>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Dragan Pjevač Važno je saosećati i razumeti tuđu žrtvu

Često na susretima sa porodicama žrtava potenciram pitanje saosećanja sa žrtvama drugih. Siguran sam da je tek sa takvim pristupom moguć pomak u traženju nestalih

Iako godinama na marginama interesa državnih tijela i politike, pitanje nestalih osoba bitan je kamen spoticanja u odnosima Hrvatske i Srbije. Sve češće vrh hrvatske vlasti prijeti Srbiji usporavanjem EU-puta ako se ono ne riješi: tako se u javnosti stvara dojam da su nestali ponajprije srpski problem. Premijer Srbije Aleksandar Vučić, za posjeta Zagrebu povodom inauguracije nove hrvatske predsjednice, izjavio je da je na popisu nestalih više od polovice Srba, što je uskoro demantirao Vladin Ured za nestale. O složenim problemima vezanima uz sudbine nestalih osoba razgovarali smo s predsjednikom Koordinacije srpskih udruženja porodica nestalih s područja bivše SFRJ, beogradskim odvjetnikom Draganom Pjevačem.

Spiskove treba izbistriti

Hrvatski Ured za zatočene i nestale traga za oko 1.600 ljudi: gotovo polovica njih su srpske nacionalnosti. Čini li vam se da se taj podatak u hrvatskoj javnosti nedovoljno ističe?

Mislim da se hrvatska strana po tom pitanju postavlja pomalo dvolično i licemerno. Po našoj evidenciji, 222 lica srpske nacionalnosti zakopana su u poznatim grobnicama: ima li se volje i želje, sutra se mogu iskopati. Bio bi to početak ozbiljnog rešavanja tog problema, jer u Srbiji, u kojoj nije bilo rata, više nema hrvatskih žrtava – sve su iskopane i predane hrvatskim vlastima. Podržavam zahtev iz Hrvatske da se otvore sve arhive i da se rešava pitanje nestalih, ali ne pre nego se iskopa one iz poznatih grobnica. Polazim od toga da su sve žrtve jednake i da je to elementarno civilizacijsko pitanje. Tu je i više od 300 žrtava koje na Šalati čekaju identifikaciju. Po našoj evidenciji, samo nestalih Srba ima oko 1.800.

Hrvatska vlast tvrdi da je nestalih Srba oko 700, vi da ih je oko 1.800: kako je moguća tolika razlika?

Naša evidencija nastala je tako da su nam dolazili poznanici, prijatelji i rodbina žrtava. Nažalost, Srbija se nije time bavila, samo udruženja. Međunarodni komitet Crvenog krsta ima svoju evidenciju i pravila kako se dolazi na službeni spisak: obično se traži da dođe rodbina, da podnese zahtev i dade podatke. Naša evidencija nije tačna sto procenata, ali jeste 95.

Redovito se na vašem popisu otkrivaju pogreške, pa se onda sastavljače proglašava mitomanima i manipulatorima?

Odgovor je jednostavan. Primerice, lično sam poznavao uglednoga gospićkog profesora Manu Bajića, čiju su sinovi blizanci danas u Kanadi, a njega niko ne traži. On je na našem spisku, ali ne i na spisku Crvenog krsta: to šta ja lično znam da je nestao, Crvenom krstu nije dovoljno, a ne zna se gde su mu tačno sinovi, osim da su u Kanadi. Tako se stvara razlika u spiskovima – naši ljudi su razbijeni, raseljeni, niko ih ne traži, jedva se čeka da se sve zaboravi. Živio sam u Americi nekoliko godina i tek sada vidim koliko mi je tamo bilo lakše. Jer kada ovim počneš da se baviš, zarobljen si doživotno.

Zašto Srbija nije pomogla da se pronađe rodbina nestalih, pa da im se utvrdi točan broj?

