Točno na 70. godišnjicu oslobođenja Sarajeva u Historijskom muzeju postavljena je izložba ‘70 godina – šta nam grad priča o prošlosti?’ Baš kao i ‘Nevidljive spomenike’, predstavu o odnosu Beograda spram stradanja Židova, ovu su izložbu priredili učenici gimnazije. Riječ je o Gimnaziji Obala, a projekt je predstavljen učenicima ostalih gimnazija (Koprivnica, Zaprešić, Beograd, Veszprem). Benjamin Hedžić, v.d. direktor ove škole, kaže da Gimnazija Obala godinama surađuje s njemačkom ambasadom i s Centrom za školstvo, odakle svake godine mladi Nijemci dolaze u školu na volontiranje.

- Jedan od tih volontera je izabran od Goethe instituta u Zagrebu i u datom momentu, kad je projekat bio u fazi izrade, napravio je poveznicu - objašnjava Hedžić. Kako Gimnazija dugi niz godina surađuje s Historijskim muzejom, i on je uključen u projekt. Tematika je bila poznata, holokaust i nacionalsocijalizam, a poznat je bio i naziv: ‘Dvostruki teret’.

- Pustili smo učenike da pokažu u kojoj vrsti umjetnosti imaju najviše afiniteta i oni su pokazali interes za fotografiju. Naime, u školi postoji uspješna fotosekcija koja je donosila nagrade na državnom nivou - kaže direktor.

Birani su učenici trećeg i četvrtog razreda jer su oni po programu obradili Drugi svjetski rat.

- Većina se sama javila, a pojedine, za koje smo mislili da vrijede, dodatno smo animirali da se zainteresuju. Na prvom su sastanku dobili informacije o tematici i dalje su sami istraživali. Sve one tekstove koji su na izložbi učenici su napisali sami, nakon istraživanja.

Izložba je sastavljena od pet cjelina koje istražuju Drugi svjetski rat i holokaust, a govori o ljudima, žrtvama i počiniteljima, odrastanju u ratu, mjestima stradanja i kulturi sjećanja. Jednako je zanimljiv bio proces proizvodnje izložbe, koja je nastala istraživačkim radom učenika pod mentorstvom profesora gimnazije, našeg sagovornika, a veliku pomoć su imali i u Muzeju. Kako su se odlučili za fotografiju i kako je planirano da izložba prikaže Sarajevo prije 70 godina i Sarajevo danas, nametnulo se jedno ime – Jim Marshall, fotograf koji od 1994. živi u BiH i koji je radio izložbu o Sarajevu 15 godina nakon opsade. Svi uključeni u projekt složili su se oko njegova sudjelovanja. Jedino on nije znao ništa o tome. Ipak…

- Sve me privuklo, tema, tehnika… U BiH sam došao 1994. i to u Mostar, kako bih radio s omladinom. Imaju otvoren um i čast mi je raditi s njima - kaže nam Marshall.

On je sudjelovao u završnim fazama kad se išlo na teren, a prije toga valjalo je istražiti oko 40.000 fotografija i izdvojiti one najreprezentativnije i s odgovarajućom pričom. Za tu vrstu istraživanja na raspolaganju je bio Esad Hadžihasanović, fotograf Muzeja.

- Djeca su dolazila da se upoznaju sa zbirkama, na koji način da pristupe traganju, da nađu teme za projekat. Na fotografijama je često pisao lokalitet, a onda je trebalo otići na taj lokalitet i uraditi fotografije kako to izgleda danas. Jim ih je usmjeravao šta bi bio ugao, šta je potrebno da bi se napravila kvalitetna fotografija - govori Hadžihasanović.

Istraživanje nije bilo nimalo jednostavno jer je trebalo suziti izbor od oko 40.000 fotografija o Drugom svjetskom ratu.

- Učenicima je bilo drago što su puno saznali o holokaustu. Dosta su razgovarali sa svojim porodicama. Tako je jedna djevojčica na osnovu jedne fotografije pričala sa svojim djedom koji je mogao posvjedočiti o zločinima u Luburića vili - priča Hadžihasanović, koji se i sam našao u položaju svjedoka.

