Nogometna scena je odavno poznat i ozloglašen medij nacionalizma ‘na ovim prostorima’. Vi međutim istražujete i određenu mijenu te činjenice u proteklim desetljećima, pa ste vjerojatno uočili više specifičnih, odvojenih njezinih faza?
Postoji određena oscilacija intenziteta manifestacije nacionalizma na stadionima u postjugoslavenskim društvima koja korelira s fazama društvenih kriza i konflikata. Tako je krajem 1980-ih nogometni stadion u Jugoslaviji sve više djelovao kao mjesto za mobiliziranje nacionalističkih ideologija koje su imale fokus kontra socijalističke federacije i drugih ‘naroda i narodnosti’, i koje su kulminirale u raspadu države i ratu. Tako se u Hrvatskoj i etablirao popularni društveni mit o utakmici Dinama i Crvene zvezde u svibnju 1990. kao danu ‘kad je počeo rat’. Nakon raspada Jugoslavije atmosfera na sportskom stadionu je, prema tome, bila konstruirana kao nastavak rata drugim sredstvima, pogotovo ako su se sastajali timovi ili reprezentacije iz Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Tadašnji predsjednik Franjo Tuđman je otvoreno koristio sport i nogomet, osobito Dinamo ili Croatiju i nacionalnu reprezentaciju za vlastite političke svrhe, nekad s više, nekad s manje uspjeha. Ta politizacija sporta 1990-ih je u nekom smislu i nasljedstvo Tuđmana u današnjem hrvatskom sportu. Političke elite više ne koriste sport za vlastite ideološke promocije na takav otvoren i provokativan način, ali društveno polje sporta je i dalje ostalo politizirano, pogotovo u nacionalnom smislu. To se u Hrvatskoj trenutačno najsnažnije manifestira u fenomenu skandiranja ‘Za dom – spremni’ na utakmicama nogometne reprezentacije i u kontinuiranoj banalizaciji fašizma i ustaštva u društvenim (ne)debatama koje se vode poslije tih incidenata.
Protiv modernog nogometa
Kako to izgleda u nekoj vrsti komparativne analize, makar neformalno: kakvi su hrvatski navijači po tom pitanju u usporedbi s onima iz drugih postsocijalističkih zemalja, a kakvi naspram onih iz Austrije, Njemačke, Engleske, Italije?
Ovdje, naravno, treba diferencirati što se podrazumijeva pod ‘navijačima’, pošto to nije monolitna grupa ljudi, ni u Hrvatskoj, a ni drugdje. Ako dakle pričamo o ‘navijačima’ na klupskoj sceni, onda postoji više komparativnih momenata, pošto postoji više praksa i rituala unutar te europske subkulture nogometnih navijača koje su dio jednog zajedničkog ‘navijačkog svijeta’. Ponašanje navijača na utakmicama nacionalne reprezentacije je u Hrvatskoj karakterizirano izuzetnim nacionalnim nabojem, što ga razlikuje od mnoštva drugih reprezentacija. Time ne bih htio reći da ne postoji nacionalizam među navijačima Francuske, Rusije ili Finske, ali u Hrvatskoj, kao i u cijeloj jugoistočnoj Europi, društveno akceptirani nivo nacionalizma prelazi sve granice političkog pijeteta. Te nacionalističke ekspresije koje se naknadno brane kao isključivo domoljubne postale su gotovo svakodnevno ritualizirane prakse hrvatskog navijaštva. Nedostaje senzibilitet među navijačima, kao zrcalu cijelog društva, o tome da se određene stvari u jednom civiliziranom kontekstu jednostavno ne mogu skandirati. Taj problem autoreferencijalnog nacionalizma na hrvatskim stadionima je baš u tome, da se onda skandira ‘Za dom – spremni’ i ‘Ajmo, ajmo, ustaše’ protiv Srbije isto kao protiv Izraela, Walesa ili Andore.