Gledajte, u mojoj familiji, od stričevića… Milan, zvali su ga Lola, on je nestao. Nije bio oženjen, a brat mu je negde u Banatu, ima svoju muku, traži nestaloga sina… Milana niko ne traži. Zbog takvih situacija je razlika. Zahtevam da se u Srbiji to organizuje drugačije, no za Srbe iz Hrvatske ovde nema dovoljno interesa. A to nije ni velik posao ni investicija: treba samo sakupiti podatke od svih udruženja, od Crvenog krsta i Hrvatske, spiskove izbistriti, pa videti kako će taj deo završiti.

Trgovina nestalima vređa žrtve

Svako malo se, prije susreta hrvatskih i srpskih političara, otkrije neka nova grobnica: u jednoj se pronađu posmrtni ostaci nekolicine Hrvata, u drugoj nekolicine Srba. To se događa u pravilnim razmacima i godišnje se riješi nekoliko desetaka slučajeva – kao da se time na neki način trguje. Hrvatska strana, koja često namjerno oteže s ekshumacijama i identifikacijama, tvrdi da Srbija ne želi otvoriti vojne arhive JNA s podacima o grobnicama po Slavoniji…

Postavili ste pitanje koje me pogađa u srce. Letos sam na Međunarodnom danu nestalih razgovarao sa čovekom bliskim srpskoj vlasti, koji mi je doslovce kazao da je pitanje nestalih jedna vrsta trgovine. To me porazilo. Od jedne druge ličnosti, iz međunarodnih institucija koje se time bave, čuo sam isto. To vređa žrtve! Kada nakon deset godina bavljenja ovim problemom saznam da je on predmet trgovine, pomislim da nema rešenja. Ipak, idemo da napravimo sve šta možemo, i ja želim da se arhive otvore, ali nije normalno da ti neko otvori svoje ako ti nećeš da rešavaš ni poznate slučajeve… Šta se tiče arhiva, i jednih i drugih, svi su imali bezbednjake, od nivoa četa pa naviše, koji su pisali izveštaje i o kokoši koja je nestala, a kamoli ne o tome gdje je čovek ubijen i zakopan. No tu je najčešće reč o monstruoznim zločinima i zato se to skriva, onda taj deo počne da se otpetljava…

Udruge nestalih surađuju, zašto političari ne slijede vaš primjer?

Često na susretima sa porodicama žrtava potenciram pitanje saosećanja sa žrtvama drugih. Jedna žena iz Tenje pokazala mi je sliku svoje majke Hrvatice i srpskog vojnika koji ju je odveo, nakon čega je nikada nije videla. Osećao sam se kao da gledam svoju majku, to je za mene ista stvar, ista vrsta zločina i zločinca: ona je nestala, nje nema. Kako je neki zločinac ubio nju, tako je neki ubio moju majku. Važno je saosećati i razumeti tuđu žrtvu. Ne mogu da tražim svoje nestale, a da nisam spreman podržati Hrvate koji traže svoje. Siguran sam da je tek sa takvim pristupom moguć pomak u traženju nestalih.

Kako ste doživjeli odbijanje hrvatske i srpske tužbe za genocid?

Presuda je očekivana. Da je bilo sreće i razuma, tužbe bi se povukle i sve bi se rešilo na drugi način. Kada ja razmišljam o genocidu, imam na umu historiju i genocid počinjen u Drugom svetskom ratu i mislim da moramo biti vrlo oprezni kada govorimo o tome. Da li je devedesetih počinjen genocid nad Srbima u Hrvatskoj? Ja sam iz Medačkog džepa, gde mi je – uz još 36 civila, od čega 17 žena – na jedan od najmonstruoznijih načina ubijena majka. U mikrosvetu žrtve to jeste genocid. U mome svetu nije, ali jedino žrtvi ne mogu zameriti kada kaže da je nad nama počinjen genocid. Svi ostali to instrumentalizuju i ne postavljaju na pravi način.

1/1