- Došla je jedna djevojčica i pitala me da li znam nešto o fotografiji koju je našla. Vidio sam fotografiju na kojoj je bio brat od moje majke koji je ubijen kao ilegalac u Luburića vili dva dana prije oslobođenja Sarajeva, sa još 27 zatvorenika. Prilikom povlačenja Luburić je naredio da ih pobiju i kad su partizani ušli u Sarajevo, pozivali su porodice na identifikaciju. Moja majka, koja je dvije godine bila starija od brata, sa svojih 17 je išla da ga prepozna. Po njemu sam i ja dobio ime, zvao se Esad Hadžimuratović - priča Hadžihasanović.

Težina teme probudila je empatiju i otvorila dijalog u porodicama.

- U radu sa učenicima izlazile su na površinu privatne priče, priče iz porodica, opisivanje događaja njihovih djedova, baka… Kako učenici nisu bili rođeni ni za vrijeme opsade, onda su priče djedova i baka povezivali sa pričama roditelja o životu tokom opsade - kaže Hedžić.

U ovoj točki istraživanje je imalo isti efekt kao i kod učenika Treće beogradske gimnazije. Probudili su se duhovi i razmrdali porodice. Ipak, kad govorimo o odnosu Beograda i Sarajeva spram Drugog svjetskog rata, Sarajevo ipak ima bolju poziciju jer proces revizije povijesti nije toliko zahvatio grad i državu.

- Tumačenje Drugog svjetskog rata u nastavi i u društvu nije se toliko promijenilo. Još uvijek imamo taj kult Tita koji se prenosi sa generacije na generaciju. Sarajevo je jedini grad koji kao glavnu ulicu i dalje ima Titovu. Nije društvo napravilo distancu od partizana niti ih je zaboravilo, tako da je učenicima bilo lakše. Više su bili začuđeni zašto neki spomenici ili mjesta u gradu nisu dovoljno obilježeni ili nisu obnovljeni nakon granatiranja - govori direktor Gimnazije.

- Rat je uvijek užasna tema, a Drugi svjetski je bio najstrašniji. U posljednjim sedmicama rata više od 800 ljudi je izgubilo život. Bilo mi je fascinantno zato što djeca imaju empatiju prema stradanju Jevreja u Sarajevu i to je vidljivo na izložbi. Nije to školski rad, to je vrlo ozbiljna izložba, možda i najbolja na tu temu u Sarajevu - kaže Jim Marshall.

Izložba se može pogledati u Historijskom muzeju do polovine devetog mjeseca. Baš kao i ostali projekti, sve je prezentirano u Novom Vinodolskom.

- Nepojmljivo je bilo da ćemo na jednom mjestu imati učenike, kako god to meni teško pada reći, iz različitih nacionalnih skupina, čiji su preci do prije 20 godina ratovali, okupljene oko jedne tematike, sa istim shvatanjima, da se druže i pjevaju zajedničke pjesme - oduševljen je Hedžić.

- Došli smo do zaključka da su mladi u svim dijelovima bivše Jugoslavije nacionalistički nastrojeni – cool je biti nacionalista jer se to nameće. Kad osvijeste šta znači neka teška riječ, jako brzo se povlače i shvataju šta je suština. Kad inicirate tematiku koja je zajednička, sami počnu da shvataju da slušaju istu muziku, da vole iste filmove, da se tako divno sporazumijevaju na ‘mnogo’ jezika… Samo treba promijeniti perspektivu. Naravno, ako imate perspektivu koju mediji i društvena zajednica nameću, onda ćete imati i sukobe - dodaje direktor.

Za kraj jedan simpatičan primjer kako sjećanje zna biti poprilično selektivno ako način ne prilagodimo novim generacijama.

- Vidim da u Sarajevu postoje predrasude, pa čak i mržnja prema Sandžaklijama, a zaboravlja se da je najpoznatiji heroj grada, Vladimir Perić Valter, baš Sandžaklija. To je za mene kraj priče - rezolutan je Marshall.