Proljeće je, poljoprivredni radovi su u tijeku, sve cvjeta. Cvijetu Biščević ne može se više uhvatiti na ulicama metropole, pa se u kasnu nedjeljnu večer dozivamo mobitelima. U Zagrebu pada kiša, a kod nje u Trogiru je večer bez oborina, što je dobro jer je sutradan čeka rad u vinogradu. Biščević je permakulturna dizajnerica i edukatorica koja od 2012. godine istražuje praktična rješenja za unapređenje prehrambenog sustava kroz primjenu načela regenerativne poljoprivrede. Sudjelovala je u pokretanju više inicijativa za urbano vrtlarstvo, a posebnu strast gaji prema kompostiranju i mikroorganizmima. Koautorica je priručnika "Briga o tlu" (ZMAG, 2015.), a svoj entuzijazam za regeneraciju zemlje s malim i velikim Z preko telefona je lako prenijela i na nas koje od vinograda još imamo samo džemper.
Hvatamo vas u gužvi, poljoprivredni radovi su u punom jeku. Kako izgleda rad na farmi ovih dana? Bez romantizacije, jako nas zanima baš taj radni dio?
Kolega Igor Zlojtro i ja surađujemo na projektu uspostave regenerativne farme u selu Prisjeka blizu Vojnića. Tek smo počeli, nema joj niti godinu dana. Primarni su nam proizvod med i gljive. Volimo ekstenzivne procese koji nisu intenzivni i eksploatirajući. Gljive uzgajamo na oblicama, inokulirali smo lani te oblice i čekali, a nedavno su izrasle prve gljive. Gljive rastu četiri do šest godina u jednoj oblici, koja se na kraju može koristiti za kompostiranje i ogrjev. Sad smo u fazi testiranja procesa proizvodnje i plasmana. Što se meda tiče, pčele su dobri pročišćivači, a to nam je važno i za voćnjak. Lijep je proces raditi s pčelama, zna biti naporno, ali nije to intenzivan, svakodnevan rad. Krenuli smo s medom i gljivama jer je takav tip proizvodnje lakše uspostaviti, a paralelno možemo dalje ulagati u razvoj farme i postepeno se širiti na uzgoj voća i povrća koje traži veću prisutnost i financije. Fokus će nam dalje biti na direktnoj vezi s potrošačima i direktnom plasmanu proizvoda, poput nečega što radi udruga Vestigium u Zagrebu.
Dok se farma uspostavlja, radite i savjetovanja za druge poljoprivrednike?
Da, pokušavamo raditi savjetovanja i dizajniranja poljoprivrednih sustava drugim ljudima. Zato sam trenutno u Trogiru. Radili smo savjetovanje za poboljšanje kvalitete tla u jednom vinogradu u kojem je količina organske tvari u tlu drastično pala. Izrađivali smo protokole kako da se poboljša kvaliteta tla i spriječi erozija, a trenutno radimo na pilot projektu diverzifikacije proizvodnje u vinogradu. Obično nam se javljaju ljudi koji žele poticati raznolikost i proizvodnju hrane na drugačiji način, koji nije monokulturni. Općenito u poljoprivredi kod nas još nije mejnstrim da se razmišlja o ostavljanju dijela poljoprivredne površine za bioraznolikost, i dalje se ide na potpunu eksploataciju svakog metra kvadratnog za profit.
(Foto: Duška Boban)
Kompostiranje je bilo emancipirajući čin
Uzgajanje gljiva se čini kao logičan nastavak vaše fascinacije mikroorganizmima i mikrobiologijom. Kad se i kako počela razvijati ta fascinacija?
Prije jedanaest godina počela sam kompostirati na balkonu, tada nije bilo sustava prikupljanja biootpada u Zagrebu. Popratila sam neke preporuke za dobro kompostiranje i iznenadila se koliko jednostavno i lako na svom balkonu mogu stvarati zemlju iz otpada. Naizgled malena stvar, ali bio je to emancipirajući čin. Odvelo me dalje u vode edukacije, počela sam voditi radionice kompostiranja. Dublje proučavati što se kemijski i biološki događa kod miješanja zelenog i smeđeg otpada, kako se pretvara u zemlju. Mikroorganizmi su početak evolucije, život na Zemlji je nastao od bakterija i gljiva čijim su razvojem stvoreni uvjeti za razvoj svih ostalih oblika života. Osamdeset posto biljaka na svijetu, pa tako i one koje danas kultiviramo za hranu, evoluiralo je u simbiozi s gljivama. Mikorizne gljive tvore podzemne mreže koje mogu biti kilometrima dugačke, ponašaju se kao podzemni internet, dijele nutrijente biljkama da bi došle do ugljika koje im biljke daju putem svog korijena. Kemijskim signalima prenose informacije o bolestima i štetnicima, upozoravaju biljke i stabla da na vrijeme pokrenu svoje imunološke sustave i pripreme se za napad. Ukratko, tema tla i proizvodnje hrane me baš obuzela pa sam brzo dala otkaz u struci, i od tada se bavim ovim poslom.
