U Izvješću o netrpeljivosti i napadima na Katoličku crkvu i katoličke vjernike u Hrvatskoj u 2021. i 2022. godini, dokumentu koji je proizvela i objavila udruga U ime obitelji, navedena je sljedeća rečenica: "Iz ovoga primjera neosporno se može zaključiti da se u hrvatskom javnom prostoru još uvijek mogu prepoznati ne samo atavizmi komunističke totalitarne propagande nego i elementi boljševičko-staljinističkog medijskog terora kakav je u Jugoslaviji provođen neposredno nakon 1945." Ovako je u tom dokumentu opisan sadržaj jednog teksta na Indeksu, isključivo zato što je autor u njemu primijetio da sisački biskup Vlado Košić voli ratnog zločinca Darija Kordića, ali mrzi sajamske kobasice za vrijeme Božića.
Ovo svakako nalikuje na satiru, nešto što bi netko napisao oponašajući ozbiljne godišnje izvještaje o kršenju ljudskih prava, kao akt ismijavanja pripadnika nacionalne i vjerske većine u Hrvatskoj koji tvrde da su ugroženi oni, a ne razvikane manjinske skupine. Ali ne, ovo je posve ozbiljan dokument udruge pod ravnanjem Željke Markić, koji zauzima čak 158 stranica.
Što bi uopće bili napadi na Crkvu? "Napadi na katoličku kulturu i Katoličku Crkvu kao instituciju obuhvaćaju lažne i izmišljene vijesti i informacije prilikom kreiranja kojih se služi parcijalnim, neprovjerenim i pojedinačnim primjerima kao sredstvom napada na Crkvu u cjelini." Za one koji nisu shvatili jednu od polazišnih definicija dokumenta U ime obitelji, oni žele kazati da napadi na Katoličku crkvu obuhvaćaju sredstva napada na Crkvu.
Kako bi se taj fenomen mogao opisati u sociološkim okvirima? "Identično kao i kod totalitarne tehnike skejpgoutinga, pronalaženja krivca za neki društveni problem, ima za cilj pogrešno racionalizirati problem u konkretnoj osobi ili društvenoj skupini bilo zato da se određena društvena situacija iskoristi za uništavanje ugleda i smanjenja utjecaja sve do fizičkog uništavanja određene osobe ili skupine, bilo da se očekivanja javnosti da odgovorni riješe postojeće probleme – preusmjere na žrtvenog jarca, ili oboje."
Ovo nije napad na "vjerske slobode" i "diskriminaciju po vjerskoj osnovi" koju obiteljaši traže. Oni su u potrazi za utvarama, nepostojećim žrtvama nepostojećih hajki
Da, udruga U ime obitelji teorijski je obrazložila ovaj dokument tvrdnjom da kritičko, negativno ili zlonamjerno pisanje o Katoličkoj crkvi cilja "fizičkom uništavanju određene osobe ili skupine". Ne samo da to misle, nego su medijske kritike na račun molitelja krunice po hrvatskim trgovima usporedili s nacističkim antisemitizmom. "Židovi su promatrani kao lukavi zavjerenici i krivci za njemačke poraze; kao demonska bića kod kojih 'sposobnost racionalnog zaključivanja koegzistira s podljudskom moralnom izopačenošću'."
Paralelu s klečateljima pronašli su u tvrdnji da su i njima kritičari odbijali "pridati ljudske karakteristike te su ih svodili na razinu životinja" kroz izraze "debeli katolički mužjaci", zbog čega je, po mišljenju U ime obitelji, "nastupila i njihova demonizacija koja je nastojala prikazati podmuklost i lukavost tajnog plana 'puzajuće klerikalizacije'". U mozgovima izdavača ove publikacije epilog je takoreći isti kao i sa Židovima: "Sve do fizičkog uništavanja određene osobe ili skupine."
Nakon utvrđivanja teorijskog okvira, pogledajmo primjere iz prakse. Autori izvješća iz udruge U ime obitelji nazvali su medijsku kritiku nekog svećenika koji je usred pandemije širio antivakserske stavove na župnoj stranici "negiranjem prava na iznošenje stavova". Kritiziranje jednog biskupa zbog relativiziranja ustaškog pozdrava "Za dom spremni" opisali su kao "retoriku kojom su se velikosrpski osvajači koristili tijekom osvajačkog pohoda na Republiku Hrvatsku".
Novinski komentar o tome kako Crkva institucionalno štiti pedofile i kako je u prošlosti podržavala kolonijalne poduhvate te spaljivala heretike opisan je kao "implicitno pozivanje na društveno isključivanje, mržnju i nasilje" prema Katoličkoj crkvi. Zbog kritika na račun biskupa i njihovog stava o cijepljenju, za Hrvatsku udrugu bolničkih liječnika napisali su da ne skrivaju "svoje totalitarne nazore". Davanje većeg medijskog prostora liberalnijim teolozima i svećenicima u ovom je izvještaju opisano kao "namjerno oduzimanje pristupa javnosti mišljenju većine katoličkih teologa, fratara i svećenika", zbog čega je zaključeno da takva praksa "podsjeća na jednu od taktika totalitarnih režima".
