>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Dvoje u mraku

Izgleda da su uskogrudno židovstvo i uskogrudno hrvatstvo do te mjere istovrsni da pretvaraju u slijepe mrlje čak i one zone gdje bi po logici stvari trebali biti konfrontirani. Ne mora to nužno biti opterećenje ako se fenomenu holokausta prilazi na zdravi trgovački način

U jednom me trenutku Tuđman uhvatio za ruku i vidio sam da plače. Pomislio sam da ne može biti loš čovjek netko tko plače nad sudbinom tih ljudi.

Ti ljudi su Židovi, a ta osoba što ju je Tuđman uhvatio za ruku i poškropio suzama jeste Branko Lustig, naš čovjek u Hollywoodu, umirovljeni filmski producent i dobitnik Oscara za Spielbergovu ‘Schindlerovu listu’. Razmjena suosjećanja i nježnosti zbila se baš prilikom premijere tog filma u Zagrebu 1994. godine, kada su Tuđman i Lustig sjedili jedan do drugoga u prvome redu kina, obavijeni mrakom i opčinjeni potresnim kadrovima na platnu. Zašto je Franjo Tuđman imao potrebu u bioskopskoj tami muškarca do sebe hvatati za ruku, jesu li mu možda namjere bile drugačije, pa je slučajno naletio na ruku, nije razjašnjeno u intervjuu što ga je Branko Lustig nedavno dao Slovenskoj televiziji, a čije najdojmljivije dijelove prenosi Hina.

Uglavnom, nakon tog susreta nabijenog emocijama Tuđman i Lustig viđali su se redovito, filmski je producent tokom devedesetih postao redoviti gost na Pantovčaku, gotovo pa dio dvorskog inventara, nekad su čistačice znale obrisati prašinu s tjemena i njemu i Titovoj bisti, a u međuvremenu je zapadnom hemisferom pronosio glas o ‘dobrome čovjeku’ na čelu samostalne i suverene Hrvatske, uzornome političkom vođi o kojem podla opozicija širi nevjerojatne obmane, poput one da njeguje diktatorske običaje, ili one da reafirmira ustaštvo, a on, molit ćemo, iskreno roni suze nad sudbinom židovskih logoraša i pritom očajnički hvata za ruke obližnje muškarce.

Izgleda da je Branka Lustiga – koji penzionerske dane provodi aktivno, putujući od festivala do festivala, suočavajući svijet sa strahotama holokausta i nesretnom sudbinom Židova u zadnjem velikom ratu – prvi hrvatski predsjednik posebno zadužio, jer ni nakon njegove smrti ne odustaje od dvostruke agende: namjera mu je očito ukloniti sve zidove između Židova i Tuđmana. Neće to biti jednostavna zadaća, jer je riječ o plačnome muškarcu koji je u najmanju ruku ostao upamćen po izjavi kako je sretan što mu žena ‘nije ni Srpkinja ni Židovka’. A također i po onoj da je ‘NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda’.

Lustig je na Slovenskoj televiziji, doduše, izrazio i nešto rezervi prema prilikama u matičnoj domovini, te je, kako prenosi Hina, ‘kritično govorio o nespremnosti vlasti u Hrvatskoj da se govori o sudbini Židova u doba NDH, o nemogućnosti da se snimi film o događajima iz Drugog svjetskog rata i o današnjem stanju spomenika u Jasenovcu’. Ipak, sve to nema veze s prvim hrvatskim predsjednikom i njegovim naslijeđem, dotični ‘ne može biti loš čovjek’ jer se vlažio u predjelu očiju dok je gledao film o stradanju Židova što ga je Lustig producirao. ‘Današnje stanje spomenika u Jasenovcu’, naposljetku, ipak nije realizacija ingeniozne Tuđmanove ideje, koju je posudio od Francisca Franca, o podizanju gigantskoga domovinskog oltara pod kojim bi se – u znak pomirenja – izmiješale kosti jasenovačkih žrtava i njihovih krvnika.

Da je pronositelj istine o holokaustu, umjesto što je s dragim pokojnikom gledao loše filmove, kojim slučajem pročitao Tuđmanova ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’, knjigu neprevodiva naslova, pisanu u najboljoj tradiciji endehazijske jezikoslovne politike, pronašao bi tamo tvrdnju uvaženog povjesničara kako je broj ubijenih u Jasenovcu barem trostruko manji od stvarnoga broja žrtava tog logora. Štoviše, Tuđman u svom djelu jamči da su ustaše tokom čitavoga rata ubile ‘oko šezdeset tisuća ljudi’, i to ‘u svim logorima i zatvorima NDH’ (str. 21). Kako bi filmski producent taj krasan primjer historijskog revizionizma njegova kino-partnera usuglasio sa svojom ocjenom o ‘nespremnosti vlasti u Hrvatskoj da se govori o sudbini Židova u doba NDH’? Jer u Jasenovcu su, osim Srba, Roma i politički nepodobnih Hrvata, masovno ubijani i Židovi.