Gubitak humusa u tlu u Hrvatskoj je značajan – od povijesnih četiri do šest posto danas je spao na jedan do dva posto, što je naročito osjetan gubitak u nekad plodnoj Slavoniji i Baranji
Koautorica ste priručnika "Briga o tlu". Čini se da jako malo o njoj znamo, a kamoli da ljubimo zemlju po kojoj hodamo. Zašto je tlo važno?
Ni ja u početku nisam imala pojma o tlu, završila sam arhitekturu. Sva filozofija života sadržana je u procesu nastanka tla, koje razgrađuje mrtvu organsku tvar i stvara plodnost iz koje nastaje život. To je ono što se provlači kroz filozofiju i religije od pamtivijeka – iz tla si došao, u tlo ćeš se vratiti. Tlo je doslovno medij života za ljude. Devedeset i pet posto hrane koju jedemo dolazi iz tla, ostalih pet posto je iz akvatičkih sustava. Stanje tla najdirektnije je povezano s kvalitetom hrane, ljudskim zdravljem i općim zdravljem ekosustava.
Kako na stanje tla utječe današnja industrijska proizvodnja hrane?
Dominantni načini proizvodnje hrane ozbiljno narušavaju kvalitetu tla, velik dio emisija stakleničkih plinova proizlazi iz toga. Suvremene poljoprivredne prakse ugrožavaju biološku ravnotežu tla, ne uzimaju u obzir mikroorganizme koji direktno utječu na plodnost. Kad oremo tlo, uništavamo te zajednice, ne vraćamo dovoljno hranjiva natrag i ne podržavamo korisne odnose između biljaka i zajednica mikroorganizama. U zadnjih 50 godina globalno smo izgubili od 50 do 70 posto organske tvari u tlu, zato moramo kupovati umjetna gnojiva i prihranjivati tlo na taj način. Gubitak humusa u tlu u Hrvatskoj je također značajan – od povijesnih četiri do šest posto danas je spao na jedan do dva posto, što je naročito osjetan gubitak u nekad plodnoj Slavoniji i Baranji. Preko 80 posto hrane koju jedemo je procesuirana hrana, na neki način obrađena. Kod nas je još donekle OK jer svi imaju neku babu, tetu, prijatelja na selu i još imamo prave tržnice u gradovima. Ali ako nam je tlo toliko siromašno, a ono je primarna hrana biljkama, onda je jasno da su minerali i vitamini iz povrća i voća značajno smanjeni, pa ih tijelu moramo nadomještati suplementima. Tlo je važno i zbog pohrane atmosferskog ugljika, kroz prirodni ciklus kruženja hranjiva veća količina atmosferskog ugljika pohranjuje se u tlo. Uz oceane i biomasu (šume) ono nam je treće najvažnije skladište za pohranu ugljika.
(Foto: Duška Boban)
Društveni vrtovi kao mjesto susreta
Studirali ste arhitekturu, a neko vrijeme i radili u struci. Gledajući natrag na ta iskustva, kakvo je stanje u bivšoj vam struci?
Kratko sam se bavila urbanizmom i prostornim planiranjem, par godina nakon završetka fakulteta. Razočarala sam se stanjem na terenu, iako su me vukle te teme i htjela sam se baviti urbanizmom. Svidio mi se taj interdisciplinarni pristup planiranju, sa širokim pogledom na različite aspekte života, a u današnjim urbanističkim praksama primjenjuje se posve suprotno. Stvar je svedena na kupoprodaju prostora, urbanističkog dugoročnog planiranja uopće nema. Nisam se mogla pomiriti s time da idućih 20 godina radim s tom količinom nezadovoljstva, da imenom i prezimenom stojim iza planova koje ne podržavam.
Bili ste dio tima Parkticipacije, inicijative koja je zagovarala uspostavu mreže društvenih vrtova u Zagrebu, ali i drugim gradovima, primjerice Puli. Što se tijekom ovih desetak godina uspjelo postići, a što je ostalo visjeti u zraku?
