Tridesetpeta obljetnica smrti Josipa Broza obilježena je 4. svibnja u Hrvatskoj prije svega argumentom da je pokojnik, eto, veoma zaslužan i za temelje današnje Hrvatske. Jest da je bio masovni ubojica, kao što danas piše onaj dio njemačkog tiska koji, inače, u liberalnoj kapitalističkoj demokraciji nipošto ne vidi nikakav uzrok za neprekidne ratove i eksploataciju širom svijeta. No i za to su Titu mnogi spremni donekle progledati kroz prste, samo neka je on nama osigurao start-up za hrvatsku neovisnost, a i ne jedino hrvatsku.
U tako uvjetovanoj prezentaciji za domaću upotrebu, najviše su proteklih dana sudjelovali naši socijaldemokrati. Ne slučajno, budući da upravo oni osjećaju najveću potrebu da se uvijek iznova distanciraju od njegova jugoslavenstva i osobito njegova komunizma. Bit će da si nikako ne mogu oprostiti što su u njegovo vrijeme jednostavno bili na strani jačeg, kao što su i sad, obratimo li pažnju na novi kontekst.
Riječki su se SDP-ovci tako upeli još i da, prilikom obilježavanja Dana oslobođenja svoga grada, istaknu kako antifašizam nije isto što i komunizam, ograđujući se jasno od potonjeg. U vrijeme sve veće globalne i lokalne socijalne krize, dakle, njih i dalje najviše tišti socijalistička revolucija koju su predvodili komunisti s Josipom Brozom na čelu. Sama je Hrvatska pritom argument nad argumentima, neupitni alibi za pristajanje na ovu antisocijalnu gadost od sistema danas.
Ali treba reći da ovo uopće nije to za što su se komunisti borili kad su oslobađali Jugoslaviju, Hrvatsku, Rijeku. Oni su se suprotstavili u prvom redu kapitalizmu, tome starijem bratu fašizma i nacizma. Stoga – ne pakovati Titu, ne kititi jugoslavenske komuniste šarenim socijaldemokratskim perjem pod egidom politički korektnog antifašizma s kojim bismo se imali pronaći u društvu novodobnih svjetskih imperijalista.
Kako nakaradno završava takva revizionistička lakirovka, pokazao nam je ovih dana zorno i premijer te predsjednik SDP-a Zoran Milanović, braneći ministra Predraga Matića od raspomamljenih ustašoida riječima da neće dati ‘čovjeka koji je bio u logoru za Hrvatsku’. Kakvog li promašaja: ta ministar branitelja ili ma čega drugog je dobar ili nije dobar ministar bez obzira na njegove logoraške patnje, i jedino ga je tako moguće zastupati, a ne pristajati na rezon krajnje desnice. Jer, baš kao i u vezi s Titom od kojeg se peru, već su morali od nacionalista naučiti da sama Hrvatska nije po sebi nikakav sadržaj, nego tek moneta za potkusurivanje.
