>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Deložiranje Tita

Zapravo je dobro što je Titova bista maknuta s Pantovčaka. Što će ona među ljudima koji otvoreno naginju ustaštvu i usto su, totalno različito od njega, okorjeli antimodernisti koji uvlače Hrvatsku u stupor novog nacionalističkog, popovskog, mizoginog itd. zaglupljivanja?

Najprije nešto što sam nedavno već objavio. Za razliku od brojnih antifašista i antifašističkih udruga, u potpunosti podržavam uklanjanje Titove biste i ostalih memorabilija s Pantovčaka. Razlog je toliko jednostavan da se nešto jednostavnije ne da zamisliti. Što će Tito u okruženju novog sastava predsjedničkog ureda, u kojem ima lijep broj onih koje se mora smatrati ustašofilima ili onima koji ih podržavaju i štite?! Ovdje ću sebi dopustiti dovoljno galantnosti da u takve čak i ne ubrojim novu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, iako to, jasno, ide prvenstveno njoj na dušu. Ona potječe iz sjevernojadranskog kraja koji bez Tita vjerojatno nikada ne bi pripao Hrvatskoj (i Jugoslaviji), a to se ondje, unatoč svim mlataranjima političke konjunkture, i danas cijeni. Zato je ona spakirala Tita s Pantovčaka ne toliko iz vlastitog uvjerenja koliko na inzistentni pritisak iz HDZ-a, s tim da je i taj pritisak omekšala više nego što se ondje očekivalo. Deložirala je Josipa Broza pod obrazloženjem da je bio komunistički ‘diktator’, što je neprecizno i neuvjerljivo prepisano iz odgovarajućih evropskih deklaracija, a ne ‘ratni zločinac’, kako na sve tjelesne otvore pište Karamarkove promidžbene satnije. Ali to je jedini bonus koji dajem novoj predsjednici. Jer u isto vrijeme ona je stvorila tijesnu ideološku i kamaradsku alijansu sa šatorašima iz Savske 66, neke od najmilitantniji među njima uvela je i u svoj predsjednički staf, a kako oni odnedavno otvoreno šuruju sa spodobama novoustaške orijentacije, time je ustašluk na široka vrata uselio i na Pantovčak.

I to je uselio upravo onoliko glatko koliko je glatko odande iseljen Tito. Kada bih imao nešto protiv ovog drugog, a ponavljam da nemam baš ništa, mogao bih ovdje otvoriti vrlo intrigantnu raspravu. Pantovčak je, poznato je, ‘Titova vila’, građena samo i jedino za njega, pa koliko god to mirisalo na komunistički monarhizam, ona je svakako više njegova nego Kolindina. Ali dobro, kako u ovom slučaju nemam ništa protiv njegovog iseljenja, naprotiv, ostavit ću to po strani. Malo je teže s tim što je ovih dana odande deložirano. Upalo mi je recimo u oči da je izbačen čak i zapisnik s poznatog Bombaškog procesa, pa se pitam – možda malo blesavo, ne znam – znači li to da se Tita okrivljuje i što se borio protiv velikosrpske karađorđevićevske diktature. Naravno, ako bi bilo tako, to bi značilo da treba prekrižiti i Titov republikanski federalizam, bez obzira na činjenicu što je kasnije Hrvatska na tome stekla najprije republičku, a onda i punu državnu suverenost. I što ćemo sada? Hoćemo li baciti preko palube i taj dio njegove političke ostavštine? Naravno, ni najzadrtijim novoustašama ni na kraj pameti nije ovakvo nešto. Naprotiv, sve što je on donio u dotu današnjoj Hrvatskoj oni uzimaju kao nešto samorazumljivo i bogomdano, iako je to bilo moguće jedino, ponavljam jedino, tako što je spašavao zemlju od njihovog raspamećenog i samouništavajućeg šovinizma.

