Nitko predizborni program ne objavljuje prije izbora. Tu tvrdnju, koju je ovih dana izgovorio liberalni mamac Karamarkove Domoljubne koalicije Josip Budimir, braneći HDZ-ovo skrivanje gospodarskog programa koji su mu napisali njemački ekonomisti, može se svakojako tumačiti i komentirati. Možete je pobijati navođenjem brojnih primjera objavljenih predizbornih programa na temelju kojih su političke stranke pobijedile na izborima i potom ih realizirale s pozicija vlasti, a možete se s njome i sprdati i ironizirati je, jer program koji nije objavljen prije izbora i nije predizborni program.
S druge strane, predizborni programi u domaćoj izbornoj praksi u pravilu su dude varalice kojima se maše pred nosom birača, a poslije izbora ih se odriču i njihovi autori, bacajući ih u koš za smeće. Umjesto njih, često se sprovode politike suprotne obećavanima prije izbora. Najsvježiji su primjeri predizborni programi predsjedničkih kandidata Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović. Glasačke kutije još se nisu bile ohladile, a Josipović je već okrenuo leđa SDP-u i strankama koalicije koja je podržala njegovu kandidaturu te krenuo u izborni boj protiv njih i njihovih politika, kao da s njima nikada nije ništa imao, a kamoli ih zagovarao i uvjeravao birače da su ponajbolje na političkom tržištu.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović više i ne spominje većinu svojih pustih predizbornih obećanja, nego se svela na HDZ-ovu izbornu promotoricu kojoj je glavni cilj rušenje Milanovićeve vlade i parlamentarne većine, pa i po cijenu kršenja predsjedničkih ovlasti i provociranja stalnih sukoba i institucionalnih blokada. Umjesto faktora stabilnosti, pretvorila se u još jedan izvor nestabilnosti u funkcioniranju državnih institucija i tijela vlasti, ponajprije stoga što stalno pokušava uspostaviti paralelni sustav kreiranja i provođenja javnih politika, za koje su ponajprije zaduženi Vlada, parlament i drugi segmenti vlasti. Istovremeno, pompozno obećano seljenje predsjedničkog ureda s Pantovčaka (u cilju smanjivanja troškova) svelo se na njegovo povremeno seljakanje po različitim dijelovima Hrvatske, čemu je teško dokučiti i opravdati smisao mimo HDZ-ove predizborne kampanje. Obećanje koje je mogla nije ni pokušala ispuniti, no silno se trudi obaviti tuđe poslove, a sve kako bi dokazala da su oni za njih zaduženi nesposobni da ih obave.
Milanovićev SDP prihvatio je izazov Karamarkova HDZ-a i upustio se u utrku koju će obilježiti dokazivanje tko je od njih sposobniji nastaviti Tuđmanovim putem, iako je taj put zemlju već jednom odveo u ćorsokak iz kojega se čitavo desetljeće mukotrpno izvlačila
Dakle dvoje kandidata koji su na predsjedničkim izborima nastupali u ime glavnih konkurenata za izbornu pobjedu na parlamentarnim izborima preko noći su odustali od svojih predizbornih obećanja i najava te krenuli nekim drugim stazama, pa ni od stranaka koje su ih iznjedrile ne treba očekivati drukčije ponašanje na izborima i poslije njih. HDZ i partneri skrivaju svoj navodno fenomenalni gospodarski program, SDP i partneri ispisuju ga u tišini, a u međuvremenu svakodnevne događaje i procese pretvaraju u domoljubna i nacionalna pitanja i interese, oko kojih lome koplja i, kao, dokazuju svoje državničke sposobnosti i upravljačke kapacitete.
Pritom je sve očitije da je HDZ svojom floskulom o ‘domoljubnoj koaliciji’ uspio SDP-u i partnerima nametnuti nacionalističko natjecanje u domoljublju kao glavni kriterij predizborne kampanje. Zoran Milanović je prihvatio Karamarkovu bačenu rukavicu i upustio se u predizborno dokazivanje tko je od njih vjerniji i uspješniji sljedbenik Tuđmanove nacionalističke revolucije. Iz defanzivne pozicije u koju su ga stjerali braniteljski prosvjedi od Vukovara do zagrebačke Savske ceste, Milanović se izvukao organiziranjem vojnog mimohoda na godišnjicu ‘Oluje’, a potom je koristio i najmanju priliku da Karamarkovu Domoljubnu koaliciju tuče ‘domoljubnim’ oružjem: od toga da se hvalio pozitivnim gospodarskim trendovima, zavođenjem reda u državi, rješavanjem kredita u švicarcima i izbjegličke krize, pa sve do prijedloga o preimenovanju Markova trga u Tuđmanov te komentiranja smjene i izbora selektora nogometne reprezentacije. Odluku o konverziji kredita u švicarcima promovirao je u zaštitu nacionalnih interesa i obračun sa stranim bankama i njihovim domaćim agentima, kako bi odbio Karamarkov ‘domoljubni’ napad da će predloženim modelom uvući zemlju u sukob s bankarima i Europskom unijom, a sve preko leđa hrvatskih građana. HDZ-ove i predsjedničine prijedloge da vojskom i blokadom granice rješava bliskoistočni izbjeglički val koji je zahvatio i Hrvatsku najprije je primirio prihvaćanjem i transportiranjem izbjeglica do Mađarske i Slovenije, a potom se obrušio na militaristički model rješavanja izbjegličke krize, ali se u Tuđmanovoj maniri počeo obračunavati sa susjedima u regiji, kako onima koji se od izbjeglica štite vojskom, policijom i zatvaranjem granica, tako i onima koji ih, poput Hrvatske, puštaju da što prije prođu preko njihovih teritorija.
Karamarkova Domoljubna koalicija i Milanovićeva Hrvatska raste svoje predizborne programe ne objavljuju prije izbora, ali zato u svakoj prilici i uz najbanalniji povod biračima prodaju domoljubnu maglu kojom prikrivaju politike što će ih provoditi ako pobijede na izborima. U mnogočemu se te politike neće bitno razlikovati, što zbog ekonomskog i ukupnog stanja u zemlji, što zbog članstva u Europskoj uniji i poštivanja njezinih pravila igre. I jednima i drugima, međutim, to više nije bitno, jer je Milanovićev SDP prihvatio izazov Karamarkova HDZ-a i upustio se u predizbornu utrku koju će obilježiti dokazivanje tko je od njih sposobniji nastaviti Tuđmanovim putem, iako je taj put zemlju već jednom odveo u ćorsokak iz kojega se čitavo desetljeće mukotrpno izvlačila. No tako je to sa zemljama u kojima ‘nitko predizborne programe ne objavljuje prije izbora’: građani na izborima kupuju domoljubne mačke u vreći, a poslije izbora saznat će jesu li utržili umilne pitome mace ili zvijeri koje će im do krvi oderati kožu.
