S Hrvatskom poštom potpisan je 30. decembra, točno u podne, novi usuglašeni tekst kolektivnog ugovora za 2017. Najviše zasluga za to dva sindikata koja djeluju u HP-u – a to su Hrvatski sindikat pošte (HSP) i Republički sindikat radnika Hrvatske (RSRH) – pripisuju resornom ministru mora, prometa i infrastrukture Olegu Butkoviću i predsjedniku Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimiru Severu (čijeg je sindikata HSP ogranak). Dakle ljudima izvan HP-a koji su, u ovom slučaju, uspješno posredovali. Pregovarački predstavnici iz HP-a koji su potpisali ugovor bili su Josip Udiljak, član Uprave Hrvatske pošte d.d., predsjednik HSP-a Milan Jukić i predsjednica Vijeća pošte RSRH Marija Jukić.
Svaštarenje nekog poduzeća je strategija očaja, koja krizu poslovanja ne otpravlja, već se na nju prilagođava. Cijena tog ‘moderniziranja’ je postupno otpuštanje 3000 radnika u proteklih desetak godina, a s tom politikom poslodavac kani nastaviti i u 2017.
Većina građana ove zemlje služi se uslugama ove firme te bi bilo za očekivati i da je zainteresirana za stanje u njoj. Sindikalisti oba sindikata na kraju svoga priopćenja zahvaljuju svim radnicima firme na potpori, ali i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti što je prepoznala njihove opravdane zahtjeve. No je li to išta više od kurtoaznog obraćanja? Ono što građanin vidi kada uđe u poštu ili mu na vrata dva puta pozvoni poštar, jesu poslom preopterećeni radnici, koji danas moraju debelo svaštariti, tj. po nalogu uprave klijentima pod nos turati sve moguće: od novih televizijskih paketa, preko poslova osiguranja i kartičnog poslovanja, sve do izbora banke; nude nam kreditne kartice HPB banke, čiji vlasnik jest HP. Poštari na terenu, osim što obavljaju poslove za komunalna i sva druga poduzeća te ispostavljaju račune kućanstvima, sada već i očitavaju stanje mjerača za struju i plin. U pošti možete kupiti i knjige, valjda po izboru eksperata kulturne industrije. Svi koji išta znaju o ekonomiji znaju i to da je svaštarenje nekog poduzeća strategija očaja, koja krizu poslovanja ne otpravlja, već se na nju prilagođava. Cijena tog ‘moderniziranja’ je postupno otpuštanje 3000 radnika u proteklih desetak godina, a s tom politikom poslodavac kani nastaviti i u 2017. U kraćem pregledu odredbi iz novog kolektivnog ugovora, koje su sindikalisti objavili u svojim web-novinama Sind Express, politika zapošljavanja, odnosno otpuštanja, ne spominje se. Predsjednik RSRH-a Željko Vidaković izbjegao je pitanja ovog novinara o tome, rekavši da nije direktno sudjelovao u zadnjim pregovorima, pa da se obratimo predsjednici Vijeća. No ona nam je rekla da je kao zaposlenicu HP-a interni akti poslodavca obavezuju da je sve informacije do kojih dođe u svome radu dužna čuvati kao poslovnu tajnu. S razumijevanjem za njezinu situaciju, pitamo se: Je li u redu da jedna ‘korporacija’ (izraz kojim se služe, a ne recimo ‘javna uslužna djelatnost’) u stopostotnom državnom vlasništvu provodi politiku spram svojih zaposlenika kao da je privatna? Ono ‘d.d.’ u nazivu znači da se država u toj firmi ponaša na način privatnih dioničara, pa ima novca i za drugu firmu – i to baš banku.
