako malo, država maše pred međunarodnom i domaćom zajednicom kad god u javnost nezgodno procuri informacija o neostvarenim primanjma, neodržavanim putevima, lošoj ili nikakvoj obnovi, struji koja za svega par metara zaobilazi mnoga domaćinstva, pljačkama, razbojstvima i napadima na potpuno nezaštićene stanovnike. Čim se halabuka stiša, sve se opet vraća u normalu, dakle u potpunu neizvjesnost i nezainteresiranost vlasti za život i sudbinu hrvatskih državljana koji žive na poseban način na područjima od posebne skrbi.

Obilazeći ta posebna područja uvjerili smo se da mnogi mještani prorijeđenih sela i zaselaka nemaju pojma što im to, zapravo, po zakonu pripada i kako to ostvariti. Činovnici u gradskim i općinskim kancelarijama uvijek se iznova iznenade kad im objašnjavamo pojedine slučajeve, i odgovor je uvijek isti - pa zašto nisu napisali zahtjev? Kao da usamljena strarica, teško pokretna, koja živi u pustopoljini bez struje, vode i susjeda, pod krovom koji prokišnjava, može tek tako napisati zahtjev.

Svojevremeno smo pisali o tročlanoj obitelji Drekić iz Malog Gradca, povratnicima koji već gotovo dva desetljeća žive bez ikakvih primanja. Zakon i paragrafi kažu da to nije moguće. Eto, moguće je.

Milan Ivković iz Golinje godinama se bori da ga priključe na elektro-mrežu koja prolazi ispred njegove kuće. I usprkos obećanjima do sada još nije nađeno rješenje za problem poput njegovog, iako je on davno, još šezdesetih godina prošlog stoljeća, taj priključak masno platio.

I sve tako, jedno za drugim, možemo redati životne probleme stanovnika: koji plaćaju slivne vode, a one se slijevaju kroz njihove kuće; koji plaćaju odvoz smeća, a nemaju niti smeća, niti kante, niti kamiona za odvoz; koji plaćaju više od deset posto svojih primanja, poput Živka Roksandića, samo zato što posjeduju tranzistorski prijemnik koji odavno samo krči; koji plaćaju kućarine, iako se do njihovih kuća zimi i u jesen ne bi se mogao probiti niti King Kong.

Miljenku Kopaču iz Čremušnice u vrijeme akcije Oluja ukradena je, gredu po gredu, dasku po dasku, cijela drvena kuća. Policija je potvrdila krađu, no baš zato, nema obnove. Činovnici kažu - da je kuću uništila granata ili da je izgorjela, obnova bi bila moguća, ovako, nikom ništa. Sve ove primjere snimile su i televizijske kuće, ponukane napisima u ‘Novostima’. Priloge su vidjeli milijuni ljudi, ali izgleda ne i onih nekoliko koji bi mogli pomoći.

1/3