Četrdesetu obljetnicu proglašenja nezavisnosti Republike Angole od Portugala nije, prije nekoliko dana, obilježio samo ‘građansko-politički’ defile, s predstavnicima ‘različitih područja života zemlje’, iza kojega je slijedila parada policijskih i vojnih snaga, kako je to izvijestio ‘Jornal de Angola’, vodeći politički dnevnik u zemlji, ni govor, prenesen dakako u cijelosti, koji je tom prilikom održao predsjednik Republike, José Eduardo dos Santos.
Nezavisnost je, dalekoga 11. studenoga 1975. godine, proglasio tadašnji predsjednik, političar, intelektualac i pjesnik, amblematska ličnost novije angolske i afričke povijesti, Agostinho Neto, nakon četrnaest godina oružane borbe za dekolonizaciju i nacionalnu emancipaciju. Slijedile su duge godine građanskoga rata, u kojem će vojnici i civili ginuti sve do 2002. godine (a od zaostalih mina i kasnije).
Od povijesnih pokreta koji su pokrenuli narodnooslobodilačku borbu preživjeli su, preobličeni u političke stranke, socijaldemokratski (prije marksističko-lenjinistički) Narodni pokret za oslobođenje Angole (MPLA, Movimento Popular de Libertação de Angola), stranka desnoga centra Nacionalna zajednica za punu neovisnost Angole (UNITA, União Nacional para a Independência Total de Angola), dok je Nacionalna fronta za oslobođenje Angole (FNLA, Frente Nacional de Libertação de Angola), nekad socijaldemokratska, sad demokršćanska stranka, gotovo iščezla s utjecajnijih mjesta domaće politike.
Angola je nekad bila značajan partner hrvatskih i jugoslavenskih poduzeća. Na primjer INA-Naftaplin (zajedno s novosadskim Naftagasom) imao je 7,5 posto odnosno 5,5 posto udjela u dvama naftnim poljima za priobalno bušenje, riječki Brodokomerc opskrbljivao je brodove u luci Luande, zagrebačka je Astra prodavala artikle ‘specijalne namjene’, a socijalistički splitski Konstruktor izgradio je i predsjednički rezidencijalni kompleks Futungo de Belas, na tridesetak kilometara jugozapadno od glavnoga grada Luande.
Te su ekonomske veze bile omogućene odličnim političkim odnosima: nesvrstana Jugoslavija od samoga je početka narodnooslobodilačke borbe podupirala MPLA, čak i odigrala ključnu ulogu u trenucima kad se borba za nacionalno oslobođenje već rasplamsala u građanski rat i borbu za vlast između tri pokreta, dopremom broda punoga oružja kojim je MPLA nekoliko dana uoči proglašenja neovisnosti uspio održati kontrolu u Luandi i vojno-politički poraziti protivnike.
Angola je sedamdesetih i osamdesetih godina izvozila kavu, proizvodila žitarice i riblje brašno, imala sektor ribarstva, proizvodila je šećer, banane, izvozila sisal. Danas uvozi 80 posto prehrambenih proizvoda, premda ima izvrsne prirodne prednosti – 70 posto površine te goleme zemlje pogodno je za poljoprivredu, a obrađuje se samo bijednih tri posto. A Republika je Angola površinom velika kao Velika Britanija, Francuska i Španjolska zajedno, dok u njoj živi samo oko 24 milijuna stanovnika.
Zašto je tome tako? Nakon proglašenja neovisnosti, zemlja je potonula u rat za obranu od vanjske agresije (Republika Južna Afrika) i građanski rat, sve dok zaraćene strane nisu, uz pomoć (i pritisak) međunarodnih posrednika, zaključile mir i održale nove parlamentarne izbore. Godine 1991., ugovorom zaključenim u Estorilu, UNITA je pristala na odustajanje od oružanoga otpora, strane su dogovorile prelazak na višestranački sistem i održavanje prvih izbora. Dobio ih je MPLA, premda je UNITA tvrdila da izbori nemaju potreban legitimitet.
