>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Diši propalo

Napor Slobodana Prosperova Novaka da se nametne kao guru hrvatskoga nacionalističkog šljama – da postane njihov šljaman okićen akademskim titulama – valjda će uroditi plodom. Što se mene tiče, onaj tko drži da ‘Domovina je kao zrak koji se diše’, može biti jedino budala

Neugodno šištanje što se čuje svaki put kada se elegantno razmaknuti sjekutići Slobodana Prosperova Novaka ukažu na televizijskom ekranu – a ovi tu strše praktički svakoga dana u udarnom terminu, od Otvorenog do Bujice, od Pola ure kulture do pola ure neke slične masaže – to je zvuk prodora Domovine u nutrinu hrvatskog intelektualca, tonski zapis konzumiranja Hrvatske od strane vrijednoga akademskog pregaoca, koji to čini metodom usisavanja. ‘Domovina je kao zrak koji se diše!’ rekao je Slobodan Prosperov Novak za nedavnoga boravka u emisiji deklariranog neonacista i osuđenog dilera kokaina Velimira Bujanca, i eto odgovarajućeg recepta za svakoga tko želi misliti punim plućima i postrojiti se u udarni ešalon nacionalne inteligencije: dišeš Hrvatsku, pišeš pizdarije, a verbalno se potvrđuješ uglavnom pljuvanjem.

Oni čiji organizmi nisu na takav način patriotski senzibilizirani, oni koji ne drže da je Domovina biološka zadanost i preduvjet za život, nešto su poput sisavaca lišenih kisika, jezive anomalije koje opstaju i bauljaju rodnom grudom samo zato da bi sabotirali prirodne zakone i denuncirali protokole nacionalnog samoodržanja. U solidnijim vremenima takvi su upućivani u plinske komore kao evidentan društveni otpad, no Slobodan Prosperov Novak, suočen s okrutnim ograničenjima današnjice, nije netko tko će tek tako klonuti duhom, i zna da bez žustre medijske agitacije nema ni povratka u zlatno doba. Radi toga, rukovođen mravljom upornošću, ne propušta nijedan udarni televizijski termin da se ukaže s karakterističnim šištanjem – od Otvorenog do Bujice, od Pola ure kulture do pola ure neke slične kenjaže – i junački popljuje one koji zagađuju domovinski prostor, jer žive u Hrvatskoj, a ne dišu je.

‘Koga li će večeras profesor Novak poslati u pakao?’ pita se gledateljica satrvena dosadom.

‘Svejedno’, odgovara pospani partner. ‘Mete su od sporedne važnosti. Zanimljivije je obratiti pažnju na proces kondenziranja Domovine, koja u biću hrvatskog intelektualca prelazi iz plinskoga u tekuće stanje. Profesor Hrvatsku uzima kao zrak, a vraća kao ispljuvak. Adaptira je svom karakteru, reklo bi se.’

Prošloga tjedna, u emisiji Pola ure kulture, Slobodan Prosperov Novak proglasio je državnu činovnicu Janicu Kostelić ‘hrvatskom sveticom’, te osuo paljbu po navijačima što su dotičnu izvrijeđali u supetarskoj trajektnoj luci. No posebno se fokusirao na njihove podmukle inspiratore, to jest na ‘skupinu splitskih književnika’ koji ‘već više od dvadeset godina olakšavaju posao huliganima’, koji konstantno ‘sipaju crnilo’ i ‘napadaju sve što u Hrvatskoj miriše na pobjedu’, a među njima je meni dodijelio počasnu ulogu. Ja sam, veli Slobodan Prosperov Novak, ‘opravdavao huligane’, neumorno ih huškao da nasrnu na ‘hrvatsku sveticu’ i ostatak sakralnoga blaga, dotle da sam im u svom tekstu ‘Poštovanom Huliganu’ čak ‘zahvaljivao za kukasti križ’ što su ga svojedobno utisnuli na travnjak poljudskoga stadiona i time ‘navodno pokazali da je Hrvatska zemlja u kojoj ima fašizma’.

Bilo bi gnjavatorski s moje strane da osporavam argumente teoretičara književnosti u goničkoj ekstazi, ne samo zato što su očekivano idiotski (jer kada bih, primjera radi, ja zbilja napadao ‘sve što u Hrvatskoj miriše na pobjedu’, ne bih u ovoj poraznoj zemlji mogao napadati gotovo ništa, a na takvu se tematsku pustoš ne kanim osuditi), nego i zbog toga što sam u inkriminiranome članku – koji, uzgred budi rečeno, nije bio naslovljen ‘Poštovanom Huliganu’, već mu je naslov glasio ‘Pismo Huliganu’ – prilično detaljno opisao ‘huliganski karakter hrvatske političke normalnosti’, dakle one vrste normalnosti čiji je idealni reprezentant upravo Slobodan Prosperov Novak, hiperventilirani ovisnik o Domovini, pa taj ritual ciničnoga preoblačenja, gdje ‘huligani’ služe kao alibi za ideološki i politički huliganizam, smatram apsolviranim.

