>

novosti logo

Država u šopingu

Zašto je premijer Plenković pred čitavom javnošću sebe politički osudio na otkup MOL-ovog vlasničkog udjela u INA-i? Činjenica da će MOL na glavinjanju hrvatske politike i pravosuđa u posljednjih petnaestak godina debelo zaraditi i jednostavno otići nije jedino što govori o krajnjoj dubioznosti državne odluke o otkupu MOL-ovog udjela. Tu je i pregršt ekonomskih razloga

Republika Hrvatska izgubila je arbitražni spor koji je 2014. godine povela protiv mađarskog MOL-a, suvlasnika INA-e, pred sudom Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi: Hrvatska nije uspjela dokazati da se MOL koruptivnim metodama domogao upravljačkih prava u INA-i i ugovora o tzv. plinskom biznisu, a nije to uspjela dokazati zato što ni u Hrvatskoj ni igdje drugdje ne postoji nijedna pravomoćna sudska presuda koja bi govorila u prilog tome. Bila je to prva informacija koju je premijer Andrej Plenković iznio na dramatičnoj konferenciji za novinare hitno upriličenoj na Badnju večer. Zdrava logika kaže da je nakon toga trebao reći bilo što osim onog što je rekao, a rekao je ovo: ‘Donijeli smo političku odluku o povratku INA-e u vlasništvo Republike Hrvatske. Kao što sam nekoliko puta isticao, razmatrali smo najbolje opcije za budućnost INA-e. I u kontekstu strateškog interesa, ali i u energetskom smislu. Hrvatska će pokrenuti proces otkupa cjelokupnog udjela MOL-a u INA-i bez da se poveća javni dug Hrvatske. S ovom odlukom je upoznata i predsjednica Republike Hrvatske i predsjednik Sabora, ali i mađarska strana.’

Snažni ulazak u ina-u uvelike će destabilizirati one državne tvrtke koje se upuste u taj posao, ponajprije najveću i najvažniju – hep: em će im pomesti najveći dio novca s računa, em će ih kreditno opteretiti

Arbitražni poraz u Ženevi, naime, sigurno nije najbolji trenutak za službenu objavu nakane da se od pobjednika arbitraže otkupi njegov udio u kompaniji oko koje je vođen spor pred međunarodnim sudom, a oko koje – između istih strana – još uvijek traje arbitraža na Međunarodnom sudu za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu. Na sudu u Washingtonu MOL je, prije pokretanja hrvatske arbitraže u Ženevi, tužio Republiku Hrvatsku zbog kršenja Glavnog ugovora o plinskom poslovanju iz 2009. godine: prema tom sporazumu, država je trebala preuzeti INA-inu firmu Prirodni plin d.o.o. i idućih petnaest godina otkupljivati plin od INA-e po tržišnim cijenama, što se nije dogodilo. Gotovo je sigurno da će MOL dobiti i tu arbitražu. No eto, hrvatski premijer Andrej Plenković i krug njegovih najbližih suradnika, predvođen potpredsjednicom Vlade i ministricom gospodarstva Martinom Dalić, misle da je najpovoljnije kupovati onda kad prodavač, u ovom slučaju MOL, ima neslućene mogućnosti za nabijanje cijene, a te neslućene mogućnosti Mađarima je ponajprije otvorio premijer Plenković kad je samoga sebe pred čitavom javnošću na Badnju večer politički osudio na promptni otkup MOL-ovih dionica u INA-i.

Čak i da nije tog momenta, inače sasvim neobjašnjivog, državna operacija preuzimanja INA-e riskantna je i vrlo dvojbena sama po sebi. Prije svega, iz razloga zdravog razuma: Republika Hrvatska – koja sad raspolaže s 44 posto dionica – zaradila je na prodaji 49 posto dionica INA-e oko deset milijardi kuna, od čega se tek sedam milijardi slilo izravno u državni budžet, a sad bi taj vlasnički paket vratila u svoje ruke za najmanje dvadeset milijardi kuna, koliko bi mogla iznositi vrijednost transakcije kad se zbroje cijena dionica, troškovi arbitražnih postupaka u Ženevi i Washingtonu te nužne i hitne investicije u modernizaciju INA-ih proizvodnih postrojenja. Pritom je današnja INA u odnosu na onu od prije dvanaest ili petnaest godina bitno tržišno slabija i devastiranija u svakom pogledu: i u kadrovskom, i u istraživačkom, i u razvojnom, i u financijskom, pritom lišena naftnih polja u Siriji, koja neće biti vraćena ni brzo ni lako, ako uopće budu vraćena, i lišena krupnog dijela zaliha nafte i plina.

