Usprkos godinama koje su protekle, sjećanja na ljeto 1995. u očima povratnika Dmitra Gojka iz kninskog sela Orlića i dalje ne blijede. Odlazak s porodicom i napuštanje kućnog praga nisu ništa u poređenju sa trenucima ostavljanja roditelja koji nisu željeli krenuti u nepoznato.

- Do trenutka kada je nekoliko komšija došlo u naše dvorište rekavši kako je najbolje da se što prije sklonimo, nismo razmišljali o odlasku. Roditelji su već bili vremešni ljudi, pa je prvo što sam uradio bilo da ih nagovaram da napustimo kuću. Oca smo donekle uspjeli ubijediti, ali majka nije htjela ni da čuje. Tvrdila je da im niko ništa ne može i neće učiniti. Odgovornost sam imao prema svojoj porodici, supruzi i ćerkici, ali ostavljanje roditelja slomilo me u trenu. Za razliku od većine mještana, nismo putovali traktorom, već automobilom, pa je sve bilo za nijansu podnošljivije. Nakon pet dana i noći, stigli smo u Pančevo, zatim kod rodbine u Banatsko Novo Selo. Mi smo bili dobro, ali o roditeljima ništa nisam znao. Nisam imao koga zvati, informacije su slabo stizale, a dezinformacija je bilo koliko i priča. Prva vijest o Špiridonu i Stani, mojim roditeljima, došla je nakon mjesec dana. Živi su, i to je bilo sve. Nakon godinu dana izbjeglištva, nisam više mogao, kopkalo me je svakodnevno kako su oni, a i život u drugoj zemlji, daleko od rodnog praga, nije bio onakav na kakav smo navikli. Vratili smo se prvih dana 1997. i tada sam donekle saznao šta se sve u međuvremenu dešavalo - priča Dmitar Gojko.

O danima kada su ostali sami, dočekavši Hrvatsku vojsku po ulasku u Knin, roditelji su rijetko i šturo pričali.

- Prvog dana po ulasku u selo došla je vojska da ih obiđe. Prolazili su, svraćali, pitali za neke ljude, pitali one koji su ostali za njihove familije. Mog oca i majku niko nije dirao. Nakon toga, u selo su počeli dolaziti neki za koje nisu znali ko su. Neki u uniformama, mnogi u civilu. Krenulo je sa pljačkanjem, paljenjem, rušenjem. Iz kuća su prvo iznosili vrjednije stvari, kasnije se kralo sve. Određena grupa ljudi došla je do naše kuće, a potom su natjerali mog oca i majku da sami utovare stvari koje su im pokazali. Vrijeđali jesu, a je li se sve na tome zaustavilo, nikada nisu pričali. Znam da je jedan od tih ljudi jaknom udario moju majku po glavi, na šta mu je ona štapom uzvratila. Prije nego što je drugi put to uradio, jedan od ljudi je priskočio da je zaštiti i upitao ga zašto je to uradio kada ona nije vojnik. To ga je zaustavilo i, kako je rekla, naknadno joj se izvinio - prepričava Dmitar Gojko.