Jedno od najduljih suđenja za ratne zločine pred hrvatskim sudovima (koje je ušlo u četvrtu godinu i dvaput kretalo ispočetka), ono Tomislavu Merčepu, ratnom zapovjedniku pričuvne jedinice MUP-a stacionirane u Pakračkoj Poljani i na Zagrebačkom velesajmu, dobilo je novu epizodu u obliku izmijenjene i ublažene optužnice.
U odnosu na prvu, kojom ga se teretilo da je kao zapovjednik osobno odgovoran za uhićenja 52 te mučenja i ubojstva ukupno 43 osobe, nova je optužnica svedena na to da ništa nije poduzeo kako bi spriječio podređene u počinjenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo obrazlaže izmjenu optužnice time da je ‘pravna kvalifikacija kaznenog djela ostala ista, da se okrivljenika i nadalje tereti za izvršavanje istog kaznenog djela – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZ RH u svezi članka 28. istog Zakona’. No s obzirom na to, objašnjava dalje ŽDO, da je ‘činjenični opis djela prilagođen činjeničnom stanju utvrđenom tokom rasprave, sada se okrivljenog T. M. tereti da je kao stvarni zapovjednik pričuvne jedinice MUP-a propustio spriječiti pripadnike jedinice u vršenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva’.
U Documenti – Centru za suočavanje s prošlošću, čiji pravni tim otpočetka prati ovo suđenje, ističu da je u dosadašnjem procesu na temelju osobnih iskaza i materijalnih dokaza nedvojbeno utvrđena Merčepova zapovjedna pozicija.
Svjedoci koji su završavali u Pakračkoj Poljani i koji su uspjeli stupiti u izravni kontakt s Merčepom bili su spašeni, odnosno on ih je oslobađao, po čemu se može zaključiti da je imao monopol nad sudbinama onih koji bi ondje završili - kažu iz Documente
- Svjedoci koji su završavali u Pakračkoj Poljani i koji su uspjeli stupiti u izravni kontakt s Merčepom bili su spašeni, odnosno on ih je oslobađao, po čemu se jednostavno može zaključiti da je imao monopol nad sudbinama onih koji bi ondje završili - komentiraju iz te udruge jedno od najduljih suđenja za ubojstva Srba počinjena ratne 1991. godine.
Prvi sudski proces pokrenut je još 1992., no gospodar Pakračke Poljane i ZV-a na optuženičku je klupu sjeo tek 2010., za užurbanog zatvaranja Poglavlja 23, u sklopu ulaska Hrvatske u EU. Mršava optužnica, uz jaku političku podršku, pokretana je i 1997., pa opet 2008. godine, i to pred Županijskim sudom u Požegi, kada ju je inicirao Međunarodni sud u Hagu, koji je našem pravosuđu dostavio sirove materijale o slučaju Marino Selo (koje su haški istražitelji godinama prikupljali). To je suđenje bilo obilježeno nizom propusta, prijetnjama i zastrašivanjima svjedoka koji bi iskaze davali stojeći u neposrednoj blizini predstavnika braniteljskih udruga i lokalnih političara. Završilo je relativno brzo, nepravomoćnom presudom kojom su sva šestorica optuženika proglašena krivima i kažnjena s ukupno 46,5 godina zatvora. No nakon prihvaćanja žalbe, sudski je proces preseljen u Osijek, da bi ondje bio upamćen po igri lovice sa svjedocima iz Srbije, koji ustrašeni za vlastitu sigurnost nisu željeli svjedočiti ni putem videoveze i koji su učestalo mijenjali iskaze i svoje adrese, nerijetko zaključavajući vrata pred pravosudnim policajcima. Nakraju, presuda je 2011. spala na samo dva osuđena imena s ukupno 27 godina zatvorske kazne.
Tijekom još jedne pravosudne farse, one iz decembra 2010., desilo se uhićenje koje se čekalo punih 19 godina: prvi je put na optuženičku klupu doveden Tomislav Merčep, i to tek nakon reakcije Amnesty Internationala. No nakon dva moždana udara i po odluci Vrhovnog suda, Merčep u ljeto 2012. izlazi iz pritvora, u trenutku kada sve više svjedoka potvrđuje njegovu zapovjednu i glavnu ulogu u Pakračkoj Poljani i zloglasnom Paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma. I dok je tužiteljstvo za svjedoke predlagalo civile koji su preživjeli torture u improviziranim zatvorima, odbrana se odlučila za cijelu plejadu likova iz političkog života zemlje ranih devedesetih, pa su u sudnicu pozvana dvojica bivših predsjednika Sabora, Žarko Domljan i Vladimir Šeks, nekadašnji premijer Franjo Gregurić, ministri policije Ivan Jarnjak i Ivan Vekić, čelnici tajnih službi Smiljan Reljić i Josip Perković, ali i Zdravko Mustač, Dobroslav Paraga, Ivan Grujić… Merčepovi suborci i vodeća imena tadašnje hrvatske politike mahom su se pozivali na obrambeni rat i događanja u Pakračkoj Poljani vezivali uz društveno-politički kontekst, tvrdeći da tada ondje nije bilo nikakvog logora u kojem bi bili mučeni i zatvarani civili te da je bilo više zapovjednih frakcija.
Da je Tomislav Merčep izrastao u medijsku figuru ratnika i borca za Hrvatsku koja je, bez obzira na sudski proces za ratni zločin, i dalje veoma živa, pokazuje to što mu je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović osigurala mjesto na svojoj inauguracijskoj svečanosti, ali i to što je redoviti uzvanik na državnim manifestacijama u organizaciji trenutačno vladajuće, nominalno lijeve koalicije.
Naravno, u ovoj su pravosudno-političkoj sapunici žrtve potpuno nebitne. Uz preživjele, koji su imali sreće da svjedoče o počinjenim zločinima, cijeli je niz podataka ‘zagubljen’ u ladicama birokracije, pa i oni o tijelima koja su plutala ribnjacima Pakračke Poljane tijekom zime te zlosretne 1991. Među njima je zasigurno i ponešto o devetnaestoro onih čije je posmrtne ostatke na području toga gubilišta najprije ekshumirala stručna komisija UN-a, da bi nakon nekoliko mjeseci, bez obdukcije, ponovno bili ondje pokopani. Naposljetku su ih vlasti u novembru 1995. (opet bez identifikacije) preselile na pravoslavno groblje u Kukunjevcu, pa potom opet, po službenom protokolu, ekshumirale u julu 2010. Bez obzira na svoje značenje za suđenje Merčepu, ta je treća (re)ekshumacija protekla u ozračju apsolutne ignorancije medija, što i ne treba čuditi s obzirom na činjenicu da ni za suđenje ne pokazuju neki interes.
Sudski proces bivšem zapovjedniku zloglasnih ‘Jesenjih kiša’, kako se u narodu nazivala Merčepova jedinica koja je po zapadnoj Slavoniji sijala strah (i od čije ruke nisu bili pošteđeni ni Hrvati koji se nisu uklapali u tadašnje standarde), nastavit će se ove jeseni, kada će se Merčep ponovno izjasniti o svojoj krivnji, ali sada po znatno ublaženoj optužnici. Očekuje se da će tada na klupu za svjedoke biti pozvan i Andrija Hebrang.
Potom bi se glavna rasprava po optužnici za zapovjednu odgovornost, odnosno nesprečavanje podređenih u činjenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva (za što je bio optužen i pokojni Đuro Brodarac, a pravomoćno osuđen Mirko Norac i nepravomoćno Branimir Glavaš), mogla lagano privesti kraju.
