>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Ana Brakus

Drago Hedl: Ponuda za mito ponižavajuća je baš kao i prijetnje

Franjo Lucić je valjda procijenio da je mrkva djelotvornija od batine. Ali kada mi je ponudio novac da zaboravim na sve što sam o njegovom biznisu istražio i da o tome ne objavim ni slova, osjećao sam se jednako ružno kao i kada su mi upućivali prijetnje

Nagrađivanog novinara i književnika Dragu Hedla prošlog je tjedna, s namjerom da ga spriječi u objavljivanju istraživačkog specijala o njegovim poslovnim malverzacijama, HDZ-ovac Franjo Lucić pokušao podmititi. Naš je sugovornik snimku razgovora, baš kao i istraživački specijal, objavio. Njegovim hrabrim činom gotovo nitko nije bio iznenađen. Osim možda Franje Lucića. Riječ je, ipak, o posljednjem u nizu hrabrih i odvažnih poteza koje je Drago Hedl u svojoj višedesetljetnoj novinarskoj karijeri povukao. S dobitnikom brojnih priznanja za novinarski, književni i ljudskopravaški rad razgovarali smo o tom iskustvu, ali i o njegovom književnom radu.

Malo ljudi vjeruje da je Franjo Lucić, donedavni predsjednik HDZ-a Požeško-slavonske županije, samostalno odlučio dati ostavku na sve stranačke funkcije, a još je manje onih koji vjeruju da je riječ o najsiromašnijem saborskom zastupniku. Unatoč vašim otkrićima i pokušaju podmićivanja kako ih ne biste objavili, Lucić na toj funkciji, za sada, ostaje. Mislite li da će se to promijeniti?

Uvjeren sam da je Luciću iz vrha stranke rečeno da se povuče. Previše on voli političku moć da bi tek tako odstupio. Upravo mu je ta politička moć omogućila da radi sve što je radio, uključujući i to da su njegove tvrtke podizale povlaštene, subvencionirane kredite kojima je gradio apartmane na moru. Apartmani su izgrađeni i prodani, a radnici Tofrada i Tofrado bačvarije, Lucićevih tvrtki, ostali su na cesti. Među njima i brojni branitelji. Jedan od njih, izgubivši egzistenciju, počinio je, nažalost, samoubojstvo. Zbog toga nitko nije podignuo šator. U HDZ-u su, naravno, znali za sve što Lucić radi. Ako nikako drugačije, morali su znati jer su kopije kaznenih prijava odlazile i u središnjicu stranke. Ali Lucić je dobivao izbore, a kada dobivaš izbore, možeš što te je volja. Da nije bilo te Lucićeve ponude kojom je mitom htio zaustaviti novinski tekst, siguran sam da mu se ništa ne bi dogodilo. Sve ono što sam napisao u tri nastavka istraživačkog specijala u Telegramu, a što je neusporedivo gore od pokušaja podmićivanja, ne bi ga nagnalo na ostavku. Ovo s podmićivanjem izazvalo je veliku buru jer to je, koliko znam, prvi put da je netko pokušao podmititi novinara i da je to snimljeno. Doduše, ‘u onom’ HDZ-u platili su Thompsonu da ne pjeva na skupovima političkih suparnika tijekom kampanje. Lucić je tu formulu samo malo preuredio pa je u ‘ovom HDZ-u’, vjerodostojnom, htio platiti novinaru da ne piše.

Možda završim u Saboru

Vrh HDZ-a, odnosno Vlade šutke je istrpio nekoliko dana neugode i sada idu dalje. Premijer Andrej Plenković još jednom nije impresioniran – jeste li očekivali drugačiju reakciju?

Odmah kada je afera s pokušajem podmićivanja pukla, zamolio sam da netko iz vrha stranke to komentira. Do danas ne samo da nisu odgovorili meni, nego nije bilo nikakve reakcije, uopće. Od sto glasa glasa čuti nije. Potpuni muk. Misle valjda kako je Lucićeva ostavka na sve stranačke funkcije dovoljna i da je time slučaj riješen. Ali sjetite se donekle sličnog slučaja zastupnika SDP-a, bivšeg vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe. Iz vrha HDZ-a tada je svatko tko je držao do sebe javno osudio njegov čin i na Sabu se bacio kamenom. Sabo je bio izložen prekomjernom granatiranju. Gađali su ga sa svih strana, iz svih oružja i oruđa, a ‘institucije sustava’ radile su kao nikada do tada. Ekspresna optužnica, munjevito suđenje, a i Vrhovni je sud djelovao brzinom svjetlosti kada je potvrdio prvostupanjsku presudu. I dok se Sabo okrenuo, već je bio u zatvoru. Vidjet ćemo kako će ‘institucije sustava’ djelovati sada.

