>

novosti logo

Kronika Kronika

Čojstvo i junaštvo taekwondoa

Karlovac je među pionirima plemenitog borilačkog sporta koji u Hrvatskoj slavi 50. godišnjicu: Tehnika i koordinacija pokreta može biti ubojita, ali kroz sve to stječeš kontrolu koja te potiče da ‘suparniku’ želiš pomoći, umjesto da mu naudiš, kaže bivši trener reprezentacije Jugoslavije Miroslav Brežan

Natjecanje u taekwondou ‘Croatia Karlovac Open’, održano krajem maja na jedanaest borilišta u karlovačkoj Školskoj sportskoj dvorani, okupilo je 900 sportaša iz 17 zemalja u svim natjecateljskim kategorijama - juniorskima i seniorskima, muškima i ženskima. Time je započelo obilježavanje 50. godišnjice te drevne korejske borilačke vještine u Hrvatskoj, koja se otad nezaustavljivo širila cijelom jugoistočnom Europom. Po riječima jednog od pionira tog sporta u nas i aktualnog predsjednika Taekwondo kluba Karlovac Miroslava Brežana, uslijedit će još cijeli niz sportskih susreta i manifestacija. Vrhunac obilježavanja jubileja bit će sljedeće godine, kada bi se na velikoj smotri u Karlovcu trebalo naći više od dvije hiljade taekwondo boraca sa svih strana svijeta, kojima bi dotad valjalo osigurati adekvatan i zasad nepostojeći smještaj u samom gradu.

Brežan nas je podsjetio da je sve započelo potkraj 1967. godine, kada su zagrebački sportaši u karlovačkom Hrvatskom domu održali karate-prezentaciju i time inicirali osnivanje sekcije takvog sporta i u tom gradu, koja je već godinu potom prerasla u taekwondo klub. Klub u Karlovcu bio je pravi rasadnik sportaša u danas već olimpijskoj disciplini, a njegovi su članovi poticali osnivanje sekcija i klubova ne samo u karlovačkoj okolici nego i diljem bivše državne zajednice.

Pored Brežana, u Karlovcu su finese taekwondo vještine usvajali braća Dane, Boško i Milorad Rupčić, Toni Nobilo, Slobodan Martinović Coco, Franjo Prot Pipo, Goran Šabić i mnogi drugi sportaši koji će na svjetskim prvenstvima kasnije osvajati prva mjesta i medalje. Sportaši iz Karlovca posebno se ponose svojom participacijom na Svjetskom taekwondo prvenstvu koje je 1976. godine održano u Oklahoma Cityju, gdje su se fotografirali i sa slavnim Chuckom Norrisom.

Nekadašnji taekwondo ‘prvoborci’ bili su uspješni i izvan sportskih terena, pa se tako većina njih može podičiti respektabilnim karijerama koje su ostvarili nakon stjecanja fakultetskih diploma. Uglavnom se i dalje bave svojom borilačkom vještinom, makar rekreativno - da održe formu i ostanu razgibani.

- Taekwondo je na Olimpijskim igrama prvi put demonstriran 1988. godine, u svojoj domovini Južnoj Koreji; kako su zemlje tzv. istočnog bloka bile bojkotirale te Igre, bio sam trener jedine reprezentacije iz neke socijalističke zemlje. Imali smo ondje dvojicu predstavnika: Željka Marinkovića i Dražena Perkovića, obojicu iz Karlovca. Inače, karlovački se klub, u koji je taekwondo program uveo trener Nikola Pečko, nakon Svjetskog prvenstva u Seoulu 1975. godine razdvojio na dva ogranka, od kojih je jedan provodio južnokorejski (WTF), a drugi sjevernokorejski (ITF) način pristupa toj vještini. Naime, taekwondo nije samo borba i natjecanje, to je način života u kojem pronalaziš sebe i izgrađuješ se kao čovjek. Tzv. forme daju ti lijepu tehniku i koordinaciju pokreta koja može biti i ubojita, ali kroz sve to stječeš kontrolu nad sobom koja te potiče da ‘suparniku’ želiš pomoći, umjesto da mu naudiš. To je uostalom filozofija taekwondoa i života uopće - tumači nam Brežan.

Braća Rupčić prisjećaju se 1968. godine, kada je trenerom i selektorom jugoslavenske taekwondo reprezentacije postao poznati korejski instruktor Park Sun Jae, koji je često navraćao u Karlovac. Pod njegovom paskom stasali su i brojni treneri, poput na primjer, Pečka, Božidara Podhraškoga i Dražena Mađarevića, a kasnije Brežana i Nobila (koji je napisao tri knjige o tom sportu). Dane, Mile i Boško nositelji su crnog pojasa i sva su trojica završila fakultete. Najveće sportske uspjehe ostvario je najmlađi od braće, Boško. Mile se pak može podičiti time da je 1972. godine bio jugoslavenski prvak u testu snage, a Dane se taekwondoom bavio uglavnom rekreativno, premda je i na taj način dosegnuo najviši stupanj vještine.

Da bi se nabrojala sva postignuća karlovačkih taekwondo boraca, potrebna bi bila cijela jedna opsežna monografija, a ona će možda i biti napisana, što radi aktualne obljetnice, a što radi sportske povijesti ovog grada na četiri rijeke.

- Bila su to sretna vremena mladosti, kad smo kroz taekwondo odrastali, stvarali nova poznanstva i prijateljstva. Baveći se tim sportom, upoznavali smo druge krajeve, običaje, kulture i tradicije. Sva naša mladenačka energija bila je usmjerena na pozitivne vrijednosti: taekwondo nam je dao sposobnost uvažavanja različitosti, spremnost na samoodricanje, visok stupanj upornosti i dosljednosti. Zato sam sretan i zahvalan što je bio važan dio moje mladosti i što su mentalni i etički standardi tog sporta postali trajnim vrijednostima moga života - kaže Mile Rupčić.

Boško je do 1980. godine bio standardni jugoslavenski reprezentativac i jedan od 15 najboljih domaćih boraca. I danas se rado prisjeća svojih sportskih kolega: Damira Tarnika, Dragana i Zorana Šipke, Miroslava Nikolića, Vlade Rakinića

- Naši pojedinačni i klupski uspjesi doveli su do velike popularizacije i širenja taekwondoa, čak i izvan Karlovca i Hrvatske - započinje on. Da je u pravu, potvrđuje i to što su taekwondo klubovi i sekcije još danas aktivni u mnogim mjestima i općinama Korduna, Banije, Like. ‘Novi klinci’ postižu sjajne rezultate, a među njima valja svakako spomenuti i mladog Đorđa Bunčića iz Krnjaka.

Kada su Rupčići započinjali svoje sportske karijere, uvjeti rada i treniranja bili su prilično nepovoljni, no s dobrim su se rezultatima i oni poboljšavali, pa ne treba čuditi što je karlovački taekwondo u samom sportskom vrhu i grada i države. Da je prave suradnje i podrške, moglo bi se i bolje.

- Posljednji sam se od braće započeo baviti taekwondoom, zarazili su me tim sportom, ali nisam mogao pratiti njihove domete. Nas više desetaka treniralo je bez tako visokih ciljeva i ambicija, no svi smo ipak bili jedna klapa: zajedno smo odrastali i živjeli, dajući bez ikakvih predrasuda svesrdnu i iskrenu podršku našim prvotimcima. Bila je to naša najveća vrijednost i drago mi je što sam bio djelićem pedesetogodišnje povijesti te vještine na ovim prostorima - zaključio je Dane Rupčić.

1/1