Godine 2012. otvoren je prvi društveni vrt u Varaždinu, 2013. u Zagrebu, a kasnije u gradovima diljem Hrvatske. Nakon dvadesetak pokrenutih vrtova izgubila sam pojam o brojkama, prestala brojati. Svakako ih je dosta diljem zemlje, ali još uvijek ih nema u nekim gradovima, primjerice u Splitu. Puno smo toga postigli, ali nije sve tako sjajno kako se možda čini na prvu. Kao odgovor na dio potreba, i ekoloških i psiholoških, urbani vrtovi su platforma koja može poslužiti za dobrobit pojedinca i društva. Osim proizvodnje hrane, važna je socijalizacijska komponenta, to da vrt bude mjesto susreta različitih ljudi. Dosta tih vrtova, poput onih u Zagrebu, na kraju nisu ispali toliko društveni, nema tog momenata gdje zajednica dijeli odgovornost. U Rijeci i Puli veći je bio angažman gradske vlasti u tome da se gradi zajedništvo, a ne da svatko sam sadi na svojoj parceli bez da ga zanima što radi susjed do njega. Važno je reći i da postojanjem urbanih vrtova nije nužno poboljšana zelena infrastruktura u gradovima. Na mnogim prostorima je uništena "zapuštena" bioraznolikost u ime malih monokulturnih vrtova. Gradske vlasti često na tim parcelama ne dopuštaju sadnju trajnih kultura, stabala i grmlja, i ljudi uglavnom uzgajaju hranu na klasičan način: prekopavaju tlo, ostavljaju ga golim i u lošijem stanju nego što je prije bilo.
Sve je više i administracije i birokratizacije u poljoprivredi, čak i za jako male proizvođače, pa ne čudi da se za te pothvate sada često odlučuju samo visokoobrazovani mladi ljudi
Koliko su klimatski izazovi ozbiljno shvaćeni u gradskim politikama, uzmimo na primjeru politika Grada Zagreba?
Rijetki su primjeri da gradska uprava samoinicijativno kreće u ekološka promišljanja i implementaciju boljih politika, pa je tako i u Zagrebu. Općenito se to dogodi samo kad se radi o pritiscima koji dolaze zbog promjena EU regulativa ili eventualno aktivističkim zagovaranjem. Tek zadnjih godina vidimo pomake koji nisu samo deklarativni, ali to je uglavnom zbog zakonske regulative iz Europske unije, što nije dovoljno. Ni pandemija nije doprinijela dugoročnim implementacijama zelenih politika, iako se nakratko činilo da drugačije doživljavamo javni prostor i svrhu javnog prostora. Čim nestane panika, sve pada u zaborav. Kad se i priča o rješenjima, gradske vlasti se često oslanjaju na čisto tehnička rješenja, ne bave se suštinskim adresiranjem potreba sadašnjih i budućih generacija.
Imate li neki primjer bolje prakse, grad u kojem se kreće u iole progresivnijem smjeru?
Pada mi na pamet primjer iz Seattlea gdje je prije desetak godina pokrenut proces facilitiranja izrade plana za uspostavu jestivog parka. I to se dogodilo na inicijativu građana, ali gradska uprava je to prepoznala i pomogla u realizaciji. Na goloj livadi uspostavili su veliki jestivi park, u kojem ljudi mogu besplatno brati voće i orašaste plodove, a čitava se zajednica o tom prostoru brine. Tri su se godine dogovarali, nije se u realizaciju krenulo najednom. Park se postepeno razvijao kroz radne akcije, a ljudi su među sobom pomalo razvijali povjerenje i upoznavali se. Raslo je polako, kao što polako rastu i stabla. I dalje se u parku i bere i sadi, i održavaju se razne društvene aktivnosti. Zaživio je u punom smislu te riječi.
Cvijeta Biščević (Foto: Duška Boban)
Dobrobiti boravka u zelenilu
Sve je više znanstvenih istraživanja koja ukazuju na štetne razine stresa koje suvremeni urbani život intenzivno proizvodi, od visokih životnih troškova do manjka vremena i prostora za opuštanje i odmor. Na kojim se sve razinama taj stres stvara?
Prostor u kojem boravimo imamo utjecaj na opće stanje organizma, naše emocije, naše zdravlje. Količina kontakta s prirodom pri tome je užasno bitan aspekt, jer čak i kratak boravak u zelenilu smanjuje kognitivni umor i razine kortizola, hormona stresa. Utoliko su važni zeleni i opuštajući prostori u gradu, parkovi na putu do škole i posla. Suvremeni život je općenito užurban i paničan, organiziran oko čistog preživljavanja za mnoge i maksimizacije profita za manjinu. Uključuje puno veću količina stresa nego što smo evolucijski navikli. Novija istraživanja ukazuju na velik porast autoimunih i kardiovaskularnih bolesti, a jedan od uzroka je i količina stresa povezana s okolišem i općim stilom života. Uzmimo za primjer sve prisutniji toplinski stres, koji pogađa zdravlje ljudi. A tome se barem u gradovima može brzo doskočiti, sadnjom stabala, stvaranjem umjetnih močvara, itd. Svi osjetimo koliko je ugodnije ljeti sjediti u hladu. Stabla pridonose ublažavanju sunčevog zračenja, ali i ispuštanju vodene pare koja na sebe preuzima toplinu i odlazi u gornje slojeve atmosfere, što pomaže stvaranju kiše, onih lijepih ljetnih pljuskova koji su sve rjeđi. Stabla se mogu saditi i uz južne fasade zgrada, čime bi se smanjila potrošnja energenata ljeti, ne bismo morali stalno i svugdje koristiti klime.