Avantura o javnom trošku dolazi na sam rub suicidalnosti kad se uzme u obzir činjenica da ne postoji nikakva suvisla vizija poslovanja i razvoja ina-e nakon što se iz nje istisne mrske Mađare

Upravo je takva INA-ina tržišna pozicija, združena s unutrašnjom isisanošću potencijala, glavni razlog mađarskog dizanja ruku od ovdašnje naftne kompanije. Još u vrijeme vlade Zorana Milanovića iz Budimpešte su u Banske dvore stizali signali da su zainteresirani za prodaju svog udjela: kao početnu cijenu navodno su bili istakli milijardu i sedamsto milijuna eura. Milanović i njegov ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak ozbiljno su razmišljali o toj ponudi, ali nastupila je smjena vlasti. Milanović je, uostalom, u rujanskim predizbornim sučeljavanjima s Plenkovićem spominjao namjeru otkupa mađarskog dijela vlasništva u INA-i. Kad je krajem prošle i početkom ove godine na poziciju političke moći došao Tomislav Karamarko, pa time i njegov intimus Jozo Petrović, MOL-ov čovjek u Hrvatskoj, Mađari su se predomislili u vezi s povlačenjem iz Hrvatske: vidjeli su priliku da INA-u u potpunosti, bez otpora suvlasnika, svedu na mjeru MOL-ovih potreba, da njezinu veličinu i razvoj dizajniraju u skladu sa strateškim planovima mađarske naftne kompanije. Nakon što je Karamarko, pa s njim i Petrović, neslavno okončao političku karijeru, i nakon što je postalo jasno da će Petrovljev Most opet biti ključni element vlasti, MOL se vratio opciji prodaje.

- Ako MOL nije dobrodošao u Hrvatsku, prodat ćemo dionice INA-e - izjavio je Zsolt Hernadi, predsjednik Uprave MOL-a, prije mjesec dana za njemački ‘Handelsblatt’.

- Sve dok nismo u mogućnosti održavati smislene konzultacije s hrvatskom vladom o budućem razvoju, a stalno smo suočeni s mentalitetom planske ekonomije, neće biti nikakvog napretka na tom području. ‘MOL 2030’ strategija održiva je i bez INA-e. Znamo kako i gdje se MOL može razvijati i INA može imati ulogu na tom putu rasta, ali ne nužno - kazao je Hernadi prije dva mjeseca u intervju mađarskom portalu Origo.hu.

Hernadi, naravno, ima i osobni motiv da završi s poslovnim izletom u Hrvatsku: jedan od desetorice najmoćnijih ljudi u Mađarskoj bio je optužen da je 2009. godine sudjelovao u podmićivanju bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera, e da bi se MOL domogao upravljačkih ovlasti u INA-i. Sanader je bio pravomoćno osuđen za primanje mita, ali je Ustavni sud u srpnju 2015. poništio tu presudu i vratio suđenje na početak, dok se mađarsko pravosuđe stavilo u funkciju Hernadijeve obrane, pa dotični nikad nije ni saslušan o optužbama hrvatskog Državnog odvjetništva i presudama Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda da je s deset milijuna eura od Sanadera kupio MOL-ovu dominantnu ulogu u vođenju INA-e. Te optužbe i presude, inače, bazirale su se isključivo na iskazu Roberta Ježića, nekadašnjeg Sanaderovog bliskog prijatelja i poslovnog suradnika, koji je imao i lični motiv da pomogne Mladenu Bajiću u progonu bivšeg premijera: bio je suočen s DORH-ovim istragama u dva ili tri korupcijska slučaja. Mađari su, naposljetku, uspjeli izboriti da se Hernadijevo ime skine s Interpolove potjernice.

Činjenica da će MOL na glavinjanju hrvatske politike i pravosuđa u posljednjih petnaestak godina debelo zaraditi i jednostavno otići nije jedino što govori o krajnjoj dubioznosti državne odluke o otkupu MOL-ovog udjela. Tu je i pregršt ekonomskih razloga. Bez obzira na to koja će strategija biti odabrana za realizaciju tog posla, bit će upotrijebljena ogromna količina novca koji je mogao biti potrošen, ako ga uopće treba trošiti, na korist širokim slojevima građana u bilo kojem aspektu života: od zdravstva i obrazovanja do zapošljavanja i smanjivanja režijskih troškova.

Najvjerojatniji model hrvatske renacionalizacije INA-e bit će ovakav: jedan dio novca, najviše tri ili četiri milijarde kuna, izvući će se s računa Hrvatske elektroprivrede i JANAF-a, a možda i još poneke državne kompanije, dok bi se ostatak novca pribavio bankovnim kreditom, spominje se američki Goldman Sachs, za koji bi HEP i ostali jamčili s 49 posto dionica INA-e i država sa svojih 44 posto, s tim da bi takav model značio povećanje javnog duga, jer svako državno davanje kolaterala za kredit ulazi u bilancu zaduženosti zemlje. Vrlo je izvjesno, također, da će i mirovinski fondovi biti izvrgnuti političkom pritisku da u određenoj mjeri sudjeluju u politički motiviranoj operaciji vraćanja INA-e u skoro isključivo hrvatsko vlasništvo, odnosno da ublaže još veću izloženost države u toj transakciji.