U obrazloženju iščekivane ‘povoljne presude’ u slučaju kolektivnog ugovora sindikalni funkcioneri ovako su opisali zašto su radnici zaslužili nagradu za svoju žrtvu: ‘Upravo u činjenici da su se poštanski radnici odricali kad im je bilo najteže, a za HP najpotrebnije, kao i da su radnici svojim predanim radom dali nemjerljiv doprinos financijskom oporavku kompanije, imali smo mogućnost beskompromisno ustrajati na svim našim zahtjevima.’ U jednom ranijem dopisu ovako opisuju ‘iznimno težak i složen proces restrukturiranja i financijske konsolidacije’: ‘Na tom putu od kompanije pred kolapsom, birokratiziranog i tromog i teško upravljivog poštanskog sustava do moderne poštanske kompanije najveći teret podnijeli su poštanski radnici. Tijekom tog razdoblja sva materijalna prava, od plaća, naknada i dodataka na radni staž, sustavno su smanjivana ili ukidana.’ Borbeni sindikati i grupe u još uvijek sretnijim zemljama EU-a to bi saželi u izraz: ‘Oni pišaju po nama, a mi kažemo da pada kiša.’
Nabrojimo odredbe iz novog kolektivnog ugovora. Povećana je razina nekih materijalnih prava, a ugovorena su i neka nova; dvokratni rad (jedan od glavnih predmeta spora, što uprava i mainstream mediji zovu ‘daljnjom liberalizacijom radnog vremena’) zadržao je zaštitni mehanizam potrebne suglasnosti radničkog vijeća. Dodatak plaći za takav rad povećan je sa 25 na 35 posto; vraćeno je pravo na regres od 1000 kuna, zadržana su prava na postojeću ‘uskrsnicu’ i ‘božićnicu’; ugovoreni su dodaci na plaće za mentorska mjesta, neke poštare, vozače, prometnike itd., u iznosu od 400 kuna bruto za puni mjesečni fond sati; povećan je dodatak osnovnoj plaći za rad na blagdane i u neradne dane s dosadašnjih 50 na 100 posto; oni koji u istom danu rade u više poštanskih ureda posebnom odlukom imat će pravo na naknadu stvarnih troškova prijevoza; dodaci osnovnoj plaći na osnovu otežanih uvjeta rada zadržani su na istom nivou, koji je iznad minimuma koji propisuje Zakon o radu. To znači da za rad subotom, smjenski rad, popodnevni rad i izloženost zračenju slijedi novčani dodatak. Interesantno bi bilo saznati kako se to prekomjerna izloženost zračenju liječi novcem.
Zaključno, kako ocijeniti uspjeh ovog potpisivanja kolektivnog ugovora? Politički potkovani cinici bi rekli: od pobjede do pobjede do konačnog poraza. To jest mala pobjeda i ona popravlja novčani položaj onih koji neće dobiti otkaze, ali neko stabilnije rješenje, uključivo s ljudskijim uvjetima rada, nije na vidiku. Još jednom se pokazalo da prijetnja štrajkom u firmama koje imaju sistemsko značenje pali. No što potpisani kolektivni ugovor čini po pitanju veće zaštićenosti od otkaza nismo u dosad objavljenom materijalu uspjeli pronaći. Otežava li ih on upravi većim materijalnim troškom, otpremninama ili na neki drugi način? Simptomatično je da je kolektivni ugovor potpisan samo za HP, a ne i granski. I za privatne firme u sektoru poštanskih usluga. Ovakva ‘konkurentnost’ sigurno će barem otežati zadržavanje razine postignutih prava sviju. S izgledom da se poštanske usluge nikada ne vrate građanima, već da se kad-tad dalje privatiziraju. Sve mjere uprave su naime procikličke, a i sindikalne nisu puno drugačije. Sve je to ‘drži vodu dok poštari odu’. Treba li reći da smo takvom ‘modernizacijom’ poštanskih usluga, koju svakodnevno doživljavamo, oštećeni i mi, kada smo klijenti te institucije, koja je postala običnom profitnom korporacijom među korporacijama?
