>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Duh u močvari

Poraz Tita u Zagrebu nisu omogućili proustaški revizionisti, iako su ga oni pripremili, nego oportunisti pod zastavama svih boja. Maršalu i ne treba trg, prevelika je ovo močvara za njega. Taj je ipak bio samo na pobjedničkim stranama

News Bar Prime Time, N1, 2. srpnja, 20:00

Satira u sve većoj mjeri postaje najistinitija slika naše stvarnosti. Emisija koju je u nedjelju odvrtio Domagoj Zovak spada u antologijske. Zovak je održao lekciju iz povijesti, jedinstven solilokvij o promjeni imena Trga maršala Tita i iskustvu hrvatske tranzicije. ‘Prime Time’ je bila emisija kakvu nismo i nećemo gledati na drugim našim televizijama, jer nema autora koji bi je tako napravili, ni urednika koji bi je pustili.

U diskusijama o Titu osnovno je pitanje zašto je ta tema, 37 godina nakon njegove smrti, najvažniji predmet sporenja u društvu. Odgovor je jednostavan: ova država i ovaj poredak odmjeravaju se s njegovim. Otuda tolika herostratska strast. Da mu se kojim slučajem nešto dogodi, pola scene ne bi imalo od čega živjeti. Zovak je sve to objasnio u jednoj jedinoj rečenici, koju ovdje citiramo u cijelosti:

‘Jasno mi je da Milan Bandić sigurno misli da je Republika Hrvatska sjajna, jer joj je dužan 18 milijuna kuna poreza i slobodno šeće okolo, kao i da je voli njegov odvjetnik Hanžeković koji se ovrhama obogatio na tuđoj muci i nesreći, a sasvim sam siguran da je Trgom Republike Hrvatske oduševljen i Hanžekovićev kolega iz skupštine Dinama Zdravko Mamić koji je od dilera stiroporom na maksimirskom stadionu postao prebogati alfa & omega hrvatskog nogometa koji predsjednici Republike organizira rođendan, a samu predsjednicu nije smetalo upustiti se u takvo što s čovjekom na čije je prekonoćno sumnjivo bogaćenje ta Republika Hrvatska koja misli sada dobiti trg godinama žmirila, tek nedavno stidljivo otvorivši oči i započevši proces u kojem su Mamića do neki dan branili Jadranka Sloković i Čedo Prodanović, ljudi koji su se specijalizirali za pošteno bogaćenje na svim nepoštenjima u ovom društvu, možda prije svega ono najrazvikanije Ive Sanadera kojem je ta Republika Hrvatska omogućila, između ostalog, da čitavu stambenu zgradu prisvoji za sebe i pretvori je u obiteljsku kuću, što je ne znam gore ili bolje od toga što je njegova zapisničarka Jadranka Kosor dobila stan na Ravnicama koji je produkt nasilnog izbacivanja dvojice braće Srba, od kojih je jedan skočio u smrt, za koju je možda ipak više odgovoran ministar obrane i kanadski pizza majstor Gojko Šušak koji joj je dodijelio taj stan i koji bi odgovarao možda za još mnoge smrti nedužnih civila, baš kao i njegov šef Franjo Tuđman kojeg je od te pravosudne sudbine spasio siguran zagrljaj smrti, no ne prije negoli je situirao svoju obitelj koja bi mu mogla zamjeriti što ih nije situirao kao svojeg tajkuna Ivicu Todorića, čija čitava obitelj Tuđmanu svake godine dolazi na grob, što je po meni i premalo jer ipak mu je Tuđman omogućio stvaranje piramidalne ekonomske prevare preko koje je dnevno gubio deset milijuna kuna sve dok nije došao do sto milijardi kuna duga, a što ne bi uspio da nije sve vrijeme podmazivao političare s obje strane spektra, te ih zapošljavao kod sebe ili njihove bližnje jer, eto, nikad ne znaš kad će ti dobro doći kao zaposlenik sin glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana koji je osim toga što je zadužen istražiti tih sto milijardi kuna duga, dužan istraživati i Tomislava Sauchu o čijoj potencijalno lopovskoj ruci ovisi i većina premijera Plenkovića koji ovisi i o manjinama kojima je obećao skinuti ploču u Jasenovcu, a što može pred desnicom u stranci ublažiti jedino tako da podrži Milana Bandića s početka ove rečenice u njegovom skidanju Tita i postavljanju Trga Republike Hrvatske.’