Zajedništvo mi ulijeva nadu, jer samo tako nešto možemo postići. Pritom sam naučila nadići vlastiti interes, što suradnja s drugim ljudima zahtijeva. Pustiti tu i tamo neki svoj svjetonazor, ali zadržati svijet
Onda i ne bi bilo potrebno iznalaziti posebna rješenja za tzv. odlaske u prirodu, kratkotrajne i povremene izlete koji uzimaju vremena i financija?
Neprestano pričamo o prirodi u stilu "idem u prirodu", kao da nismo dio prirode. I grad je dio prirode, ekosustav za ljude koji je umjetno stvoren. Ali to ne znači da ne može uključivati sve oblike života, ako ne podrazumijeva samo potrebe čovjeka, nego svih živih bića, od mikroorganizama do stabala, a što je u konačnici i najbolje za čovjeka. Zadnjih nekoliko stoljeća gradovi su planirani kao prostor kojim se psihološki odmicalo od sela i intenziviralo druge oblike rada – otud i fokus u urbanom planiranju na npr. ukrasne vrtove. Kultivirao se negativan pogled na rad na zemlji kao bijeg od teške muke kojom se na poljima dolazilo do kruha. Ali činjenica je da smo se uz prirodu razvijali, iz nje stasali kao ljudska bića, i od toga ne samo da ne možemo pobjeći, nego su takvi pokušaji za nas dugoročno pogubni.
Uz razvijanje farme, čime biste se još htjeli baviti, imate li kakvu želju koja čeka da proklija?
Voljela bih se ozbiljno baviti proizvodnjom komposta, ali regulativa je kod nas oko toga dosta neodređena i oprečna, kompostana traži ozbiljan tip financijskog ulaganja. Sve više ljudi traži dobro i kvalitetno gnojivo, ali trebaju vam velika ulaganja u tehnologiju prerade, analize za ekološku poljoprivredu, nabavu materijala i prijevoz. Manji OPG-ovi kod nas još rade humus uz pomoć gujavica i preradom životinjskog gnoja, ali takva proizvodnja ne zadovoljava potrebe. Oko Zagreba je ima više, ali u Dalmaciji i Istri je sve teže doći do kvalitetnog gnojiva. Na to je utjecao pad broja domaćih životinja zadnjih desetljeća, globalni tržišni pritisci, a na obali je važan faktor intenzivan razvoj turizma i paralelno opadanje bavljenja poljoprivredom. Sve je više i administracije i birokratizacije u poljoprivredi, čak i za jako male proizvođače, pa ne čudi da se za te pothvate sada često odlučuju samo visokoobrazovani mladi ljudi. Dio njih ima prednost koju imam i ja, a to je da dio svog posla mogu obavljati od doma, na laptopu, pa se zato mogu vraćati u sela i pokušavati baviti poljoprivredom. Ne ovise o postojećim radnim mjestima u tim zajednicama. Pritom govorimo o malom broju ljudi, nije to nikakav opći trend i neće rezultirati revolucijom u poljoprivredi.
Ljude pri kraju razgovora uvijek pitamo o nadi. Gdje se i kako u vas sije nada?
Nadu mi daje ljudska mašta jer prvo moramo pokušavati zamisliti nešto novo da bismo to mogli ostvariti. Moći se kretati prema nečemu boljem, drugačijem, čak i kad nam nije jasno kako to točno treba izgledati. Gdje će i kako sve završiti, možda nije bitno, nije presudno. Bitno je da smo aktivni, da svemu unatoč radimo na boljem. A kad voda dođe do grla ljudi nekako uvijek pokažu svoju kreativnost i osmisle rješenja. I zajedništvo mi ulijeva nadu, jer samo tako nešto možemo postići. Pritom sam naučila nadići vlastiti interes, što suradnja s drugim ljudima zahtijeva. Pustiti tu i tamo neki svoj svjetonazor, ali zadržati svijet.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
