>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Mirna Jasić

Dana Budisavljević: Filmski radnici nisu kriminalci

Redateljica i potpisnica inicijative ‘Puk’o nam je film’: Filmska zajednica se u velikom broju sastoji od vrlo vrijednih ljudi, koji jako puno rade i skromno žive. To su uglavnom ljudi bez stalnog zaposlenja, bez plaćenog bolovanja, radnog vremena, godišnjih odmora, bez staža i buduće penzije

Zbog čega je puk’o film istoimenoj inicijativi?

Kao filmskoj zajednici nanesena nam je nepravda. Svi mi, a tu mislim na cijelu kulturnu zajednicu, već smo dugo ‘jugokomunisti’, ‘srbočetnici’, ‘mrzitelji svega hrvatskog’, a kod filma je to dignuto na jednu novu razinu. Više od godinu dana o nama se govori kao o koruptivnoj hobotnici. Postali smo kriminalci. E tu nam je – puk’o film. Filmska zajednica se u velikom broju sastoji od vrlo vrijednih ljudi, koji jako puno rade i skromno žive. U najvećem broju to su ljudi bez stalnog zaposlenja, bez plaćenog bolovanja, radnog vremena, godišnjih odmora, bez staža, bez neke buduće penzije. Mi nismo kriminalci!

Na kakav ste sistemski problem ukazali?

Nalazom Državne revizije u prvoj točki navedeno je da sve što smo devet godina stvarali nije bilo po zakonu. Konkretno, optužuju HAVC da je odobravao programska sredstva veća od 200.000 kuna bez dozvole Ministarstva kulture. U prosjeku, na jednom dugometražnom filmu radi ekipa od 80-ak ljudi, a potrebne su najmanje dvije godine rada da bi se od ideje došlo do gotovog filma. I festivali angažiraju velik broj ljudi. U konačnici, najveći broj filmova i festivala od HAVC-a prima više od 200.000 kuna, što znači da se bez ministrovog potpisa ne bi mogao snimiti gotovo nijedan film. Nakon više od tisuću snimljenih filmova, stotina festivala, oni sada kažu da je sve to bilo nelegalno. Znači li to da mi filmaši sad trebamo izrezati sve filmove, zamoliti publiku da vrati novac od ulaznica, reći stotinama festivalskih gostiju da zaborave da su ikad na njima bili?

Tko želi kontrolu nad hrvatskim filmom?

Prostor za spekulacije je otvorio upravo nalaz Državne revizije, po kojem je HAVC radio bez kontrole osnivača, odnosno Ministarstva kulture. Paradoksalno, svi dosadašnji ministri i ministrice kulture isticali su HAVC-a kao samostalnu instituciju po čijem modelu kane napraviti centar ili agenciju za knjižni sektor. Bivši ministar Hasanbegović kazao je da je ‘nedopustivo da se novcem hrvatskih poreznih obveznika stvara klijentelističko-interesna mreža’. Začuđujuće je da je isti Državni ured za reviziju svake godine obavljao nadzore u Ministarstvu kulture i nikada nije prigovorio Ministarstvu što ne potpisuje ugovore iz HAVC-a. Tu nešto ne štima. No ne postoji netko kome se može žaliti na konačni nalaz Države revizije, iznad njih je jedino Sabor. Zato je Inicijativa ‘Puk’o nam je film’ zatražila od saborskih zastupnika da razmisle o dalekosežnim posljedicama prihvaćanja tog dijela nalaza revizije.

Koliko je nužno da struka upravlja sustavom?

Rezultati HAVC-a, a oni su vidljivi i mjerljivi, govore da je to najuspješnija institucija u kulturi. Garancija samostalnosti HAVC-a je da umjetnički savjetnici, dakle oni koji preporučuju koji filmovi trebaju biti dalje razvijani ili snimani, budu ljudi koji razumiju filmsku proizvodnju, a ne kipari i slikari kako se dosad često moglo čuti kao rješenje za izbjegavanje potencijalnog sukoba interesa, jer se radi o maloj zajednici u kojoj se svi poznaju. I da njihove odluke razmatra i usvaja Audiovizualno vijeće koje čini 15 članova i na koje je teško, pa makar i zbog njegove brojnosti, vršiti ikakav politički utjecaj.

Kakav vam je pravni okvir potreban?

Nisam pravnica, ali iz prakse mogu reći da je bitno sačuvati ono što već postoji jer ono dokazano funkcionira. Ako je neki članak u zakonu nejasno formuliran, treba ga ispraviti. Čini se da zapravo malo treba, a tek ćemo vidjeti što će još biti.

Kako komentirate činjenicu da je na mjesto v.d. ravnatelja HAVC-a imenovan Daniel Rafaelić?

Daniel Rafaelić poznaje i voli film, a poseban interes mu je hrvatska filmska baština, koja se u najvećoj mjeri nalazi u Jadran filmu. Nadam se da je to možda poruka da će se konačno krenuti u vraćanje prava na filmove koji su snimljeni do 1990. godine, što Hrvoje Hribar nije uspio jer, prema njegovim riječima, za to nije bilo dovoljno političke volje.

1/1