U pokušaju da razotkriju "dezinformacije", "laži" i "manipulacije" totalitarno-nacističko-komunističkog tipa protiv Katoličke crkve, autori izvješća sami su obilato prionuli navedenim metodama. Citiraju tako i jedan tekst potpisanog novinara i kažu da sam plasirao netočne informacije u javnost "na temelju osobne netrpeljivosti i predrasuda prema Katoličkoj Crkvi". Problem s cijelom pričom leži u činjenici da nigdje u tekstu nisam napisao ništa od onoga što tvrdi U ime obitelji. Objavili su notornu laž, na temelju te laži optužili su me za dezinformiranje i tako podebljali dosje o "napadima na Katoličku Crkvu". Udruga Željke Markić na isti način laže i u analizi drugih tekstova koje sam potpisao.
Neistine su, u različitim oblicima, zapravo značajno rasprostranjene u ovom dokumentu. Medijskim linčem su okarakterizirali kritiku svećenika u Salima koji je povodom akcije "Bljesak" na zgradi župe izvjesio zastavu HOS-a s ustaškom krilaticom ZDS. Obiteljaši su potom napisali da je zastavu HOS-a "dopušteno rabiti u RH u svrhu komemoriranja" pripadnika te postrojbe i dodali da su mediji to prešutjeli "te tako manipulirali javnošću u cilju diskreditacije katoličkog svećenika". Jedinu manipulaciju ovdje su izveli autori izvještaja: nije istina da je na zgradi bilo koje župe dopušteno rabiti ustaški pozdrav čak i kad je u grbu HOS-a. To su lako mogli utvrditi da su pročitali Vladin dokument na koji su se sami pogrešno referirali u fusnotama.
U analizi drugog teksta optužili su jedan portal da je kritikom Grada Šibenika koji je dodijelio priznanja crkvenim službenicima i institucijama zapravo implicirao da Crkva ne bi smjela dobivati nikakva priznanja za svoje društvene zasluge, te da je time članak "ne samo uvredljiv, neargumentiran i diskriminatoran, nego je u svojoj srži opresivan i totalitaran budući da i ne skriva želju da Crkvi omogući bilo kakvo pravo javnosti". Nigdje se, međutim, u spornom tekstu ne eksplicira ni implicira ono što piše U ime obitelji. Na toj laži nastaje optužba za totalitarni refleks medija i diskriminaciju vjernika, kao ogledni primjer "metodologije" cijele studije.
Pod metodologijom ovdje se misli na razbacivanje domaćim i međunarodnim odredbama i konvencijama o slobodi prakticiranja vjere, sve s konkretnim člancima i stavcima važećih zakona. I tragikomičnim zaključcima. Autori, naime, ne znaju što je govor mržnje ili poticanje na nasilje i mržnju u praksi, što je diskriminacija, a što netolerancija. Miješaju medijsku kritiku vjerskih institucija s udarom na vjerske slobode. Slobodu uređivanja medija brkaju s totalitarnom kontrolom javnog mnijenja. Katoličku crkvu, jednu od najutjecajnijih institucija u državi, koja godišnje dobiva stotine milijuna iz proračuna, nastoji se posve ozbiljno retorički smjestiti u doba prije pokrštavanja Rimljana, a njene vjernike prikazati kao objed za lavove.
Osim što analitičari udruge U ime obitelji ne znaju pisati, oni ne umiju ni čitati. Da im pritom logika nije porobljena vjerskim fanatizmom, mogli su iz samo jednog mog analiziranog teksta naći obilje vjerodostojnih primjera prave vjerske netrpeljivosti. U njemu je jedan protagonist nazvao učiteljicu u hrvatskoj školi "opančarkom ortodoksnom". Drugi je izrazio mišljenje da je SPC "četnička mafijaška organizacija povezana s pedofilijom" koju bi diplomatskim putem trebalo "riješiti", odnosno izgnati iz Hrvatske i povezao njeno postojanje s budućim napadima na Hrvatsku. Mogli su obiteljaši pronaći slične primjere u drugim tekstovima koje su naveli. Kao "hajku" protiv katoličkog klera definirali su kritičke napise o svećeniku koji je na misi što ju je prenosio HRT upozoravao na opasnost "bradatih sveštenika", odnosno pravoslavnih svećenika.
Samo, ovo nije napad na "vjerske slobode" i "diskriminaciju po vjerskoj osnovi" koju obiteljaši traže. Oni su u potrazi za utvarama, nepostojećim žrtvama nepostojećih hajki. Budući da mučenici nisu stvarni, autori su, kao što smo vidjeli, usput sami iskonstruirali njihove lomače. Uz obavezni ironijski obrat: žrtvama su proglasili i svećenike koji su kritizirani zbog različitih ispada protiv manjina, pa tako i onih vjerskoga tipa.
