Svoj već slavni roman Elena Ferrante započinje s treskom: ‘Jednog travanjskog popodneva, odmah nakon ručka, suprug je obznanio da me želi ostaviti. Učinio je to dok smo čistili stol; djeca su se po običaju prepirala u susjednoj sobi, pas je drijemao, brundajući uz radijator…’ Ovim početkom Ferrante ne samo da širom otvara vrata romana, već i izbija njihov okvir. Prve rečenice ‘Dana napuštenosti’ podsjećaju na slavnu prvu rečenicu Tolstojeve ‘Ane Karenjine’ (‘Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.’). Asocijacija nije slučajna. Tolstojev roman u par navrata se pojavljuje kao literarna referenca. Ostavljena Olga jest zaljubljena Ana. A obitelj Olge, Marija, malog Giannija i male Ilarije, bit će sljedećih mjeseci na svoj način ‘luda’, baš onako kako su sve ‘normalne’ obitelji nalik jedna na drugu.
Elena Ferrante pseudonim je ‘najpoznatije suvremene talijanske književnice’ o kojoj se u javnosti gotovo ništa ne zna. Po jednoj teoriji iza pseudonima se krije pisac Domenico Starnone, po drugoj grupa feminističkih autorica. Koliko se, pak, iz nepouzdane korespondencije s novinarima može saznati autorica je rođena u Napulju, jedno vrijeme provela je u inozemstvu, akademska je građanka, udana, majka, a uz pisanje ‘uči, prevodi, predaje’. Ujedno, sve su to i značajke njenih junakinja. U svojim romanima Elena Ferrante tematizira seksualno zlostavljanje u djetinjstvu, brak, pitanje imanja ili neimanja djece, majčinstvo, jednoličnost seksa, razvod… ‘Dani napuštenosti’ reprezentativni su primjer literarne žestine kojom posljednjih godina naveliko osvaja i engleska govorna područja, ali i uopće njenog ‘ženskog pisma’.
Poznato pod tim terminom još od sedamdesetih godina, ‘žensko pismo’ predstavlja jedan od središnjih tekstova suvremene književnosti. Posljednje desetljeće-dva ‘žensko pismo’ preklapa se i s ispovjednom kulturom. Engleske poslovne žene ispisuju u najuglednijim novinama duge ispovjedi o preljubu i dvostrukom životu koji vode; talijanske tinejdžerice opisuju svoja bogata seksualna iskustva (Melissa P.); gospođe iz pariških umjetničkih krugova nadmašuju markiza De Sadea u seksualnim orgijama (Catherine Millet). Ispovjedna kultura dala je feminističkoj literaturi okus tabloidnosti, ali najčešće ne slabeći njen emancipacijski potencijal. Još nedavno ženska literatura je izgleda sasvim drugačije. U viktorijanskom priručniku ‘Ženska riječ za žene o skrbi za njihovo zdravlje u Engleskoj i Indiji’ Mary Scharlieb, uz savjete o pranju pazuha i mijenjanju rublja, naglašava se da je suprugova sreća ženina dužnost. Sedamdeseta lekcija kaže i da je ‘bolje da ti za vrat vežu mlinski kamen i gurnu te u najdublje jezero nego da postaneš uživateljica opijuma’. Ovo nam se čini poznatim. Znamo tko je ‘opijum’ u životu Olge: njen suprug Mario. S njegovom bračnom ponudom i bračnim ritualima završio je smisao njene egzistencije; u njegovoj karijeri i uspjesima i ona je tražila osobnu realizaciju. U tom smislu, prekid, razvod, napuštenost, u sebi donose i potencijal oslobođenja. Mario je otišao zbog žudnje za avanturom, ljubavničkim uzbuđenjima, potvrđivanjem, i vitalizmom. Nakon što prođe inicijalni šok prekida, kad minu bol, panika, ljubomora i samoća, i Olga će započeti s novim životom. Kao i Mariju i njoj se nudi obećanje avanture, ljubavničkih uzbuđenja, samopotvrđivanja, uopće vitalizma.
‘Dani napuštenosti’ završavaju happyendom, a on nije u povratku supruga. Dapače, već i sama prva rečenica romana naznaka je budućeg happyenda. Kod Elene Ferrante konvencija braka može se tumačiti kao negacija vitalizma i samoostvarenja. Suvremeni brak, koliko i tradicionalni, zlatni je kavez. Život je negdje vani. Dani napuštenosti lako se pretvaraju u dane oslobađanja.
