>

novosti logo

Društvo Društvo

Drži vodu dok poštari odu

Potpisivanje kolektivnog ugovora za HP je mala pobjeda koja popravlja novčani položaj onih koji neće dobiti otkaze, ali stabilnije rješenje nije na vidiku

S Hrvatskom poštom potpisan je 30. decembra, točno u podne, novi usuglašeni tekst kolektivnog ugovora za 2017. Najviše zasluga za to dva sindikata koja djeluju u HP-u – a to su Hrvatski sindikat pošte (HSP) i Republički sindikat radnika Hrvatske (RSRH) – pripisuju resornom ministru mora, prometa i infrastrukture Olegu Butkoviću i predsjedniku Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimiru Severu (čijeg je sindikata HSP ogranak). Dakle ljudima izvan HP-a koji su, u ovom slučaju, uspješno posredovali. Pregovarački predstavnici iz HP-a koji su potpisali ugovor bili su Josip Udiljak, član Uprave Hrvatske pošte d.d., predsjednik HSP-a Milan Jukić i predsjednica Vijeća pošte RSRH Marija Jukić.

Svaštarenje nekog poduzeća je strategija očaja, koja krizu poslovanja ne otpravlja, već se na nju prilagođava. Cijena tog ‘moderniziranja’ je postupno otpuštanje 3000 radnika u proteklih desetak godina, a s tom politikom poslodavac kani nastaviti i u 2017.

Većina građana ove zemlje služi se uslugama ove firme te bi bilo za očekivati i da je zainteresirana za stanje u njoj. Sindikalisti oba sindikata na kraju svoga priopćenja zahvaljuju svim radnicima firme na potpori, ali i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti što je prepoznala njihove opravdane zahtjeve. No je li to išta više od kurtoaznog obraćanja? Ono što građanin vidi kada uđe u poštu ili mu na vrata dva puta pozvoni poštar, jesu poslom preopterećeni radnici, koji danas moraju debelo svaštariti, tj. po nalogu uprave klijentima pod nos turati sve moguće: od novih televizijskih paketa, preko poslova osiguranja i kartičnog poslovanja, sve do izbora banke; nude nam kreditne kartice HPB banke, čiji vlasnik jest HP. Poštari na terenu, osim što obavljaju poslove za komunalna i sva druga poduzeća te ispostavljaju račune kućanstvima, sada već i očitavaju stanje mjerača za struju i plin. U pošti možete kupiti i knjige, valjda po izboru eksperata kulturne industrije. Svi koji išta znaju o ekonomiji znaju i to da je svaštarenje nekog poduzeća strategija očaja, koja krizu poslovanja ne otpravlja, već se na nju prilagođava. Cijena tog ‘moderniziranja’ je postupno otpuštanje 3000 radnika u proteklih desetak godina, a s tom politikom poslodavac kani nastaviti i u 2017. U kraćem pregledu odredbi iz novog kolektivnog ugovora, koje su sindikalisti objavili u svojim web-novinama Sind Express, politika zapošljavanja, odnosno otpuštanja, ne spominje se. Predsjednik RSRH-a Željko Vidaković izbjegao je pitanja ovog novinara o tome, rekavši da nije direktno sudjelovao u zadnjim pregovorima, pa da se obratimo predsjednici Vijeća. No ona nam je rekla da je kao zaposlenicu HP-a interni akti poslodavca obavezuju da je sve informacije do kojih dođe u svome radu dužna čuvati kao poslovnu tajnu. S razumijevanjem za njezinu situaciju, pitamo se: Je li u redu da jedna ‘korporacija’ (izraz kojim se služe, a ne recimo ‘javna uslužna djelatnost’) u stopostotnom državnom vlasništvu provodi politiku spram svojih zaposlenika kao da je privatna? Ono ‘d.d.’ u nazivu znači da se država u toj firmi ponaša na način privatnih dioničara, pa ima novca i za drugu firmu – i to baš banku.