Nacionalizam postoji i među navijačima Francuske, Rusije ili Finske, ali u Hrvatskoj, kao i u cijeloj jugoistočnoj Europi, društveno akceptirani nivo nacionalizma prelazi sve granice političkog pijeteta. Nedostaje senzibilitet među navijačima da se određene stvari u jednom civiliziranom kontekstu jednostavno ne mogu skandirati
Jeste li primijetili svojevrsni otklon navijača od svetosti nacionalnih institucija posljednjih godina? Mislimo pritom na ‘miniranje’ reprezentativnih kvalifikacija u Milanu, ‘pakovanje’ naci-svastike HNS-u u Splitu, masovni bojkot u hrvatskim kafićima i slično. Kako to tumačite?
Mislim da već postoji svojevrsna ambivalentna percepcija nogometne reprezentacije unutar hrvatskog društva, jer ona fungira kao medij i projekcijska površina za vlastita ideološka opredjeljenja. S jedne strane organizirano navijaštvo ‘minira’ i bojkotira reprezentaciju jer targetira Hrvatski nogometni savez, individualne osobe u hrvatskom nogometu ili generalno njihove probleme s modernim nogometom. Tu se može postaviti legitimno pitanje koji je istinski potencijal tih strategija da iznude neke supstancijalne promjene i koliko su one bile uspješne u posljednjih nekoliko godina osim u rušenju ugleda hrvatskog nogometa u inozemstvu i nekoliko izrečenih novčanih kazni. S druge strane nogometna je reprezentacija još uvijek vrlo popularna ‘hrvatska institucija’ za ‘obične’ navijače koji nisu zainteresirani za politiku sporta i konflikte unutar hrvatskog nogometa, nego prate taj sport uglavnom kroz podršku reprezentaciji tijekom europskih i svjetskih natjecanja. Tu također postoji određena razlika između percepcije navijača iz dijaspore i onih iz Hrvatske, pošto po mojoj ocjeni navijači iz dijaspore reprezentaciju uglavnom vide u vrlo pozitivnom svjetlu i još je uvijek percipiraju kao društvenu ‘svetinju’. Sve dok reprezentacija ne prođe kroz neku dužu fazu neuspjeha, protesti protiv struktura i određenih ljudi u hrvatskom nogometu bit će vođeni od organiziranog navijaštva, koje je u širem društvu još uvijek stigmatizirano zbog realno egzistirajućih problema nasilja i političkog ekstremizma, ali i zbog česte medijske demonizacije i novinarske žeđi za senzacionalizmom.
U Hrvatskoj su se međutim unatrag nekoliko godina pojavili narodni te emancipacijski klupski navijački pokreti. Prednjače navijači Hajduka, sudjeluju i većinom antimamićevski nastrojeni dinamovci, a krug se dalje širi posredstvom nekih klubova iz nižih rangova. I čini se da to donekle pomiče težište političnosti u hrvatskom nogometu s nacionalnog kriterija prema nekim univerzalnijima?
To je vrlo interesantna i ohrabrujuća pojava u proteklih nekoliko godina, koja se ne može razumjeti bez šireg europskog konteksta organiziranog nogometnog navijaštva. A to je društveni pokret ‘Protiv modernog nogometa’. U našem regionu postoji nekoliko lokalnih pokreta, u Splitu, Zagrebu, Varaždinu, Ljubljani, Zenici i drugdje, koji zastupaju ideje tog pokreta. A to je uglavnom zahtjev za više demokratske i direktne participacije unutar vlastitog kluba, ali i generalno neprihvaćanje hiperkomodifikacije nogometa u posljednjih dvadesetak godina. U regionu postoje neki specifični konflikti i borbe protiv lokalnih pojava kao što su nepotizam, autoritarizam i zamašne bahatosti u ‘našem’ nogometu, koje su utjelovljene u nekolicini nogometnih funkcionera. Te moralno problematične pojave postoje i u drugim nogometnim zajednicama u Europi i šire, nije to samo ‘naš’ problem. Društveno-znanstveni autori, na primjer Andrew Hodges i Paul Stubbs, pričaju o paradoksima te politizacije navijačkih skupina u posljednjih nekoliko godina. Oni argumentiraju da postoji demokratska navala strasti iz tih društvenih pokreta, ali i da među mnoštvom skupina još uvijek postoji jedan određeni nacionalistički ‘konsenzus’ i također česte manifestacije ksenofobije, homofobije ili nasilja.
