S nekadašnjim novinarom a danas književnikom Damirom Karakašem razgovaramo u povodu njegova novog romana ‘Blue Moon’, koji je u Hrvatskoj objavio Sandorf, a u Srbiji izdavačka kuća Lom.

Kakav je Zagreb bio potkraj 1980-ih i početkom rata: zanimljiv ili dosadan, siv ili tmuran…?

Ako si u to vrijeme prislonio uho na tračnice, mogao si čuti tutanj nadolazeće katastrofe. Bude se aveti prošlosti, u noćnim eksplozijama Srbima se ruše trgovine i kafići, na tramvajskim se okretištima odlično prodaje ‘čisti hrvatski zrak’, u udarnom TV-terminu ugledni Tuđmanov političar objašnjava da Srbi imaju šiljatu glavu pa i manje mozga od Hrvata, zbog čega nadrlja i jedan rockabilly u mom romanu, jer ima šiljatu kokoticu…

Nema violine od korita

Opravdavate li se na neki način ovim romanom za takva vremena, s obzirom na to da Džimi, jedan od likova, mijenja svoje ime Miloš Momčilović u Viktor Oliviera?

Odmah da kažem, ovo nije autobiografski roman nego fikcija s elementima autobiografskoga, u kojoj sam iz malo drugačijeg rakursa želio pokazati tu predratnu tjeskobu, kad se puno toga sudaralo i kad je bilo teško zamisliti budućnost. Prvi dio romana objavio sam prije pet godina u ‘Quorumu’, a višegodišnji zamah dao mi je i kazališni redatelj Boris Liješević iz Beograda, koji po tom tekstu želi raditi predstavu.

Inače, Miloš Momčilović, zvani Džimi, najbolji je prijatelj glavnog lika koji obožava Elvisa Presleyja i uopće mu nije jasno što se oko njega događa: u jednom trenutku njegov otac, među radnicima omiljen direktor zagrebačke firme, ne može više dolaziti na posao samo zato što je Srbin. No to je samo početak strašnih stvari koje će uslijediti. Puno ljudi moj roman potrese i zadovoljan sam što je tako, nisam želio pisati roman koji će zabavljati zagrebačke šminkere. S druge strane, rat još nije bio ni počeo, a na cesti kod Žute Lokve iz zasjede su ubijena četvorica policajaca iz Brinja koje sam osobno poznavao. Počinju i napadi iz srpskih sela na moj kraj. Otočac je grad koji je među prvima napadnut, stotine granata padalo je svakoga dana, zazivala se velika Srbija i pjevale četničke pjesme, pa sam se vratio braniti svoje roditelje i svoju kuću. Oružja nema, branimo se uglavnom lovačkim puškama, a neki imaju sjekire i vile, kao u kakvoj seljačkoj buni. Ali kad braniš svoju kuću, sjekira je jača od tenka.

Na ratištu ste zamišljali drugačiju državu?

Bez obzira na to kako sam je zamišljao, treba biti realan, a realnost je to da se iz korita ne može napraviti violina. K tomu, ljude u Hrvatskoj treba pod hitno liječiti od epidemije nacionalizma, a ta se bolest prenosi i izvan naših granica. Tako sam bio u češkom Brnu, gdje mi je izašla knjiga, pa mi kažu da neki Čeh dolazi na predavanja na Odjelu kroatistike u ustaškoj uniformi, a jedan drugi, na Odjel srbistike, u četničkoj, kako bi i time pokazali neizmjernu ljubav prema Hrvatskoj i Srbiji. Trebalo mi je dosta dugo da se izliječim od nacionalizma, ali bolje ikad nego nikad. Tu mi je svakako pomoglo višegodišnje življenje u Parizu. Nacionalizam, desničarenje, fašizam… to su ozbiljne bolesti, a zadatak svakog poštenog čovjeka je da se bori protiv tog zla, te dogmatske afirmacije koja ukida sve nijanse i razlike. Da rezimiram, gospođa Hrvatska hitno treba psihijatra.

Lika bez Srba nije Lika

Što fali ovoj državi, nisu li i ostale iste? Hrvatska je sada nezavisna, Srba nema, Bosna je mirna – što je tu loše?

Hrvatska nije nezavisna, jer kad sve rasprodaš, kad si dužan koliko si dužan, ne možeš biti nezavisan, a ni Bosna nije mirna, to je bure baruta. Jedino su Srbi istjerani iz Hrvatske, a volio bih da se vrate, jer Lika bez Srba nije Lika. To sam rekao i u ‘Nedjeljom u 2’, pa sam kod većine zemljaka odmah prekrižen. Danas srećem te svoje suborce, pa me pitaju što mi je, misle da sam prolupao. Kažu, djed ti je bio ustaša, Hrvat si, bio si dragovoljac, a podržavaš pedere i Srbe, nemaš na to pravo. Brine ih koji mi se to kvar dogodio u glavi, kažu kako sam mogao danas po Lici, Hrvatskoj i dijaspori prodavati na hiljade svojih knjiga, samo da sam bio pametan i napisao knjigu o junaštvu komandanta Crne legije Jure Francetića, koji je iz susjednog sela Prozora. Ne sumnjam da ta knjiga godinama ne bi silazila s ljestvice čitanosti, ali prije bih se ubio nego podržavao zločince.

Opisujete nesređen odnos s ocem, mržnju prema njemu. U čemu je bio problem, što to on nije razumio?

Oduvijek sam nervirao svoga oca, kao što je on nervirao moga djeda, ali to je trajna paradigma u tim brdsko-planinskim krajevima: moraš imati nekoga s kim ćeš se stalno sukobljavati da ostaneš u formi – što je više neprijatelja, to bolje. Prije su to bili Srbi, otkako ih nema to su susjedi Hrvati, ako ni njih nema, bit će žena, djeca, a može i pas. Tako je nekako i Staljin radio: kad su ga pitali što će mu još jedna stolica kod radnog stola, rekao je da mu tu sjedi neprijatelj. Ma, tko će sve to ludilo, tu buku i bijes razumjeti, pokušavam pisanjem sve to raspetljati. Odlično sam i crtao, već sa 16 godina objavljivao sam u najjačim novinama u Jugoslaviji, dobivao nagrade, davao intervjue. Pa me otac onda natjeravao da farbam žljebove i ograde, da budem društveno koristan ako već znam crtati. Još kao mali sam shvatio da će ili biti sretni moji roditelji ili ja, da treće opcije nema, pa sam se odlučio za ovo drugo i tako će biti sve dok ne umremo. Ali tko zna kako je njima bilo, tu se malo govori, ne pokazuju se emocije, ja sam od drugih doznao, a to je i u romanu, da se moj pradjed lažno objesio jer su ga u kući svi mrzili, a on je htio vidjeti tko će za njim plakati: zavezao taj konopac, zažmirio, pa kad su se svi počeli veseliti, sišao bijesan s užeta i sve ih gadno namlatio.

Na promociji smo čuli da vam je u planu roman o drugoj strani fronta, iz srpskoga kuta? Što vam je tu intrigantno?

Puno toga planiram, ali bolje da ne trčim pred rudo. Jako me zanima demistifikacija iluzija pod čijom hipnozom živimo, a to i jest zadatak pisaca. Jednom sam u tuđini ležao na nekom rasklimanom krevetu s čovjekom koji je u ratu bio s druge strane, vjerojatno smo i pucali jedan na drugoga. Ležali smo tako u mraku, drhtali od zime pod smrdljivom dekom i pričali iskreno o svemu što smo prošli. Možda tako započne i taj moj roman.