Mnogo mi je interesantniji, priznajem, kukasti križ kojeg se gospodin profesor u Pola ure kulture neizmjerno grozi, a samo par dana ranije u Bujici, za jedne od redovnih mjesečnih seansi, razmjenjuje mudre nježnosti s voditeljem koji je u devedesetima skretao pažnju na svoju osobu odijevajući crnu uniformu s kukastim križem na nadlaktici. Koja to točno svastika Slobodanu Prosperovu Novaku smeta? Zašto mu je ona ‘huliganska’ toliko odurna, dok mu Bujančeva tako prija? Je li mentalna usklađenost s voditeljem Bujice dostatna za zaključak da ovaj promovira tuplju stranu kukastoga križa?

Prizor u studiju i inače je dojmljiv: nahereni stup hrvatske kulture i gelom obloženi hrvatski neofašist, sveučilišni nastavnik i preprodavač droge, uz plavičastu rasvjetu i prikladan karirani kič u pozadini, u atmosferi ispunjenoj odgovornošću i strepnjom, rame uz rame, obraz uz obraz, znoj uz znoj, briga uz brigu, pa malo razmatraju hrvatske perspektive, pa malo seruckaju po Srbima i ‘srpskim Novostima’, pa malo upozoravaju na pošasti komunizma i Jugoslavije, nadopunjuju se po modelu ‘dva ološa ubiše Miloša’, ništa neobično, prijateljska građansko ćaskanje, komorna filistarska debata, moralna ništarija iz ustaškoga polusvijeta i regularna uš iz hrvatske akademske zajednice raspravljaju o tome koga bi radi zaštite nacionalnih interesa trebalo objesiti, a koga javno spaliti, poučavajući usput općinstvo da ‘Domovina je kao zrak koji se diše’.

Velimir Bujanec, kako stoji u pravomoćnoj sudskoj presudi, plaćao je kurve kokainom, dok se Slobodan Prosperov Novak, pretpostavljam, zadovoljio goveđim odreskom, malo krvavijim, da mu potakne domoljubni zanos. Poznato je da gospodin profesor nije odviše zahtjevan i da jeftino nudi svoje čari, uz dodatni popust stalnim mušterijama: Milan Bandić kupio ga je porcijom kokica i ponekom sinekurom, pokojni Franjo Tuđman funkcijom doministra kulture, Domovina kisikom, a onaj poduzetnik iz Žeževice – za čiji je monstruozni luxury resort u Vruji kod Piska znameniti teoretičar književnosti sastavio luksuznu monografiju, pa onda još kao član nadležnoga vijeća pri Ministarstvu kulture utanačio da se ta brošura namijenjena turističkim skorojevićima i poduzetnikovim poslovnim partnerima otkupi za potrebe hrvatskih knjižnica – za nešto keša i par kilograma oborite bijele ribe.

Stoga ni Branka Kamenski, doživotna urednica emisije Pola ure kulture na javnoj televiziji, nije imala nikakvih problema s angažmanom: honorarčić u prijateljskom iznosu, plus dodatak za topli obrok, sako i kravatu, a iznad svega zajednički interes, takav da se pogura obnova srednjovjekovne kršćanske kulture i utvrđivanje društvenih koordinata u rasponu od hrvatskih svetica do hrvatskih vještica, kao predložak za prijeki sud prema drznicima što se odaju blasfemiji. Odstrel slobodnim stilom, ukratko, uz maksimalno povjerenje da će profesorov hrvomjer – aparat za detekciju nacionalne izdaje – biti ispravno baždaren.

Suradnja, uostalom, datira od prije punih četvrt stoljeća, kada je tadašnji predsjednik hrvatskoga PEN-a Slobodan Prosperov Novak, kamufliran u dopisnika Hine, dostavio javnosti bijednu denuncijaciju o ‘skupini književnica’ devijantna ponašanja, pa je onda gospođa Kamenski u Večernjem listu naložila lomaču pod naslovom ‘Lobistice promukla glasa’, da bi spektakl javnoga prženja ‘vještica iz Rija’ finalizirao Slaven Letica u Globusu. Isti inkvizicijski princip ostao je nepromijenjen do danas – a u dobroj je kondiciji, vidimo, i isti tim ekspertnih dželata – jer kultura možda i traje pola ure, ali plamen nacionalne revolucije ima biti vječan, te je svako malo potrebno dodavati hulje na vatru.

Napor Slobodana Prosperova Novaka da se, uz medijsku podršku gospođe Kamenski i gospodina Bujanca, nametne kao guru hrvatskoga nacionalističkog šljama – da postane njihov šljaman okićen zvučnim akademskim titulama – valjda će uroditi plodom. Što se mene tiče, onaj tko drži da ‘Domovina je kao zrak koji se diše’, može biti jedino budala, iako nemam namjeru miješati se u unutrašnje stvari kulta, koliko god on bio brojan.

Pomisli li, međutim, Slobodan Prosperov Novak da taj moj stav proizlazi iz navade da napadam ‘sve što u Hrvatskoj miriše na pobjedu’, tragično će se prevariti. Meni tu miriše samo na spaljeno meso, na goveđi odrezak ili štogod slično. A njemu bi, zbog nepoznavanja zloćudnih svojstava domovinske prozračnosti, najuputnije bilo da se obrati pulmologu, nekome tko će s punom kompetencijom ispostaviti dijagnozu: Diši propalo, Novače! Sustiže te mrak na plućima!

1/1