HDSSB, čiji je v.d. predsjednik Branimir Glavaš, u koaliciji je s HDZ-om i predstavlja bazu piramide na kojoj počiva Plenkovićeva vlast. To više govori o vrhu nego o bazi piramide

Sa sudskim progonom zbog vlastitog rada imate iskustva. Mislite li da bi se takvo što moglo dogoditi i nakon ove serije istraživačkih tekstova?

Ne bi to bilo ništa neobično. Lucić već prijeti tužbama za klevetu, a možda se sjeti da bi me mogao tužiti i za snimanje našeg razgovora bez njegova znanja i dopuštenja. Ovo drugo je nezgodnije, može se završiti u zatvoru. A možda mi se posreći: možda završim u Hrvatskom saboru poput Marije Budimir koja je, nakon što je tajno snimila Željka Sabu i snimku dala medijima, izabrana za saborsku zastupnicu. Čudni su putevi Gospodnji. Pogotovo u Hrvatskoj.

U svojoj višedesetljetnoj novinarskoj karijeri prošli ste brojne redakcije i ispisali nebrojene retke. Je li vas Lucićev postupak iznenadio? Nakon silnih prijetnji i maltretiranja zbog kvalitetnog obavljanja posla, jesu li iznenađenja više uopće moguća?

Lucićeva ponuda uistinu je bila nešto novo. On nije prijetio, on je nudio novac. Procijenio je valjda da je mrkva djelotvornija od batine. Ali kada mi je ponudio novac da zaboravim na sve što sam o njegovom biznisu pronašao i istražio te da o tome ne objavim ni slova, osjećao sam se jednako ružno kao i kada su mi upućivali prijetnje. Ponižavajuće je to. Možda je on naučio da se stvari tako rješavaju. U jednom trenutku, čuje se to dobro na snimci, kaže: ‘Novac nije problem.’ Onaj kojem novac nije problem, a takvih u ovoj zemlji nema puno, vjerojatno je shvatio suštinu poslovice para vrti gdje burgija neće. U ovoj zemlji moguće je kupiti i prodati sve, u pitanju je – kako je to jednom prigodom rekao Stipe Mesić –samo temperatura tališta. Prodaju se diplome, sudske presude, pomilovanja, liječnička uvjerenja, radna mjesta, funkcije… Ponuda je široka.

U Saboru sjedi i jedno vama poznatije lice, čovjek koji vam je kao glavnom uredniku ‘Glasa Slavonije’, devedeset i prve, umarširao u redakciju. Suđenje za ratne zločine Branimiru Glavašu, o kojima ste ekstenzivno pisali i novinarski i publicistički, nakon dugog niza godina vraćeno je na početak. Ostaje saborski zastupnik. Kako to komentirate?

Glavaš je izabran, ima dakle onih koji ga podržavaju, koji su mu dali glas i učinili ga saborskim zastupnikom. Zanimljivo je nešto drugo: u ovakvoj nestabilnoj parlamentarnoj većini, u kojoj vlada Andreja Plenkovića doslovno ovisi o jednom ili dvoje zastupnika, Glavašev mandat ima ogromnu težinu. Iako mu je stranka u potpunom rasulu i svela se na ostatke ostataka, pa se čini da ima manje članova nego što je slova u nazivu stranke, HDSSB je danas u Saboru jači nego u svojim zvjezdanim trenucima, kada je imao sedam zastupnika. Sada ima jednog, Glavaša, i on je Plenkoviću potreban. A koliko mu je potreban vidi se i po imenovanju Josipa Salapića (jednog od onih sedmero zastupnika HDSSB-a iz zlatnih vremena stranke, koji su u Saboru prkosno nosili bedž ‘’Heroj a ne zločinac”) za državnog tajnika. I to baš u Ministarstvu pravosuđa, sada pred nastavak suđenja Glavašu za osječke ratne zločine. Dakle HDSSB, čiji je predsjednik (doduše, v.d.) Branimir Glavaš, u koaliciji je s HDZ-om i predstavlja bazu piramide na kojoj počiva Plenkovićeva vlast. To više govori o vrhu nego o bazi piramide.

