O ratnim zločinima koji su počinjeni u ratu u Hrvatskoj zna se gotovo sve. No oni se različito tretiraju, pa se tako o onima koje su počinili pobunjeni Srbi i pripadnici JNA pišu knjige, rade filmovi i komemoracije te se protiv (počesto, nažalost, nedostupnih) počinitelja podižu optužnice, dok se oni čiji su vinovnici pripadnici Hrvatske vojske guraju pod tepih. Time se samo cementira službena istina o ratnim zbivanjima, po kojoj je jedna strana isključivo ‘dobra’, a druga isključivo ‘zla’. Međutim, postoje brojna svjedočanstva (koja se teško probijaju u medije) o tome da su i u ratu mnogi ostali ljudi, pa su tako i Srbi pomagali Hrvatima i Hrvati njima. Takvo je svjedočanstvo i bivšega pilota helikoptera JNA Zorana Vlajića, rodom Šumadinca iz Smederevske Palanke, koji od kraja osamdesetih živi u Zagrebu. Za ‘Novosti’ je ispričao kako je u djetinjstvu želio biti vlakovođa, ali je sudbina za njega imala drugu ulogu.

- Bila mi je želja da vozim lokomotivu. Mama je bila učiteljica, pa se hvatala za glavu: Gde ćeš, budalo jedna, da voziš lokomotivu?! Onda je u selo došao neki čovek sa nekim propagandnim lecima i pitao ko hoće da vozi tenk, ko hoće brod, ko avion. Jel’ mogu ja da vozim karavelu, pitao sam ga. Može, kaže on, evo popuni ova dokumenta i potpiši. Donesem majci da ih potpiše i kažem da je to za regrutaciju… Joj, ljubi te majka, kaže ona. Nije znala da su to papiri za srednju vojnu školu, ali kada sam primljen, nije mogla da mi kaže da ne idem - prisjeća se Zoran.

Nakon srednje škole nastavlja školovanje i postaje pilot helikoptera. Radio je u Nišu, no u ranim se tridesetima razbolio, pa je morao otići u mirovinu. Vojska mu je ponudila stan, a on je zbog tadašnje djevojke a sadašnje supruge izabrao Zagreb. Kako još nije bio formalno oženjen, dobio je stan od svega 41 četvornog metra. Zbog demobilizacije na početku pilotske karijere dugo se borio s depresijom. A onda je došao i raspad SFRJ, spremao se rat. U to mu se vrijeme rodila i kći. Njegova je supruga iz Maje kraj Gline, pa je vikendima odlazio na Baniju, u hrvatsko selo okruženo srpskima. U ljeto 1991., kada je SAO Krajina već bila proglašena ali se do sela još moglo, Vlajić igra opasnu igru. U kolovozu te godine počinju mu se obraćati susjedi suprugine rodbine s molbom da ih preveze do Zagreba; prevozio ih je sve odreda, posve nesvjestan da ga nisu slučajno odabrali.

- Svaki put me neko drugi molio da ga povezem. Bilo je leto ‘91., već je počelo puškaranje i meni sine da me ne pitaju tek tako da ih prevozim. Bilo mi je tu nešto sumnjivo, sve dok mi jednog dana nije prišao čovek po imenu Luka i pitao da li bih mogao da njega i troje njegove dece izvedem iz sela. Kada je rekao ‘izvedem’, sve mi je bilo jasno: imao sam dvostruka dokumenta, neponištena vojna i civilna hrvatska, pa kako bih na koju barijeru naišao, tako bih pokazivao jedna ili druga… - nastavlja Zoran.

Na brojnim barikadama lokalnih Srba glava se lako gubila, ali i na hrvatskim punktovima nije bilo najugodnije. Bivši oficir JNA, Srbin iz Srbije, s vozilom zagrebačkih tablica i suvozačima Hrvatima bio je sumnjiv i jednima i drugima.

- Bila je jedna situacija gde su Hrvati hteli da me ubiju. Zaustavili me na jednoj krivini pored sela, pa pitali: ‘Gde ćeš ti, imamo akciju noćas?’ Kažem da idem po punicu, a oni traže dokumenta, počeli prčkati po autu pa videli nezgodnu kasetu sa srpskom muzikom. Čuo sam jednog kako govori da će da me srede… Dok su se oni dogovarali, ja ušao u auto i pobegao - priča Zoran.

