Spustila se ovih dana zavjesa nad dva respektabilna međunarodna teatarska okupljališta koja svake jeseni prostruje kroz Zagreb, odnosno Beograd. Njihova zajednička karakteristika – posebno ove godine – jest što su organizirani s toliko malo novca da je Bitef trajao duplo kraće nego inače, a Festival svjetskoga kazališta ponudio svega četiri predstave. Bitef je uvijek bio raskošan, drzak i slobodouman, a zagrebačka svjetska teatarska manifestacija kontinuirano je pokušavala biti aristokratski nadmena i estetski superiorna, u atmosferi velikih predstava majstora teatra i nekadašnjega ozbiljnog značenja koje je kultura ipak imala.
Današnja kriza zasigurno je potamnila sjaj tih festivala, a značenje kulture, barem na ovim meridijanima, u novije vrijeme postalo je – sporedno pitanje. Ironično, ali ovogodišnji sirotinjski Bitef bio je nekako bliži sebi i svom avangardizmu nego čitav niz prijašnjih godina, kad se pravio važan glamuroznim predstavama bez pokrića, dok je Festival svjetskoga kazališta bio obavijen uobičajenom tišinom artističke ekskluzivnosti i distancirane otmjenosti.
Na Bitefu prvi put nije bilo njegova legendarnog osnivača, rafiniranog poznavatelja teatra Jovana Ćirilova, koji je preminuo u studenome prošle godine: njegovim odlaskom zasigurno je zatvorena jedna od važnih stranica modernoga evropskog teatra, posebno u Beogradu. Otvorila ga je predstava primjerena za skup novih teatarskih tendencija – ‘Murmel Murmel’ berlinskog teatra Volksbühne, o kojoj smo prije dvije godine na stranicama ‘Novosti’ pisali kao o ‘histeričnom Muppet showu, koji govori o svijetu neprestane logoreje i ispraznoga govora’. Predstava koja je publiku podigla na noge bila je slovenska ‘Ilijada’ u režiji Jerneja Lorencija, rafinirana rugalica o modernim ratovima, mržnji, balkanskim guslama, lelekanju i pijanstvu krvi. Nakon predstave dogodilo se ono što se često (ponekad i pretjerano) zbiva pri susretu domaćih gledatelja i kazališta koja se ne mogu vidjeti baš svaki dan: publika se nemoćno hvatala za glavu, uzdisala i kršila ruke, razoružana umijećem slovenskih glumaca i redateljskim briljantnim ekvilibriranjem starogrčkog teksta u kombinaciji s vrlo današnjim leptir-mašnama, šampanjcem i koncertnim sviranjem. Istina je da smo s vremena na vrijeme pomalo ljubomorni na suvremeno slovensko kazalište zato što je u stanju s toliko scenske uzbudljivost raspravljati o najtežim društvenim i političkim pitanjima današnjice, a pritom egzistirati u mirnoj i pomalo uspavanoj zemlji, koja s pristojne udaljenosti gleda kaos suvremenog svijeta.
Po intonaciji potpuno suprotna bila je predstava Hrvatskoga narodnog kazališta iz Zagreba ‘Mi smo kraljevi a ne ljudi’ u režiji Matije Ferlina, koja je koristila dječje razgovore da bi pokazala kako naoko infantilni svijet djece neprestano šalje važne poruke odraslima, koji ih često bagatelno ignoriraju. Predstava je napravljena kao klupko isprepletenih monologa ili tipično dječjih iskaza, koje prate začudni pokreti i međuigra izvođača, dajući im ton neobaveznog ludizma. Iz takvog ‘čuđenja u svijetu’ nastala je svojevrsna koreografska bajka, s porukom da je svijet zamišljen da bude ljepše mjesto nego što realno jest, nakon čega smo se barem dva sata osjećali nešto boljim ljudima nego što o sebi inače mislimo.
Na Bitefu prvi put nije bilo njegova legendarnog osnivača, rafiniranog poznavatelja teatra Jovana Ćirilova, koji je preminuo u studenome prošle godine: njegovim odlaskom zasigurno je zatvorena jedna od važnih stranica modernoga evropskog teatra
Na drugoj strani, zagrebački Festival svjetskoga kazališta otvorila je berlinska predstava ‘Pluća’ u režiji renomirane Katie Mitchell. Kroz dijalog ljubavnog para koji se vozeći bicikle relaksira u teretani, predstava govori o ‘velikim’ problemima kojima razbijamo glavu, dosađujemo drugima i trošimo svoju mladost. A onda, odjednom, ono što nam je zaista vrijedno – naša djeca – u trenu odrastu, napuste nas i ostajemo sami, kao da ničega nije bilo. ‘Pluća’ su pametna analiza o preokupacijama, banalnostima i zabludama modernog svijeta, a predstavi možda nedostaje malo prkosa i nerazumne nade. Uslijedio je teški metafizički ep ‘Go down, Moses’ već kultnog Romea Castelluccija, koji se preko Mojsijeva života i sudbine bavi pitanjima koja nas oduvijek potresaju. Što je zlatno tele a što istina, kamo bježimo i odakle smo izgnani, pitanja su koje postavlja Castellucci i kojima se, kroz epske slike i gusto nadrealno tkanje predstave, pokušavaju približiti gledatelji. Vidjeli smo i belgijski ‘Višnjik’ i estonsku predstavu ‘Moja žena se naljutila’; prva na pomirljiv način tematizira propast srednje intelektualne klase, s uvjerenjem da u životu bez novca još ima radosti i zadovoljstva, a druga na šašav način govori o šašavoj porodici, što bi odgovaralo slici (veseloga) kaosa u kojem svijet danas jest.
Zanimanje publike u središnjem dijelu Bitefa koncentriralo se na predstavu Olivera Frljića ‘Kompleks Ristić’, koja govori o Ljubiši Ristiću, kultnome kazališnom redatelju iz sredine 1980-ih koji se 1990-ih prometnuo u simpatizera i političkog pomoćnika Slobodana Miloševića. Očekivala se svojevrsna Frljićeva politička petarda, no ‘Kompleks Ristić’ puno je više fantazmagorični performans na temu politike u vrijeme raspada Jugoslavije nego tvrda scenska analiza jednog čovjeka i njegove odgovornosti u vremenu zla. Na Bitefu smo gledali i ‘Smrt Ivana Iljiča’, novosadsku predstavu u režiji Tomija Janežiča koja je bila svojevrsno avangardističko javno čitanje istoimene pripovijetke Lava Nikolajeviča Tolstoja, te predstavu ‘Ibsenov neprijatelj naroda kao Brechtov poučni komad’ u režiji Zlatka Pakovića. I ta je predstava (dva dana kasnije izvedena i na zagrebačkom Ganz novom festivalu) mirisala na slavne Bitefove dane, miješajući ironiju s pričom i politički pamflet s literaturom te zahtjevom za društveno odgovornim kazalištem, koje se bori protiv malograđanskoga salonskog teatra.
Nakraju, može se reći da su i beogradski i zagrebački kazališni festival ipak kakvi-takvi čuvari vatre teatarske uzbudljivosti u bližem okruženju. Nadajmo se, u današnjoj atmosferi posvemašnjeg ‘zaborava umjetnosti’, da će ta vatra gorjeti i sljedeće godine barem istim sjajem.