Previše afera, premalo promjene
Politička fronta koja se pritom iskristalizirala dijeli se između opcije ‘za narodni klub i nogomet’ i one nasuprotne kojoj je u najmanju ruku svejedno posjeduje li klub jedan gazda ili je on primjerice gradsko vlasništvo. Spomenuli ste da je to dio šireg međunarodnog navijačkog konteksta unutar kojeg se ogledaju interesi dublji od onih tek natjecateljskih?
Opet se mora diferencirati između različitih grupa navijača koje se ideološki vrlo razlikuju. Postoji organizirani navijački pokret koji traži participaciju unutar kluba koji smatraju ‘svojim’, nasuprot navijačima koji su došli na stadion da se dobro provedu i malo pogledaju nogomet. Zbog situacije u hrvatskom nogometu ta druga grupa navijača je sve manja i zapravo se samo mobilizira za ‘velike’ utakmice ili u europskim natjecanjima ili za utakmice nogometne reprezentacije. I jedna i druga skupina imaju legitimne motivacije. Ali ako u Hrvatskoj, a i cijelom regionu, nogomet opet hoće postati istinski narodni sport koji može svaki tjedan mobilizirati velik broj navijača, onda se moramo nadati da će navijačke skupine koje traže više demokracije i transparentnosti uspjeti izboriti takve progresivne promjene unutar postojećih struktura. Hoće li to biti moguće i koliko bi to moglo trajati, naravno, nikad se ne može sa sigurnošću reći.
Ako u Hrvatskoj, a i cijelom regionu, nogomet opet hoće postati istinski narodni sport koji može svaki tjedan mobilizirati velik broj navijača, onda se moramo nadati da će navijačke skupine koje traže više demokracije i transparentnosti uspjeti izboriti progresivne promjene unutar postojećih struktura
Dinamo je uzurpirao jedan više nego ‘kontroverzni’ tajkun, Rijeku je kupio drugi, inače miljenik afričkih kompradora, Osijek je upravo preuzet od pulena Viktora Orbana i Branimira Glavaša, a Istra je prešla iz ruku špekulativnog kapitala ruskog porijekla u slične američke ruke itd. Kako komentirate takvu razvojnu putanju hrvatskog nogometa?
Hrvatski nogomet se ovdje ne razlikuje od ostalih u regionu. Dakle dok god će biti moguće stvoriti signifikantan financijski profit putem sudjelovanja u europskim natjecanjima ili putem prodaje talentiranih nogometaša, postojat će interes pojedinaca ili financijskih konglomerata da sudjeluju u tom procesu. To me nimalo ne iznenađuje jer prati opći europski trend u modernom nogometu. Pitanje je, naravno, kako će strukture moćnih utjecaja unutar hrvatskog nogometa djelovati na investitore koji dolaze izvan Hrvatske i koji traže određenu sigurnost za svoja ulaganja. Također se može argumentirati da su baš te hrvatske strukture, gdje fali totalna transparentnost, izuzetno primamljive za (polu)dubiozne investitore, pošto im omogućavaju ‘lakši’ rad te brže i financijski lukrativnije rezultate.
Koliko pratite međunarodni organizacijski okvir u kojem se dešava sve to i s hrvatskim nogometom? FIFA i UEFA su odavno izgubile kredibilnost, ali i ostali utjecaji te raspodjele moći na nacionalnim razinama ne ulijevaju baš povjerenje?
Teško je ovih dana imati neko veliko povjerenje u institucije koje vode europski i svjetski nogomet. Previše je tu afera, premalo vidljive promjene. I nakon ovih zadnjih izbora i obećanja da će se kultura vladanja, tj. korupcije i nepotizma, unutar tih supstancijalnih organizacija promijeniti, vidim više kontinuiteta nego diskontinuiteta. Strukture moći koje su na kraju i odgovorne za uništavanje kredibiliteta UEFA-e i FIFA-e duboko su zacementirane i ljudi zaslužni za te strukture, koji od njih najviše profitiraju, neće ih samo tako napustiti.