Da je uzeo u ruke ‘Bespuća’, Lustig je mogao pronaći i zanimljive Tuđmanove opservacije o tome kako ‘židovski narod’ – ponovimo: ‘židovski narod’ – prema Palestincima vodi ‘tako okrutnu, genocidnu politiku da je s pravom okrštena kao judeo-nacizam’ (str. 160). I dok divljanje toga ‘judeo-nacizma’ traje i traje, piše Tuđman, ‘nitko od Židova ne diže glasa prosvjeda’. No sasvim je drugačija situacija s narodom, prema povjesničarevu sudu, bila u nacističkoj Njemačkoj, gdje su žrtve genocidne politike bili Židovi: ‘Ne bi trebalo zanemariti povijesnu činjenicu da golema većina njemačkog naroda niti je sudjelovala u izvršenju niti je znala za provedbu genocida.’ I ne samo s narodom: ‘Čak i za većinu državnih i nacističkih dužnosnika konačno rješenje židovskog pitanja značilo je tek da Židovi moraju napustiti Njemačku’ (str. 292).

S druge strane, Branko Lustig možda i jest naletio na ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’, ali u engleskome prijevodu, tiskanom o trošku hrvatske države, odakle su izbačeni radikalno antisemitski intonirani dijelovi knjige, i to nakon intervencija iz međunarodnih krugova, tako da su sporni fragmenti ostavljeni samo u izdanju za domaću upotrebu, na materinjem ustaškom. Radi se prije svega o svjedočenjima Ante Cilige i Vojislava Prnjatovića o Jasenovcu koje Tuđman prenosi bez ikakva kritičkog odmaka (uz napomenu da su to i jedina svjedočenja preživjelih jasenovačkih logoraša koje on citira u knjizi), gdje ovi tvrde kako su Židovi ‘činili unutrašnju vlast u logoru’ (Prnjatović), te su se ‘često ponašali gore od samih ustaša’ (Ciliga).

Između ostaloga, Vojislav Prnjatović je kroz Tuđmanovo kapitalno djelo poručio sljedeće: ‘Židov ostaje Židov, pa i u logoru Jasenovac. Oni su u logoru zadržali sve svoje mane no s tim da su one sada vidnije. Sebičnost, lukavstvo, nesolidnost, tvrdičluk, podmuklost i konfidentstvo su njihove glavne odlike’ (str. 318). Autor ‘Bespuća’ na to je imao potrebu dodati kako je izvještaj dotičnoga ‘sadržavao prilično vjernu sliku’ o ‘zbiljnosti’ u jasenovačkom logoru smrti. Čak ni to što je znao da je Prnjatović svoje svjedočenje, odmah po puštanju iz Jasenovca u ožujku 1942., dao komesarijatu za izbjeglice Nedićeve vlade u Beogradu, koja je u to doba u Srbiji nesmiljeno progonila Židove, Tuđmanu dakle nije smetalo da ocjenu kako ‘Židov ostaje Židov, pa i u logoru Jasenovac’ predstavi kao ‘prilično vjernu sliku’.

Ali sav taj antisemitski smrad gubi se u mraku kinodvorane kada državnik obilno zasuzi nad sudbinom Židova u Lustigovu filmu, pa još i posegne za producentovom rukom da je taktički masira do odjavne špice. Eto što ti je snaga filmske umjetnosti: nastaju multinacionalna prijateljstva otporna na sve vrste izazova, uključujući gole činjenice. Toliko je to dirnulo našeg čovjeka u Hollywoodu da će do kraja života našeg čovjeka u grobnici predstavljati osvjedočenim židovoljupcem, makar je ovaj ispisivao šugave antisemitske pamflete, makar je minorizirao žrtve koncentracionih logora i makar mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, ‘srećom’. Nema, uostalom, takvoga povijesnog revizionizma koji se ne može prevladati revizijom revizionista.

Radi se, po svoj prilici, o tome da su uskogrudno židovstvo i uskogrudno hrvatstvo do te mjere istovrsni da pretvaraju u slijepe mrlje čak i one zone gdje bi po logici stvari trebali biti konfrontirani. Ne mora to nužno biti opterećenje ako se fenomenu holokausta pristupa na zdravi trgovački način.

Neki su sličan vid etnonacionalne i svjetonazorske šizofrenije uspjeli pretvoriti u način života, poput Jakova Sedlara – također profesionalnog Židova – koji je prije nekoliko godina snimio čuveni dokumentarni film ‘Tuđman’, zapamćen po tehničkoj inovaciji takve vrste da stvaralac uspijeva naslovnome liku kamerom ljubiti dupe, i to dok je ovaj šest stopa duboko u zemlji, a još prije toga je svojim ‘Četveroredom’ podigao najveći filmski spomenik ustaštvu otkad je samostalne hrvatske države.

Nedavno je Jakov Sedlar, povodom 70-godišnjice oslobođenja logora Auschwitz, u zagrebačkom kazalištu Trešnja režirao predstavu ‘Ana Frank’. Na svečanoj premijeri je u prvome redu sjedio – Branko Lustig.

Tekst prenosimo s portala Peščanik

1/1