Uostalom, samo zahvaljujući tome Hrvatska je ne samo izbjegla status ratnog gubitnika, već izašla iz rata u granicama širim nego što ih je u povijesti ikada imala. Ni protiv toga nova ustaška desnica nema ni slova prigovora, kao što ga nema ni protiv toga što je to plaćeno brojnim inorodačkim, nehrvatskim žrtvama (prvenstveno među talijanskim esulima). Ali zato skače na stražnje noge zbog hrvatskih žrtava poslije Bleiburga, i neka skače, to zbilja jeste problem. Preciznije, bio bi da nije pretvoren u opsesivni nacionalistički mit, što se dogodilo iz tri razloga. Prvo, ako je blajburških žrtava bilo toliko koliko ih je bilo (ostat ću na Tuđmanovoj procjeni o 35 do 40 tisuća), onda to nije bilo samo zbog slijepog partizanskog osvetništva, nego isto toliko, zapravo i više, zbog toga što je ustaških zločinaca bilo puno, a bilo ih je puno naprosto zato jer je NDH uz Njemačku i Italiju bila najzloćudnija i najorganiziranija nacistička tvorevina u tadašnjoj Evropi. Drugo, Bleiburg nije bio samo stvar unutrašnje odmazde, koju Tito zbog hipoteke NDH i naročito Jasenovca objektivno nije mogao spriječiti, nego i odluke evropsko-američke antifašističke koalicije da svi kvislinški režimi moraju biti do temelja zbrisani. A njihovi pripadnici i kolovođe prepušteni volji antifašističkih pobjednika (u slučaju njemačkih nacista čak je postojao zahtjev da ih se redom pobije bez suđenja, što se ipak nije dogodilo). I treće, dok se provodila ova odmazda nad fašistima nije postojala ni približno razvijena pravna nadgradnja koja bi to stavila pod kontrolu (čak je i genocid pravno reguliran tek poslije Drugog svjetskog rata). Dakle Titu se danas presuđuje na bazi tada još nepostojeće pravne regulative, pa bi se isto moralo učiniti i sa zločinima Trumana, Staljina, Churchilla i De Gaullea, ali to, naravno, nikome ne pada na pamet.

Eto, tako stoje stvari s Titovim ‘zločinima’. To je naprosto isfabricirana priča ako je se stavi u isti kontekst s ostalim antifašističkim vođama, kao što je isfabricirano i izjednačavati odgovornost svih njih s odgovornošću nacističkih zločinaca. A kada se okrene naredna stranica tog dijela povijesti, sve prelazi u debeli plus. Tito je bio vođa ne samo najuspješnijeg antifašističkog pokreta, uz sovjetsko-američko-britanski, nego i najdemokratskijeg, jer je od samih početaka počeo stvarati mrežu demokratske civilne vlasti. To je poslije logično preraslo u eksperiment samoupravljanja i nesvrstanosti, ali tome se današnji novoustaše nisu u stanju ne samo kritički nego ni pojmovno približiti. Oni naprosto nemaju pojma što je to. O da, Titova Jugoslavija nije bila demokratska, barem ne sa stanovišta današnjih zapadnih demokracija. Ali zar upravo ne gledamo dramatična ograničenja tih demokracija, koje su zgurane isključivo u sferu višepartijnosti, dok im ekonomska demokracija, koja se makar i kržljavo otvarala sa samoupravljanjem, toliko tragično nedostaje da to već dovodi u pitanje opstanak cijelog današnjeg svjetskog poretka?

Napokon, Tito je bio najveći modernist ovih prostora posljednjih stoljeća, koji je ne samo preobrazio agrarnu zemlju u industrijsku, nego ju je i naučio čitati i pisati, zaposlio, oslobodio patrijarhalno-religijskih idiotizama, dao emancipaciju ženama, arhitektonski je avangardizirao… Bio je dakle vođa ne samo socijalističke nego i balkanske inačice Francuske revolucije, pa kada Hrvatska danas opet tone u stupor nacionalističkog, popovskog, mizoginog i drugog zaglupljivanja, treba imati na umu još jedno. Micanje njegove biste samo je prvi korak većeg zla pred kojim stojimo.

1/1