Ono što je nesporno jest to da će snažni ulazak u INA-u uvelike destabilizirati one državne tvrtke koje se upuste u taj posao, ponajprije najveću i najvažniju – HEP: em će im pomesti najveći dio novca s računa, em će ih kreditno opteretiti i jako im limitirati i poskupjeti buduće zaduživanje. Zbog iracionalnog preuzimanja INA-e riziku će se, osim same te naftne firme, nepotrebno izložiti i prilično zdrave i stabilne državne tvrtke iz energetskog sektora. Pod egidom jačanja energetske nezavisnosti, Hrvatska će uploviti u energetsku neizvjesnost. Ta avantura o javnom trošku dolazi na sam rub suicidalnosti kad se uzme u obzir činjenica da ne postoji nikakva suvisla vizija poslovanja i razvoja INA-e nakon što se iz nje istisne mrske Mađare i nakon što se njome počne upravljati u skladu s ‘nacionalnim interesima’. Modernizacija rafinerija u Rijeci i Sisku koštala bi najmanje šest milijardi kuna, ali što uraditi s viškom od najmanje dva-tri milijuna tona nafte koji bi proizvodile te dvije optimalno kapacitirane rafinerije: kome prodati taj višak, kako proširiti tržište, kako se nositi sa sve snažnijom konkurencijom na domaćem terenu? Na ta pitanja, koja su zapravo ključna, nitko iz vladajuće garniture i ne pokušava dati odgovor.

Politički motivirana odluka da se otkupi MOL-ov udio u INA-i nije ništa drugo nego populizam koji opasno zadire u ekonomsku stabilnost zemlje. Taj populizam zaogrnut je plaštem nacionalnih interesa, nove geopolitičke realnosti i misteriozne nacionalne sigurnosti. Jedina zasad prepoznatljiva i konzistentna politika aktualne vlasti sastoji se upravo u nenajavljenoj potrošnji više desetaka milijardi kuna na dodvoravanje patriotski osviještenom dijelu stanovništva: od renacionalizacije INA-e, preko nabave eskadrile borbenih aviona i helikoptera, do davanja svih prava hrvatskih branitelja pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane, i generalnog povećanja izdvajanja za obranu i branitelje. Ta neodgovornost kad-tad doći će na naplatu i opet će je platiti svi građani, u kojima iskustvo sa Sanaderom očito nije profunkcioniralo kao opomena nego kao svijetli primjer.

Dobrostojeći u porazu

Hrvatsku je u arbitražnom postupku u Ženevi, kao i u onom tekućem u Washingtonu, zastupala, to jest zastupa najveća američka odvjetničko-lobistička tvrtka Squire Patton Boggs, a glavni čovjek odvjetničkog tima bio je Luka Mišetić, haški odvjetnik Ante Gotovine. Kad se u rano proljeće ove godine razotkrila povezanost Tomislava Karamarka s MOL-om i kad se njegovo zalaganje za obustavu ženevske arbitraže s Mađarima dovelo u kontekst spomenute povezanosti, tadašnji premijer Tihomir Orešković i potpredsjednik Vlade Božo Petrov javno su kazali da su ih pravni zastupnici Hrvatske, dakle Luka Mišetić i kolege, obavijestili da Hrvatska u tom postupku stoji dobro i da bi bilo sasvim pogrešno napuštati tu arbitražu. To se, podsjetimo, događalo nekoliko mjeseci nakon što je Ustavni sud poništio osuđujuću presudu Ivi Sanaderu, a pravomoćna osuđujuća presuda bivšem premijeru zbog primanja MOL-ovog mita bila je jedini, kakav-takav, hrvatski argument u tom sporu. Luka Mišetić, u međuvremenu bogatiji za nekoliko milijuna kuna, sad se ne oglašava, a bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, koji je formalno angažirao Mišetića i SPB, objašnjava da je Hrvatska ionako pokrenula arbitražu u Ženevi samo zato da bi zaustavila, to jest odgodila MOL-ovu tužbu u Washingtonu: na uspjeh se, ustvari, nije ni računalo, pogotovo nakon odluke Ustavnog suda u Sanaderovom slučaju. Ali zašto je onda Mišetić, kao uostalom i Vrdoljak, u proljeće ove godine uvjeravao javnost i najodgovornije ljude u državi da Hrvatska nema razloga za zabrinutost oko ishoda arbitraže s Mađarima?

1/1