Slavonija i Osijek propadaju

Glavaš je jedan od uključenih u veliko mirenje s nekadašnjim protivnicima na političkoj sceni, o kojem posljednjih tjedana govori Vladimir Šeks. To je također čovjek čiju ulogu promatrate i o kojoj pišete godinama. Kako vidite njegovu trenutačnu ulogu u HDZ-u?

Šeks je veliki igrač, mislim da mu nema ravna u hrvatskoj politici. Od devedesetih do danas prisutan je u svemu važnom što se u ovoj državi dogodilo. I uz manje povremene padove, uvijek je bio u žiži politike. Zanimljiv je njegov pokušaj da se na kraju sa svima pomiri. Neki pristaju, pa smo ga nedavno, nasmiješenog i zagrljenog, s Glavašem vidjeli na njegovom Facebooku. Plemenito je oprostiti i zatražiti oprost. Ponekad nije lako, ni jedno ni drugo. No pitanje je hoće li se Šeks u toj velikoj pomirbi uspjeti izmiriti baš sa svima. S Manolićem i Mesićem možda i hoće (njih je sam spominjao), no što je s preživjelim članovima obitelji Zec, što je s Jadrankom Reihl-Kir, da ne nabrajam dalje…

Zanimljiv je Šeksov pokušaj da se na kraju sa svima pomiri. S Manolićem i Mesićem možda će se i uspjeti izmiriti, no što je s preživjelim članovima obitelji Zec, što je s Jadrankom Reihl-Kir…

Slavonija vas okupira i kao novinara i kao književnika. Pišete o njezinoj sadašnjosti i prošlosti, kako vidite njezinu budućnost?

Držim se onoga što najbolje poznajem i zato se svi moji romani, kako oni napisani tako i oni koje kanim napisati, zbivaju u Osijeku i Slavoniji. Rođeni sam Osječanin i samo sam četiri godine živio izvan Slavonije, godinu dana u SAD-u, godinu u Skoplju (u vojsci, najgora godina moga života), godinu u Londonu i isto toliko u Rijeci. Zato si umišljam da poznajem Slavoniju i grad u kojem živim. Bojim se da budućnost Slavonije nije nimalo blistava. Sela se prazne, ni u gradovima nije ništa bolje. Moj Osijek nekako se smanjio, skupio, poput jeftine košulje nakon prvog pranja. Propada zajedno sa Slavonijom.

Romane pišete gotovo istom brzinom kao i novinarske tekstove. Kako, u tom smislu, napredujete?

Nažalost, čak pet romana u ovom trenutku čeka da dođu na red. Trenutačno radim na rukopisu ‘Vrijeme seksa u doba nevinosti’, svojevrsnom nastavku mog prvog romana ‘Donjodravska obala’. Imao sam neviđen peh s tim drugim romanom. Nekakav kriptovirus blokirao mi je sve datoteke i fajlove na računalu, među njima i gotovo dovršen roman ‘Vrijeme seksa…’ Počeo sam sve pisati ispočetka, a to je muka, vjerujte, teška muka. No valjda ću ga ipak završiti. I to će biti svojevrsna trilogija, jer iza tog planiram još jedan roman o vremenu u kojem onaj dječak iz Donjodravske, Dado Kenig, analizira život svoje obitelji i okruženje u kojem je rastao, pa otkriva činjenice koje će ga duboko potresti. Čeka me i treći dio krimi-trilogije radnog naziva ‘Kijevska piletina’. Prvi dio te trilogije, ‘Izborna šutnja’, ovih dana izlazi u talijanskom prijevodu (‘Silenzio elettorale’) u izdanju velike nakladničke kuće Marsilio iz Venecije. Potpisao sam ugovor s Drugim planom (producentom sjajne serije ‘Novine’, između ostalog) za TV seriju koja bi se trebala početi snimati možda već iduće godine. Čim završim krimi-trilogiju, okušat ću se u crnoj komediji, čijih sam nekoliko poglavlja već napisao jer me svrbe prsti. Radni je naslov ‘Pomrčina u Sunčanom domu’. A onda, čeka me jedan duboko intiman roman, prilično bolan jer se tiče moje vlastite kože. Želim sve to završiti, a vremena baš nema napretek. Mislim da ću polako svoje novinarsko koplje baciti u trnje i okrenuti se romanima. Napišem li sve što planiram, ostat će iza mene osam romana. Dosta za jedan život.

1/1