Slabosti strateških političkih odluka i pogrešne ekonomske politike odvele su zemlju praktički u monokulturu: Angola danas živi uglavnom od koncesija za bušenje i izvoza nafte, djelomično i od izvoza dijamanata. Ovisnost o izvozu nafte, koja puni 80 posto proračuna, toliko je velika da i političari na vlasti već govore o ‘nizozemskoj bolesti’ (Nizozemska je naime sedamdesetih godina prošloga stoljeća također trpjela značajne posljedice zbog naftnih udara i pada cijena nafte). Prevedeno na angolske prilike, proračun za iduću godinu predviđa ‘politiku štednje’ i smanjenje javnih rashoda za 40 posto, a oni su već ionako u budžetu za 2015. godinu skresani za prethodnih 40 posto. Kumulativno gledano, proračun je dakle u samo dvije godine smanjen za tri četvrtine.
Na čemu se najviše štedi? Pa naravno, kao i drugdje, uglavnom na socijalnim politikama, zdravstvu, školstvu, kulturi, sredstvima za socijalno uključivanje, programima opismenjivanja, programima borbe protiv gladi itd. A u socijalnim pokazateljima Angola već doseže neslavne rekorde: samo 20 posto djece između 12 i 17 godina života ide u školu, samo 42 posto stanovništva ima pitku vodu. Premda je u posljednjih desetak godina upola smanjen broj osoba koje žive ispod praga siromaštva, on još uvijek iznosi visokih 26 posto. Još uvijek je više od četvrtine stanovništva posve nepismeno, usprkos bitnom smanjenju u odnosu na 1975. godinu, kad više od 85 posto Angolaca nije znalo čitati ni pisati. Socijalne su razlike goleme, bogatstvo je koncentrirano u rukama malobrojnih, a siromaštvo i glad u rukama mnogobrojnih…
Korupcija je također velika boljka angolskoga društva, uvučena u sve pore državnih institucija. Generali osnivaju poduzeća s ulozima od više desetaka milijuna dolara, na primjer za eksploataciju dijamanata, a novine tu vijest objavljuju na naslovnoj stranici – očito je riječ o društveno prihvatljivoj pojavi. Lijekovi, premda kupljeni (i plaćeni), ne stižu do korisnika javnoga zdravstvenoga sistema jer su negdje po putu preprodani itd. Najbogatija Angolka, prema ‘Forbesu’ istovremeno i najbogatija žena Afrike, upravo je Isabel dos Santos, najveći investitor u zemlji, vlasnica banke i telekomunikacijske kompanije u Portugalu, s udjelima u brojnim krupnim poduzećima, ‘teška’ oko tri milijarde dolara.
Njezin otac, Eduardo dos Santos, na najboljem je putu da obori rekord (kad više ne bude Mugabea u Zimbabveu), premda uredno ovjeren regularnim izborima: predsjednik je od 1979., ima tome dakle 36 godina. Državni je sistem predsjednički, predsjednik države istovremeno predsjeda i vladom. Vlada, kažu njegovi politički protivnici, čvrstom nedemokratskom rukom, koja ne preza ni od nezakonitih poteza za uklanjanje konkurencije.
No nešto veću pažnju međunarodne javnosti proteklih tjedana ta velika zemlja crne Afrike nije zaslužila svojom obljetnicom nezavisnosti, nego zatvaranjem 15 aktivista optuženih za zavjeru radi svrgavanja vlasti i predsjednika zemlje (tužilac kaže, i njegovom fizičkom eliminacijom). Najistaknutiji ulogu među njima ima rapper i aktivist Luaty Beirão, koji je pet tjedana štrajkao glađu, da ‘izbori oslobađanje političkih zatvorenika’.
Na jednom od letaka, na nedavnom prosvjedu, pisalo je ‘čemu služi nezavisnost?’ Zaista, dobro pitanje. I ne samo u Angoli.