Nešto kasnije iz sela je izvukao i svoju punicu. U to su vrijeme i njegov dom u novozagrebačkom naselju Travno počeli obilaziti neki čudni ljudi, s policijskim značkama – navodno su popisivali stanare. Od deložacije ga je, najvjerojatnije, spasila supruga Hrvatica i njezina majka koju je doveo iz okupiranog sela, a možda i to što je njegov stančić ‘herojima imovinskog rata’ bio krajnje nezanimljiv…

Potkraj kolovoza 1991. Zoran odlazi u Maju i po suprugina brata. U ludilu koje je na tom području tada vladalo, kada su ljudi nestajali preko noći, jedva su ostali živi.

- Seo sam sa šogorom u auto i krenuo, ali su nas zaustavili milicajci i kazali da on mora sa njima. Pošao sam i ja. Šogora su odmah odveli u glinski zatvor, a mene nekom starešini na raport. Nastupio sam energično i drsko, pitao sam ga jesam li došao u Hrvatsku da koljem Hrvate ili da Srbi kolju mene… On se zbunio, bio mi je to znak da je ‘moj’, pa sam mu rekao: ‘Prepoznajem u vašem srcu veliki patriotizam i verujem u naš uspeh. Nego, znate šta, kolega, imam ovde jednu budalu, ‘oće da se ženi u Nišu. ‘Ajde da ga oženimo, pa nek’ ide dođavola. Josip Pišek se zove…’ Otišli smo dole, on naredio da dovedu šogora, pa ga pustili, iako je jedan drugi govorio da još nije isleđen - pripovijeda Vlajić koji, da je glinski oficir bio manje impresioniran njegovom predstavom, danas možda ne bi bio živ, kao ni njegov šogor.

Bila je jedna situacija gde su Hrvati hteli da me ubiju. Zaustavili me na jednoj krivini pored sela, pa pitali: ‘Gde ćeš ti, imamo akciju noćas?’ Kažem da idem po punicu, a oni traže dokumenta, počeli prčkati po autu pa videli kasetu sa srpskom muzikom… - prisjeća se Zoran

Njih su dvojica slobodno nastavila dalje, ali samo do sljedeće barikade, na kojoj ih zaustavlja rezervist s mitraljezom.

- Ooo, stani, viče on. Istrčim iz auta i počnem da se derem na njega: ‘Znaš li da sam ja tvoj vojvoda?’ A vozim auto zagrebačkih tablica, kažem mu da mi je to maska. On mi se odmah izvinio i tako prođemo tu tačku. Onda nas zaustavi i hrvatski policajac. Tu, srećom, nije bilo problema - prisjetio se nastavka ratnog putovanja od banijskog sela do Zagreba.

Zoran Vlajić izveo je 20-ak civila hrvatske nacionalnosti iz okupiranog sela, posljednje početkom rujna 1991. godine. Kasnije se više nije moglo ni iz njega ni u njega, a kako su prošli Hrvati s područja pod kontrolom SAO Krajine dobro je poznato: stotine ih je pobijeno i bačeno u masovne grobnice, a kuće su im opljačkane i spaljene. Vlajić ne voli kada se zločini pripisuju cijelom srpskom ili hrvatskom narodu.

- Kod mene postoje dve kategorije ljudi: il’ si čovek il’ si gnjida. Kada ljudi kažu da su Srbi napravili ovo ili ono… nisu to oni napravili, nego loši ljudi koji su Srbi. Ili loši ljudi koji su Hrvati. Ne volim generalizaciju, to kod mene ne postoji. Žalim za svim ljudima kojima je bilo neprijatno zbog nečega šta su uradili neki loši Srbi, ne Srbi generalno. Pretpostavljam da je i njima žao radi onoga šta su uradili loši Hrvati. Žao mi je da je do rata došlo i želim da se to nikada ne ponovi, da svi između sebe budemo ljudi - poručuje Zoran za kraj.

Dječak koji je želio biti vlakovođa a postao je pilot, Šumadinac koji je trebao postati Nišlija a postao je Zagrepčanin, čovjek koji usred glavnoga grada Hrvatske govori srpski sa šumadijskim naglaskom, svih ovih godina pamti riječi svoje majke učiteljice: ‘Triput meri i jednom seci pre nego progovoriš.’ I po tome se zasigurno ne uklapa u kalupe u koje nas guraju službene istine i povijesne čitanke. Možda je i zato trebalo proći zamalo četvrt stoljeća kako bi priča o njegovoj ljudskosti ugledala svjetlo dana…