‘Ne znam’, nastavio je dalje Zovak, ‘kako smo došli do ovoga da gospodin ‘antifašizam je floskula’ i ‘22. 6. treba prestati biti praznik’ skine maršalu Titu ploču. I to nakon što smo već svim junacima antifašizma poskidali nazive škola, ulica, trgova i digli u zrak sve te spomenike svim tim herojima i njihovoj hvalevrijednoj borbi. Jer jedna je stvar kao u Domovinskom ratu uzeti oružje i braniti svoju zemlju od stranog okupatora, ali NOB je bio više od toga. To je bio jedan nadnacionalni pokret, jer Hrvati nisu tu branili samo svoju zemlju od stranog okupatora. Tu su Hrvati branili svojeg susjeda Srbina, Židova i Roma, jer nisu željeli živjet u takvoj ‘Hrvatskoj’ gdje bi netko nekoga mogao odvesti i ubiti ga samo zato što je pripadnik nekog naroda ili rase koju su fašisti proglasili nepoželjnom. Jednom u povijesti smo bili dio nečega većeg od nas samih, a već 26 godina bježimo od toga. I još na Bleiburgu imamo spomenik na kojem piše da tu leži hrvatska vojska. To nije hrvatska vojska. Partizani su hrvatska vojska. A Tito je bio maršal te vojske. Vojske koja je mnoštvo Talijana ubila u sukobima, a eno Tito u Italiji ima masu ulica nazvanih po sebi. Kako to? Ili kako to nitko ne dovodi u pitanje Roosevelta i Churchilla zbog svih savezničkih bombardiranja u kojima su stotine tisuća nevinih izginuli samo zbog krive strateške procjene da će Nijemci ustati protiv svoje nacističke vlasti zbog toga… A to se nikad nije dogodilo, čak štoviše, nacisti su to samo koristili za propagandu i jačanje morala. No njih dvojicu zbog toga, kao ni sve njihove vojnike koji su radili zločine prilikom oslobađanja Europe, nitko njih ili njihovu antifašističku borbu ne dovodi u pitanje. Samo ovdje kod nas to izgleda prolazi…’

I onda efektan kraj: ‘I prije nego netko kaže kako sam ja potomak komunista i partizana, pa ovako pričam – e pa nisam. Čak štoviše, sličniji sam Hasanbegoviću po tom pitanju, ali ne želim da osobne traume moje obitelji zamagle povijesne činjenice, a to je ono gdje Hasanbegović kao nekakav znanstvenik gadno griješi… Mar-šal Ti-to!’ Bravo, Zovak.

Privrednikova tribina o Trgu maršala Tita, N1, 4. srpnja, 18:00

Gore nebo, dolje ćirilične ploče, desno Žarko Puhovski, lijevo Saša Kosanović i Tvrtko Jakovina, a u sredini Zlatko Hasanbegović, padobranac koji je izveo desant u samo srce neprijateljskog teritorija, cvjeta od sreće, blista kao mladi mjesec. On i Bruna Esih pobjedu su odnijeli na demokratski način: bivši je ministar, posprdno, na tribini rekao kako se za Tita mogao organizirati narodni front (Bandić i SDP) ako je stvar već tako važna, no takva široka koalicija nije osnovana jer je Bandiću do vlasti, dok SDP ne zna ni što bi sa sobom a kamoli s Titom.

Važno je primijetiti da poraz antifašističkog vođe u Zagrebu nisu omogućili proustaški revizionisti, iako su ga oni pripremili, nego oportunisti pod zastavama svih boja. Ne zabija glogov kolac Titu čovjek kojemu je dan propasti NDH bio najveća tragedija, Hasanbegović, već čovjek kojemu je Tito bio nadomjestak za oca – Bandić i uz njega široka fronta sitnih račundžija. Milan Bandić je bio najveći i najiskreniji titoist u hrvatskoj politici. Hasanbegović ga je ponizio, obeščastio, natjerao na skidanje gaća. Taj trijumf oportunizma, u simboličkoj majci svih bitaka, navjestitelj je duge serije predstojećih poraza ovoga društva.

Pokušaji da se druga Tita obrani pozivanjem na liberalizam i demokraciju unaprijed su osuđeni na neuspjeh. Tito je liberalizam prezirao, govorio je o ‘gnjilom’ ili ‘trulom’ liberalizmu, a sustav u kojemu je vladao nije bio demokratski. Tita se moglo i moralo braniti kao pobjednika nad silama apsolutnog zla. To zlo bilo je najveće u povijesti. Sam Churchill, a on je bio i liberal i demokrat, protiv Hitlera je ušao u savez sa Staljinom. Protiv njega i s crnim vragom, rekao je. Protivnici, uostalom, ne napadaju Tita zbog mana njegove politike (a bilo ih je), nego zbog jedine neupitne vrline – pobjede nad ustašama i četnicima. Drugi, neizrečeni motiv napada leži u činjenici da je bivši sustav malom čovjeku nudio neusporedivo više šansi nego današnji. Titov je sustav bio (prisilno) modernizacijski, no u svom je vremenu postigao više no ijedan prije, a posebno ijedan nakon njega. Već četvrt stoljeća nasljednici samo rasprodaju ono što je stvoreno u socijalizmu.

Prošlog smo tjedna dobili jedan ispravak krivog navoda pa ga, podupirući gornje teze, na ovom mjestu citiramo: ‘Poštovani g. Rašeta, redovito čitamo vaše kolumne u Novostima. Jedna dobronamjerna opaska – u dva navrata spomenuli ste, u pozitivnom smislu, tvorca ACI- ja, pokojnog Veljka Barbierija i naveli da je u godinu dana uspio izgraditi 12 marina. Taj podatak nije najtočniji jer je izgrađeno i otvoreno 16 marina. Inače, vjerujem da znate, Barbieri je za svoga mandata (od 1983. do 1994. kad ACI preuzimaju goodfellas u crnim Brioni odijelima) ukupan broj marina podigao na 19 – sagrađene su marine u Korčuli i Opatiji, a u lanac je ušla tada već postojeća marina Miho Pracat u Komolcu…’

Eto, a kasnije su došli generali čiji su poslovni potezi, kao i potezi Titovih nasljednika, bili takvi da Irska i Njemačka danas vrve Hrvatima. Maršal i ne treba biti na tom trgu, prevelika je ovo močvara za njega. Taj je ipak bio samo na pobjedničkim stranama. Dolje Titov trg!

1/1