Željko Burić, gradonačelnik Šibenika, kazao je na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća da ne razumije kako je jedan komunalni problem izazvao toliku buku, pa ostao zabilježen u valjda svim medijima u Hrvatskoj i na ulicu izveo petstotinjak, mahom mlađih demonstranata. Da, zbilja je tu riječ i o komunalnom problemu: grupa građana već se dugo žali na buku iz bašte cafea Azimut u staroj jezgri Šibenika, smještenog pored velebne katedrale Svetog Jakova… E, tu komunalni problem počinje da se komplicira: katedrala je, naime, radno mjesto biskupa Ante Ivasa i on je o green stageu, kako se već zove nekoliko kvadrata bine na komadiću ledine, govorio u Kninu, što u mikrofon, na Dan domovinske zahvalnosti, što u uvce Tomislavu Karamarku… I nije prošlo puno, a policija je ugasila muziku u Azimutu, a dvojicu vlasnika otpremila u pritvor, i to baš u Knin.
Metafora o kapi koja prelije čašu poprilično je izlizana, ali vrag je odnio, bolje nema za storiju o posljedicama što su uvelike nadišle prividni uzrok sukoba dijela Šibenčana sa, prije svih, lokalnim svećenstvom. Točno je, naime, kako se u ovoj priči radi i o komunalnom problemu, no da nije bilo njega, već bi se desilo nešto drugo da izlije sadržaj čaše punjene jako, jako dugo.
U ona davna vremena, tamo prije posljednjih ratova, Šibenik je bio pri hrvatskom i jugoslavenskom vrhu po prihodima. Bio je, međutim, ako ne na samom vrhu, onda njemu blizu po još nečemu: po broju adolescenata stradalih u prometnim nesrećama u užem zavičaju. Prvo je, naravno, u direktnoj vezi sa drugim: visoko industrijalizirani grad išao je rano na spavanje; tri su se osmice tu poštivale kao Sveto pismo, pa mlađarija i nije mogla ništa drugo nego u neka doba noći nastaviti zabavu u okolnim diskotekama i klubovima, u kojima su se šankovi zaključivali sa početkom proizvodnje u gradu, u koji se još samo nekako trebalo vratiti. Mirna noć i osmrtnice sa dječjim licima bile su cijena bogatstva, a ono, da ponovimo, nije bilo malo.
U godinama ponosa i strave, rat, tranzicija i oligarhizacija su otpuhali rad u neposrednoj proizvodnji, pa je Šibenik ostao u procjepu između ničega i ništa. Ničega, u prijevodu, što bi zamijenilo industriju nije bilo, a ništa se nije događalo. Tek su povremeni bljeskovi individualnih energija pokazivali kako se, eto, dobro ponekad rađa ne iz sistema, već njemu usprkos, no niti jedan nije uspio vratiti osjećaj kolektivne važnosti i veličine. U istim tim godinama zbivala se i takozvana emancipacija religije, zapravo njena estradizacija, u društvenoj klimi u kojoj su se brisale granice, pa nije bilo lako, ako je bilo moguće, odrediti je li HDZ političko krilo Crkve ili je Crkva vjersko krilo HDZ-a. U tom i takvom vremenu, u kojem je, kako kaže pisac Nenad Veličković a pjeva Zabranjeno pušenje, Crkva postala ono što je nekada bila Partija, Ante Ivas je imenovan biskupom i… I, naravno, savršeno je funkcionirao dok je Šibenik spavao. Bio je, sve u svemu, kao sveta krava, netko o kome se kritički ne govori, sve i kada se tako misli, zbog njegovih, blago rečeno, čudnih stavova o Drugom svjetskom ratu ili karikaturalne kooperacije sa Markom Perkovićem Thompsonom.
Biskup Ivas nije imao izbora nego se požaliti direktno Tomislavu Karamarku zato što ga se u Šibeniku ne pita o onome za što je nadležan koliko i za cijene nekretnina u Tokiju
Naravno da svu tu mračnu prošlost i njene recidive u sadašnjosti nije mogla poništiti jedna birtija. Azimut, naime, nije ništa više od pristojnog, dobrog bara sa agilnim vlasnicima i ponekim sadržajem koji posjete njemu ne svodi na pijenje i prateće propadanje. Također, lokal je to koji nije usamljen u problemima sa bližom okolinom: i mnogi drugi u starom dijelu grada, svaki sa svojim programom na otvorenom, mobiliziraju susjede kojima nitko nije dojavio da život u centru grada većem od Skradina jeste luksuzan, kada nije bučan. Azimut je, međutim, u Šibenik došao sa Terraneom, velikim glazbenim festivalom što je u nekoliko godina postojanja barem započeo kolektivnu promjenu stanja duha i opći pesimizam počeo voditi ka jednako općem optimizmu. Sve, naravno, uz nimalo blagonaklon odnos biskupa koji je, kada od propovijedi nije bilo koristi, dovukao lično Thompsona da iz jedne napuštene kasarne u kojoj se dešavao svijet istjera demone gitarskim rifovima i meketanjem o domovini.
Preprodaja Terranea i odluka i dalje nepoznatih vlasnika da ga, navodno privremeno, ugase, u Šibeniku je dočekana poput sumraka civilizacije, pa je, zapravo, Azimut ostao spomenik trenutku u kojem se činilo da bolja budućnost nije prošlo svršeno vrijeme. Vješti vlasnici su u međuvremenu, nakon bliskosti sa SDP-om, u jednako srdačne odnose ušli i sa novom vlašću, HDZ-ovom, pa je ovaj bar, činilo se, osiguralo miran rad i stabilan profit.
Nema te lijevo-liberalne vlasti u Hrvatskoj koja će valjati kleru. Problem istog tog klera je, međutim, kada HDZ-ova zaboravi who is who, pa Ante Ivas nije imao izbora nego se požaliti direktno Tomislavu Karamarku zato što ga se u Šibeniku ne pita o onome za što je nadležan koliko i za cijene nekretnina u Tokiju. Tako je, konačno, i jedan komunalni problem, proizašao iz višegodišnjeg stihijskog upravljanja starim dijelom Šibenika, postao kap sa početka teksta i iz već pune čaše.
Šibenski biskup sitno broji do mirovine: uskoro će mu sedamdeset i peta. No ne djeluje on kao čangrizavi starac, već manifestira odnos dijela svećenstva prema raspodjeli moći u društvu. Prominentni crkveni dužnosnici, naime, nemaju više strpljenja za razočarenja od prirodnih partnera, odnosno ne žele riskirati sa još jednom sanaderizacijom javnog prostora, pa se, što direktno, što preko raznih konzervativnih udruga, postavljaju kao zasebna, nadstranačka snaga. U tom procesu i projektu biskup Ivas nije nikakva iznimka, a njegova nesreća je tek što mu se, recimo tako, vrijeme izvuklo: što se Šibenik u posljednjih četiri-pet godina dovoljno promijenio, pa i od njega, biskupa, umorio toliko da je puno onih što im je konačno naporno biti miran i voditi se kao živ. Zato, eto, Azimut nije običan komunalni problem, kao što nije uzrok manifestacije nezadovoljstva i prkosa, već tek povod za reakciju koju se predano izazivalo desetljećima.
