Popularni apel da se povijest prepusti povjesničarima – jer nas, eto, ubi višak neprobavljene historije – sumnjiv je u najmanju ruku kao i čuvena pretpostavka da bi se ekonomijom trebali baviti samo ekonomisti. Koliko zbog opasnosti od meritokracije, toliko i zbog činjenice da u oba slučaja nije riječ o društvenim znanostima isključivo zato što se one bave društvom, nego uvelike zato što bi se i samo društvo kao cjelina trebalo baviti njima. A kako može biti zloupotrijebljen formalni autoritet struke koji dominira nad svakim političkim rezonom, lijepo se dalo vidjeti u slučaju tribine ‘1945. – na razmeđi dvaju totalitarizama’, održane prošli tjedan u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.
Taj primjer pokazao nam je, naime, što se dogodi kad se iza firme neke načelno etablirane historičarske ustanove postavi čitava jedna zločinačka ideologija. Jer povjesničari koji su tom prilikom uzeli za pravo ekskluzivno docirati o istini s kraja Drugog svjetskog rata i za neposrednog poraća u Jugoslaviji, gotovo bez iznimke poradili su na afirmaciji faktički svih snaga poredanih nasuprot antifašističkog Narodnooslobodilačkog pokreta pod vodstvom komunista. Ako ne izravno, onda makar dajući naglasak na revizionistički birane odgovornosti potonjeg režima. Inače, o skupu je već svjedočio Bartul Čović na portalu ‘Novosti’, uz širi i podrobniji uvid s pikantnog antikomunističkog pira na Gornjem gradu.
Za one koji nisu čitali taj osvrt u elektroničkoj našoj ponudi, evo malo naknadnog obračuna s dotičnim proustaškim i pročetničkim personama. Ili s onima koji su se tamo zatekli isključivo zbog mržnje prema komunizmu, te nam i ovim povodom biva itekako zanimljiv nalaz da, iako nije svaki antikomunist ujedno nacionalist, svaki ustaša i četnik itekako jest prokapitalist. I dovoljno im je to da se uvijek iznova uvjerljivo nađu na istoj gomili, pa bi se čuveni zagrebački grafit ‘Ustaše i četnici, zajedno ste bježali’, otprije nekoliko godina, mogao slobodno dopuniti adresiranjem navedene treće struje koja se u presjeku s ostale dvije jasno samoidentificirala u tom pogledu i na ovoj tribini.
Ivo Banac, uvodničar, imao je tako lijepu prigodu da se opet združi ne samo s Ivom Lučićem ili Zlatkom Begonjom, nego i s ideološkom rodbinom iz Instituta za savremenu istoriju i Instituta za noviju istoriju Srbije, oba beogradska. Tako da nije govoreno samo o posljednjim danima NDH ‘čiji je tragični završetak ostavio traumatične posljedice za naše društvo’ (Ante Delić) ili o poslijeratnim kolonizacijama gladnog stanovništva u plodnije krajeve koje su iznad svega prouzročile ‘brojne obiteljske i individualne traume’ (Marica Karakaš Obradov). Isproducirali su se tu i Srđan Cvetković, Bojan Dimitrijević i Zoran Janjetović, dokazani promotori okorjelih domaćih izdajnika Dragoljuba Draže Mihailovića, Milana Nedića i Dimitrija Ljotića.
Da se znalo za bliskost u zločinu jednih i drugih i trećih, znalo se, još od vremena koje priziva onaj grafit. No problem je tim veći kad posreduju državne ustanove i kad se to institucionalizira tako bescarinski da će se uporno izjednačavanje fašizma ili nacizma i komunizma održati u ovim ulomcima Jugoslavije do krajnje relativizacije. Toliko da je, recimo, prije nekoliko dana ispred dvorca Erdody u Kerestincu sazvan božićni sajam s adventskim vijencem ginesovskih proporcija. U dvorištu ustaškog zatvora za gotovo stotinu potom ubijenih hrvatskih komunista, cvijeta narodne inteligencije 1941. godine, kao i dvorištu zatvora u kojem su pola stoljeća kasnije neoustaše mrcvarili zarobljene Srbe.