U obrazloženju iščekivane ‘povoljne presude’ u slučaju kolektivnog ugovora sindikalni funkcioneri ovako su opisali zašto su radnici zaslužili nagradu za svoju žrtvu: ‘Upravo u činjenici da su se poštanski radnici odricali kad im je bilo najteže, a za HP najpotrebnije, kao i da su radnici svojim predanim radom dali nemjerljiv doprinos financijskom oporavku kompanije, imali smo mogućnost beskompromisno ustrajati na svim našim zahtjevima.’ U jednom ranijem dopisu ovako opisuju ‘iznimno težak i složen proces restrukturiranja i financijske konsolidacije’: ‘Na tom putu od kompanije pred kolapsom, birokratiziranog i tromog i teško upravljivog poštanskog sustava do moderne poštanske kompanije najveći teret podnijeli su poštanski radnici. Tijekom tog razdoblja sva materijalna prava, od plaća, naknada i dodataka na radni staž, sustavno su smanjivana ili ukidana.’ Borbeni sindikati i grupe u još uvijek sretnijim zemljama EU-a to bi saželi u izraz: ‘Oni pišaju po nama, a mi kažemo da pada kiša.’

Nabrojimo odredbe iz novog kolektivnog ugovora. Povećana je razina nekih materijalnih prava, a ugovorena su i neka nova; dvokratni rad (jedan od glavnih predmeta spora, što uprava i mainstream mediji zovu ‘daljnjom liberalizacijom radnog vremena’) zadržao je zaštitni mehanizam potrebne suglasnosti radničkog vijeća. Dodatak plaći za takav rad povećan je sa 25 na 35 posto; vraćeno je pravo na regres od 1000 kuna, zadržana su prava na postojeću ‘uskrsnicu’ i ‘božićnicu’; ugovoreni su dodaci na plaće za mentorska mjesta, neke poštare, vozače, prometnike itd., u iznosu od 400 kuna bruto za puni mjesečni fond sati; povećan je dodatak osnovnoj plaći za rad na blagdane i u neradne dane s dosadašnjih 50 na 100 posto; oni koji u istom danu rade u više poštanskih ureda posebnom odlukom imat će pravo na naknadu stvarnih troškova prijevoza; dodaci osnovnoj plaći na osnovu otežanih uvjeta rada zadržani su na istom nivou, koji je iznad minimuma koji propisuje Zakon o radu. To znači da za rad subotom, smjenski rad, popodnevni rad i izloženost zračenju slijedi novčani dodatak. Interesantno bi bilo saznati kako se to prekomjerna izloženost zračenju liječi novcem.

Zaključno, kako ocijeniti uspjeh ovog potpisivanja kolektivnog ugovora? Politički potkovani cinici bi rekli: od pobjede do pobjede do konačnog poraza. To jest mala pobjeda i ona popravlja novčani položaj onih koji neće dobiti otkaze, ali neko stabilnije rješenje, uključivo s ljudskijim uvjetima rada, nije na vidiku. Još jednom se pokazalo da prijetnja štrajkom u firmama koje imaju sistemsko značenje pali. No što potpisani kolektivni ugovor čini po pitanju veće zaštićenosti od otkaza nismo u dosad objavljenom materijalu uspjeli pronaći. Otežava li ih on upravi većim materijalnim troškom, otpremninama ili na neki drugi način? Simptomatično je da je kolektivni ugovor potpisan samo za HP, a ne i granski. I za privatne firme u sektoru poštanskih usluga. Ovakva ‘konkurentnost’ sigurno će barem otežati zadržavanje razine postignutih prava sviju. S izgledom da se poštanske usluge nikada ne vrate građanima, već da se kad-tad dalje privatiziraju. Sve mjere uprave su naime procikličke, a i sindikalne nisu puno drugačije. Sve je to ‘drži vodu dok poštari odu’. Treba li reći da smo takvom ‘modernizacijom’ poštanskih usluga, koju svakodnevno doživljavamo, oštećeni i mi, kada smo klijenti te institucije, koja je postala običnom profitnom korporacijom među korporacijama?

1/1